Mikotoksini posjeduju visoku akutnu toksičnost, često povezanu uz maligne bolesti (karcinogenost, mutagenost, imunotoksičnost, hepatotoksičnost, nefrotoksičnost, fenotoksičnost, dermatotoksičnost, hematotoksičnost, teratogenost).
AFLATOKSINI (AF)
Aflatoksine sintetizira ograničeni broj sojeva plijesni iz rodova Aspergillus, Penicillium i Fusarium. Predstavljaju smjesu kemijski srodnih spojeva, derivata difurokumarina, među kojima su najvažniji predstavnici aflatoksini B1, B2, G1, G2, M1 i M2. Biosinteza AF plijesnima iz roda Aspergillus ovisi o temperaturnim uvjetima rasta plijesni (optimum 28oC – 33oC), slobodnoj količini vode (aw-vrijednost) iznad 0,85 (za biosintezu AF, 0,98), pH- vrijednost od 2-11 (za biosintezu AF, 3-8). Izazivaju brojne toksičke efekte (akutnu i kroničnu toksičnost). To su karcinogeni spojevi koji kod dugotrajne izloženosti mogu prouzročiti maligne tumore, prvenstveno jetre. Aflatoksin B1 (AFB1) je toksikološki najvažniji aflatoksin koji se nalazi u brojnim namirnicama biljnoga i životinjskoga podrijetla (poljoprivrednim proizvodima, žitaricama, uljaricama, kavi, riži, kikirikiju, pistacijama i dr.).
Aflatoksin podnosi izuzetno visoke temperature (do 260 °C) te se, stoga, ne može ukloniti termičkom obradom namirnice. Aflatoksin M1 (AFM1) je hidroksilirani metabolit aflatoksina B1 poznat kao hepatokarcinogeni spoj. Sintetiziraju ga plijesni iz roda Aspergillus (A. flavus i A. parasiticus). Nalazi se u mlijeku i mliječnim proizvodima. U organizam ljudi može se unijeti preko namirnica (uvezenih mliječnih proizvoda), a u životinje preko krme.
Zdravstveni rizici:
AFB1 u organizmu sisavaca metabolički se transformira u aktivni oblik AFB1, koji je biološki aktivniji od ostalih aflatoksina. Na osnovi brojnih epidemioloških istraživanja provedenih u zemljama gdje je visoka incidencija primarnoga karcinoma jetre, dokazano je da je AFB1 sigurni karcinom za ljude. Također je dokazano da postoji dobra korelacija između koncentracije AFB1 u hrani i učestalosti nalaza metabolita DNA adukata AFB1 u mokraći. Može izazvati zloćudni tumor jetre u ljudi i životinja, a izaziva smetnje na bubrezima, dušniku i potkožnome tkivu. Njegov dugotrajan unos hranom u organizam predstavlja rizični čimbenik u razvoju primarnoga hepatocelularnoga karcinoma.
Zbog njegovoga mogućega toksičnoga učinka u čovjeka, po preporuci IARC, svrstan je u Skupinu 1 spojeva, s dokazanim karcinogenim učinkom. Budući da je AFM1 dihidroderivat AFB1, koji se smatra najtoksičnijim mikotoksinom iz skupine AF, čijim dugotrajnim unosom u organizam može doći do razvoja hepatocelularnoga karcinoma, IARC ga je svrstala u Skupinu 2 B toksina, s mogućim karcinogenim učinkom.
OKRATOKSINI
Okratoksini su skupina koju čine: OTA, OTB, OTC, OTα. Najtoksičniji predstavnik te skupine je okratoksin A (OTA) koji je izoliran je i identificiran 1965. u Južnoj Africi, iz plijesni Aspergillus ochraceus. Okratoksini se mogu naći u kukuruzu, pšenici, raži, ječmu, zobi, riži, soji, grašku, grahu, orašastim plodovima, kavi, vinu, pivu, mesu, suhomesnatim proizvodim, jajima. OTA je bezbojan, kristaličan spoj, koji pod UV svjetlom pokazuje plavu fluorescenciju. Umjereno je stabilan te u određenoj mjeri može podnijeti većinu postupaka procesiranja hrane. Do njegove biosinteze može doći tijekom rasta navedenih plijesni na žitaricama (primarno na onim koje prije uskladištenja nisu prikladno osušene), ali i u nekim drugim namirnicama biljnoga i animalnoga podrijetla (žitarice, pivo, svinjsko meso, sirova i pržena kava, kakao, crno vino, čaj i dr.). Izloženost ljudi OTA moguća je primarno putem hrane, ali i udisanjem.
Zdravstveni rizici:
OTA je toksičan u svim životinjskim vrstama, posebice u organima kao što su bubrezi, jetra i krvožilni sustav. Pretpostavlja se da bi mogao biti uključen u etiologiju endemske bolesti u ljudi (Balkanske endemske nefropatije – BEN). Osim bolesti bubrega, višestruko su učestale (za razliku od neendemskih krajeva) maligne bolesti mokraćovoda i nakapnice. Patološki efekti akutne okratoksikoze, uz nekrozu bubrežnoga tubularnoga epitela, povezani su i uz nekrozu stanica jetre.
FUMONIZINI
U skupini fumonizina najtoksičniji su fumonizini B1 i B2. To su hidrofi lni mikotoksini koji su izolirani iz kukuruza onečišćenoga plijesnima Fusarium verticilloides i F. moniliforme. Najvažnije nalazište fumonizina: poljoprivredne kulture (kukuruz, zob i neke druge žitarice, brašno, kukuruzni proizvodi, riža, slatki krumpir, lješnjak, orasi i neki sirevi). U značajnim toksičnim količinama nije pronađen u namirnicama životinjskoga podrijetla (jaja, meso, mlijeko).
Zdravstveni rizici:
Iz rezultata brojnih istraživanja provedenih na pokusnim životinjama, ali ne i s potpuno dokazanim djelovanjima u ljudi, može se zaključiti da bi i ljudi izloženi FB1 mogli imati zdravstvenih malignih posljedica koje su povezane uz bubrege i jetru. Dokazani toksični i karcinogeni učinci u pokusnih životinja (ovisno o spolu) jesu: oštećenje i karcinom bubrega, jetre i jednjaka.
TRIHOTECENI
Trihoteceni jesu sekundarni metaboliti različitih plijesni iz rodova: Fusarium, Stachibotrys, Trichothecium, Myrothecium, Phomopsis i Trichoderma i sačinjavaju skupinu od oko 150 različitih metabolita svrstanih u četiri skupine: A, B, C i D. Najznačajniji predstavnici A skupine mikotoksina jesu: T-2 toksin, HT-2 toksin, diacetoksiscirpenol (DAS), a B skupine: nivalenol (NIV), deoksinivalenol (DON, vomitoksin). Mogu nastati u pšenici, kukuruzu, raži, ječmu, riži i zobi te se mogu naći u proizvodima od brašna, kukuruznim pahuljicama, hrani za dojenčad, sladu, pivu i drugoj hrani. Vrlo često se nalaze u krmivu i krmnim smjesama. Najtoksičniji predstavnik iz skupine trihotecena je teratogeni T-2 toksin, dok DON, koji je manje toksičan, prouzročuje već kod niskih koncentracija odbijanje hrane u životinja. Od ostalih predstavnika, uočeno je oštećenje bubrega i erozija probavnoga trakta u nekih životinja, uključivo i u kokoši koje su hranjene krmivom koje je sadržavalo NIV.
Zdravstveni rizici:
Svrstavaju se u gastrointestinalne toksine, dermatotoksine, imunotoksine, hematotoksine i citotoksine. Posjeduju višestruke biološke učinke. Uzrokuju trihotecenotoksikoze, koje mogu biti akutne ili kronične, što ovisi o vrsti toksina i njegovoj koncentraciji. Klinička slika otrovanja uključuje: dermatitis, mučninu, odbijanje hrane, tahikardiju, nekrozu sluznice i kože, edeme, krvavi proljev, upalu probavnoga trakta, razaranje leukocita i trombocita.
Pročitajte još:
Mikotoksini – uzroci i posljedice
Zakonska regulativa i sustav kontrole
Ekonomski aspekt štetnog djelovanja mikotoksina
, često povezanu uz maligne bolesti (karcinogenost, mutagenost, imunotoksičnost, hepatotoksičnost, nefrotoksičnost, fenotoksičnost, dermatotoksičnost, hematotoksičnost, teratogenost).){kind=link}