U Hrvatskoj će u 2020. godini biti proizvedeno oko 2,33 milijuna tona kukuruza, što je jedan posto više nego u 2019. godini. Ovogodišnji urod rekordan je u zadnjih deset godina jer smo zadnji put rekordnu proizvodnju imali 2008. kad je proizvodnja bila 2,5 milijuna tona. Prvi rezultati berbe kukuruza na istoku Hrvatske pokazuju vrlo nisku vlagu zrna, što znači da je kukuruz zreo i da neće morati na dosušivanje.
Prinosi su nešto manji od onih ostvarenih u najboljim godinama, no dohodak proizvođača ne bi trebao biti umanjen jer proizvođačima ide u prilog da ne moraju platiti sušenje, pokazuje analiza stručnjaka Smartera, konzultantske kuće specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju. Temeljna gospodarska vrijednost kukuruza ne mora nužno biti apsolutno visok prinos, koliko stabilnost u prinosu i podizanje kvalitete kroz godine. Naime, vremenski uvjeti su različiti kroz godine, pa i unutar iste godine imamo različite ekstreme. Primjerice kao ove godine kad je sjetva obavljena u suhom razdoblju, da bismo tijekom lipnja imali veliku količinu oborina.
Zemljišni i klimatski uvjeti za proizvodnju kukuruza u Hrvatskoj izuzetno su dobri, među najboljima u Europi, pa i šire. Tu prednost trebalo bi iskoristiti i postaviti kukuruz na ono mjesto u Hrvatskoj koje zaslužuje. Za obnovu i razvitak stočarske proizvodnje u Hrvatskoj kukuruz je nezamjenjiv kao osnova stočne hrane, a bez povećanja površina i proizvodnje neće biti moguće obnoviti ni stočarstvo. Kukuruz bi trebao biti osnova ratarske, stočarske pa i cijele poljoprivredne proizvodnje, a isto tako mogao bi biti i oslonac mnogih industrijskih proizvodnji. Industrije etanola, škroba, alkoholnih i bezalkoholnih pića mogle bi otvoriti mnoga radna mjesta. Da bi se te industrije razvijale, potrebna je neprekidna opskrba velikih količina sirovine – zrna kukuruza.
Nije dobro što izvozimo jeftinu sirovinu
Kad je u pitanju kukuruz, Hrvatska je dvostruko samodostatna. Znatan dio sirovine odlazi u izvoz, najvećim dijelom u Italiju i Austriju, što nije dobro za domaću poljoprivredu jer se izvozi jeftina sirovina na kojoj drugi zarađuju dok su kod nas prerađivački kapaciteti mahom zatvoreni, uništeni, kao i stočarski sektor koji je u padu već dugi niz godina unatoč mjerama koje se poduzimaju za revitalizaciju stočarstva. Primjetno je da su posljednjih godina hrvatski ratari započeli mijenjati trendove u proizvodnji, odnosno okreću se kvalitetnijim sortama i većoj upotrebi znanja u proizvodnji što u konačnici rezultira stabilnošću ove proizvodnje i pokazuje dugoročne perspektive.
Kukuruz je dominantna kultura, a u razdoblju od 2012. do 2019. godine u ukupnoj proizvodnji žitarica, iskazano količinski, kukuruz je činio udio oko 59,7 posto. Prema procjenama čak se 80 posto cjelokupne hrvatske proizvodnje ove žitarice odnosi na OPG-ove i obrte. Iako nema službenih podataka, najveći pojedinačni proizvođači ove kulture su veliki poljoprivredni sustavi. U Hrvatskoj se ukupno zasijane površine kreću između 250- 300.000 ha, a najveće površine zabilježene su 2005. godine (319.000 ha). U 2016. godini površine pod kukuruzom su se primjerice smanjile na oko 250.000 ha što je bila posljedica smanjenja potrošnje u stočarskoj proizvodnji. Hrvatska proizvodnja u prosjeku se kretala oko 1,8 milijuna tona. Iako se do 2020. godine predviđalo smanjenje zasijanih površina, zbog povećanja priroda očekujemo povećanje proizvodnje kukuruza u Hrvatskoj na oko 2,33 milijuna tona.
Prinos je još na nezadovoljavajućoj razini u odnosu na ostale EU zemlje, koje su snažni proizvođači kukuruza, kao primjerice Francuska, Njemačka, Italija ili Španjolska. Uz primjenu hibrida visoke rodnosti i kvalitete zrna, modernizaciju tehnologije i tehnike proizvodnje, prinosi u istočnoj Hrvatskoj idu i do 16 t/ha, ali prosjek i dalje nije zadovoljavajući s obzirom na uvjete koje imamo za proizvodnju.
Proizvodnja ratarskih kultura u Hrvatskoj u posljednjim godinama postaje sve značajniji izvor poljoprivrednog prihoda naših poljoprivrednih proizvođača. U ukupnom poljoprivrednom outputu biljne proizvodnje 2019. godine sudjeluje sa 60,5 posto, od toga 35 posto čini ratarstvo (žitarice, uljarice, proteinske kulture, duhan, šećer i krmno bilje). Kukuruz čini 9 posto ukupnog poljoprivrednog outputa izraženog u stalnim cijenama. Također, pšenica, kukuruz i soja postaju jedan od najznačajnijih proizvoda koji se izvoze iz Hrvatske. Izvoz kukuruza iz Hrvatske doživio je veliki rast. Podaci pokazuju da smo u 2016. godini izvezli količinu od 476.951 tone u vrijednosti od nešto više od 82 milijuna eura, dok je prošle godine na vanjska tržišta otišlo 872.853 tone u vrijednosti od 140,2 milijuna eura.
Kakva je budućnost proizvodnje?
U narednom razdoblju do 2030. godine u EU se ne predviđa rast već manji pad površina pod ratarskim kulturama, ali se i dalje očekuje povećanje prinosa pa time i povećana proizvodnja. Očekuje se da će nove tehnologije dovesti do smanjenja troškova proizvodnje (nova oprema, strojevi), ali i do povećanja prinosa kroz učinkovitije tehnike sjetve, sustave navodnjavanja, nadzor bolesti, praćenje usjeva satelitskim snimkama i korištenjem dronova te općenito korištenje softvera (informacijskom tehnologijom) za upravljanje farmama. Postoji prostor za uvoz ratarskih kultura, žitarica i uljarica u EU, ali i za izvoz iz EU. Budući da EU kroz novu Zajedničku poljoprivrednu politiku sve više forsira ekološku proizvodnju i drastično smanjivanje uporabe pesticida i zaštitnih sredstava do 2030. godine, već sada se na razini slabije razvijenih EU poljoprivreda otvara rasprava kakav će to imati utjecaj na buduće ratarske prinose. U Hrvatskoj se o ovom potencijalnom problemu još uvijek nije krenulo otvoreno razgovarati, ali bi bilo važno vidjeti kako će nove politike EU za poljoprivredu utjecati na buduće prinose u ratarstvu koji je jedini sektor hrvatske poljoprivrede u kojem se vidi stabilnost i potencijal rasta i izvoza. Zbog toga bi već sada trebalo započeti ozbiljna promišljanja o tome kako će se novi ekološki standardi odraziti na ove proizvodnje i kod nas, zaključak je analize Smartera.
Izvor: www.smarter.hr
