Poslovica jednog od najvećih mislilaca ljudskog roda, kineza Konfučija, jest i ona: Trska koja se pod vjetrom povije, jača je od moćnog hrasta kojeg slomi oluja. Kao i mnoge druge mudrosti, ne govori samo o strategiji preživljavanja biljke močvarice u vjetrovitom kraju. Ona nam govori da se problemu treba prilagoditi. Glavni problem u poljoprivredi modernog doba jesu posljedice globalnog zatopljenja.
Rješavanju ovog problema možemo pristupiti ili prilagođavajući naš agroprostor i trenutne usjeve novonastaloj situaciji, kroz ulaganje u navodnjavanje, nove programe oplemenjivanja usjeva novim zahtjevima, pa čak i globalnim zabranama uporabe fosilnih goriva ili kao trska iz citata, naći usjeve koji se već uzgajaju u sličnim uvjetima i njima posvetiti naša polja.
Jedna od takvih kultura je i proso (Panicum spp. L), jednogodišnja toploljubna biljka, izrazita jarina, podrijetlom iz srednje i istočne Azije, a izuzetno je zahvalna za uzgoj u podnebljima s malo vode. Ljudsku vrstu (i pridružene nam domaće životinje) hrani još od kamenog doba, cca. 4-5 tisuća godina prije naše ere, kad se koristio kao jedina žitarica prije domestifikacije riže.
Višestruka primjena prosa
Često jedina hrana sirotinje Rimskog carstva, proso se danas koristi za kruh, pogače, peciva, kaše i slična jela. U nekim zemljama ga uzgajaju i zbog proizvodnje “tekućeg kruha” – piva. U faraonskom Egiptu je prosena pogača bila ta koja je, nakvašena u vodi, dala prvo pivo. U Rumunjskoj i Bugarskoj ga koriste i za proizvodnju boze, tradicionalnog pića s oko 1 % alkohola, jedinog alkoholnog pića kojeg su Turci dozvoljavali, unatoč religijskim ograničenjima, jer su ga janjičari rado pili “za grijanje i hrabrost”.
U staroj Kini pravili su od prosa vino te je u doba dinastije Han (2800 godina prije naše ere) ovaj napitak bio popularniji od čaja. Ova tradicija nastavlja se do današnjih dana u Kini, Tajvanu, Koreji i Japanu, gdje je ovo vino, zajedno s rižinim vinom (sake-om) na cijeni kod sladokusaca.
Proso se može koristiti i kao stočna hrana, napose za perad, a stoka jede zrno, slamu, zelenu masu, pa čak i pljevu. Zrno se može dugo skladištiti, pa ne gubi klijavost čak i do 5 godina, a čak i dužu upotrebnu vrijednost dokumentiraju Venecijanske kronike koje navode da je 40 godina staro proso “iz dalekog ugla skladišta…” bilo jedina preostala hrana koja je pomogla duždevim podanicima preživjeti dugotrajnu opsadu.
Najčešće tri vrste prosa
Proso se uzgaja najviše u toplim područjima Afrike i Azije, a s ukupnih površina od oko 38 milijuna ha, godišnje proizvede se oko 26 milijuna tona zrna. Najveći svjetski proizvođač je Indija, koju slijedi Nigerija, a zajedno ove dvije države proizvedu više od polovine svjetske proizvodnje prosa.
Od mnogih vrsta prosa, najčešće se uzgajaju tri:
- obično proso (Panicum millaceum)
- talijansko proso (Panicum italicum ssp. maxima)
- muhar (Pennisetum glaucum)
Svaka vrsta ima drugačiju metlicu (rastresita kod običnog, zbijena kod muhara i poluzbijena kod talijanskog prosa). Mogu se razlikovati i po boji zrna (obično i talijansko proso nešto svjetlije, dok kod muhara prevladavaju tamne sjemenke).
Nema glutena
Oljušteno zrno prosa sadrži oko 70 % škroba, 13 % bjelančevina, 4 % ulja, po 0,5 % šećera i celuloze te oko 1 % mineralnih tvari. Neoljušteno ima manje bjelančevina (12 %) i škroba (57 %) a više celuloze (13 %) i mineralnih tvari (3-4 %). Skladišna vlaga mu je kao i kod ostalih žitarica, 14 %. Bogato je B kompleksom vitamina, posebice nijacinom, B6 i folnom kiselinom (neophodnom za trudnice). Sadrži kalcij, željezo, kalij, magnezij i cink. Proso nema glutena, pa brašno nije pogodno za dizano tijesto, nego za pogače. No, predstavlja izvrsnu zamjenu pšeničnom brašnu za ljude koji su alergični na gluten.
Proso – biljka kratkog dana
Korijen prosa je žiličast i može prodrijeti i do 1 m dubine. Karakterizira ga velika sposobnost upijanja vlage iz tla i pri malom sadržaju vlage u tlu. Visina stabljike se kreće od ispod metar za obično proso, do čak 2 m za talijansko proso. Visina ovisi i o dostupnosti vode. Tijekom sušnog razdoblja proso može obustaviti rast i uvrnuti listove da smanji gubitak vlage evapotranspiracijom. Metlica može biti duga i do 50 cm, a s osnove se grana na 10 do 40 bočnih grančica koje završavaju s pojedinačnim klasićima, koja na krajevima nose pojedinačne cvjetiće, koji nakon oplodnje formiraju zrno. Sjeme prosa je najmanje od svih žitarica. Tako je masa 1000 zrna svega 5-8 g, a zbog dobrog popunjavanja prostora, hektolitarska težina je između 70-75 kg.
Proso je biljka kratkog dana, pa u vrijeme kraćih dana (ispod 12 sati svjetla) skraćuje vegetaciju, naročito plodonošenje. Za dugih dana, produžava vegetaciju. Tako mu je vegetacijsko razdoblje između 60 dana (u postrnim rokovima sjetve) i 120 dana (u proljetnim rokovima sjetve). To znači da zbog sve toplijih i sušnijih godina, napose jesenskog razdoblja, teoretski bi i proso sijano čak i krajem kolovoza moglo dozoriti tijekom studenog, koji posljednjih nekoliko godina i nije bio tako studen (temperature i do 20 ˚C tijekom zadnjeg desetljeća).
Temperatura tla pri sjetvi mora biti iznad 10 ˚C, najbolje 12-15 ˚C. Pri višim temperaturama će i rast biti brži. Kao naknadni i postrni usjev sazrijeva rano i zbog obilja topline i zbog sve kraćeg i kraćeg dana. Traži puno svjetlosti i ne podnosi sjenu. Glede tla nije izbirljiv, iako kisela tla teško podnosi.
Uzgoj prosa nije preporučljiv u monokulturi, najviše zbog mogućnosti jakog napada kukuruznog moljca. Dobre pretkulture su mu leguminoze i neke okopavine. Loše pretkulture su mu jare žitarice, kukuruz i konoplja (zbog istih štetočina, napose kukuruznog moljca). Kao pretkultura, proso je dobar. Može poslužiti kao pokrovni usjev i na taj način konzervirati plodnost tla, boriti se protiv korova. U Kanadi i Brazilu su otkrili da smanjuje brojnost nematoda u tlu, pa je poželjan kao predusjev za krumpir i soju.
Obrada tla mora stvoriti dobru predsjetvenu strukturu, zbog sitnog zrna, slabijeg nicanja i sporog početnog rasta. U postrnoj sjetvi se treba voditi principom konzervacije vlage u tlu i što brže sjetve. Tako u tim uvjetima reducirana obrada tla može dati i bolje rezultate nego klasična priprema tla oranjem. Potrebe prosa za hranivima su 80-90 kg N, 120-150 kg P2O5 i 70-90 kg K2O po hektaru. Kako mu je najviše hraniva potrebno između busanja i nalijevanja zrna, treba dio dušika osigurati i za prihranu.
No, za postrni uzgoj prosa, prihrana granuliranim hranivima može biti upitna ako nema oborina. Stoga se mora razmišljati o folijarnoj prihrani (prihrani na list) tijekom tog razdoblja. U tom slučaju biljka „s manje čini više“, pa preporučene formulacije današnjih folijarnih gnojiva s manje hraniva daju isti učinak rasta biljke.
Proso je vrijedna žitarica koju bismo trebali češće viđati na našim poljima, svakako kao dopunski izvor zarade na poljima koja bi inače bila izvan proizvodnje tijekom ljeta, no i kao spasonosni usjev u slučaju sušnih godina, koje su, nažalost, sve češće u našim krajevima.
Spasonosan i vrijedan usjev
Sklopovi koji se traže za proso ovise o vrsti prosa, pa se tako obično proso može sijati i na uobičajeni razmak za žitarice, 10-15 cm, ili na širi, 25-40 cm, s ciljanom populacijom od 2-5 milijuna biljaka po ha. Talijansko se proso sije, zbog krupnije građe, uvijek širokoredno, na 40-50 cm međurednog razmaka, s nešto nižom populacijom, do 4 milijuna biljaka po ha. Proso se sije na dubinu 2-3 cm, a u sušnijim tlima 3-4 cm.
Zbog sporog početnog rasta mora se paziti da ne zakorovi, napose u ranoproljetnim rokovima sjetve. U postrnim rokovima sjetve, tijekom ljeta, korovi ne moraju biti problem, jer im treba više vode nego prosu. To mu pruža dovoljnu početnu prednost da donese prinos između 3-5 tona po hektaru.
