Heljda se kod nas uglavnom uzgaja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje postoji tradicija uzgoja i korištenja u prehrani ljudi. Važnost uzgoja heljde u ovom području iskazana je uvrštenjem sorte varaždinska heljda kao čuvane sorte na Sortnu listu RH.
Heljda ostvaruje niske prinose pa se najčešće uzgaja kao postrni usjev. Brzo formira veliku vegetativnu masu čime se djelomično sprječava razvoj korova, pa je važna i kao pokrovni usjev i usjev za zelenu gnojidbu. Heljda nema velikih potreba za hranivima i manje je osjetljiva na bolesti i štetnike pa je pogodna za ekološki uzgoj. Zbog kratke vegetacije (60 – 90 dana) heljda je pogodna za pokrivanje površine tla između glavnih usjeva, a istovremeno se može ostvariti i ekonomska dobit prodajom plodova.
Jeste li znali?
Heljdino brašno se koristi za pravljenje krekera, tjestenine, a može se miješati s pšeničnim za pravljenja kruha. U prehrani ljudi popularna je heljdina kaša. Ljuske koje ostaju nakon ljuštenja plodova koriste se kao punilo za jastuke. Zrno (plod) heljde ima visoku hranidbenu i ljekovitu vrijednost. Bjelančevine heljde su kvalitetnije u odnosu na druge žitarice s obzirom da sadrže više amnokiseline lizin. Korištenje heljde u prehrani ljudi ima pozitivan učinak na zdravlje.
Dobra i kod celijakije
Heljda sadrži flavonide i fenolne kiseline koje imaju antioksidativno djelovanje. Fitosteroli imaju važnu ulogu u reguliranju sadržaja kolesterola, a flavonid rutin jača kapilare i arterije te ih održava elastičnim. Rutin štiti krvne žile od oštećenja i formiranja ugrušaka te smanjuje visoki krvni tlak, a utječe i na smanjenje kolesterola u krvi. Najveća koncentracija rutina je u cvjetovima i listovima te u cjelovitom brašnu. Tatarska heljda sadrži veću količinu rutina u odnosu na običnu heljdu. Heljda sadrži i vitamine B1 (tiamin) i B2 (riboflavin), a heljdino brašno je bogato i brojnim mineralima koji imaju važnu ulogu u sprječavanju visokog tlaka i anemije. Heljda sadrži holin koji olakšava rad jetre.
Zbog sadržaja dijetalnih vlakana, heljda ima pozitivan učinak na prevenciju raka debelog crijeva. Heljda nema lijepka i lagano je probavljiva pa se koristi kao dijetalna hrana, a mogu je koristiti i ljudi koji boluju od celijakije. Međutim, do onečišćenja glutenom može doći ako se za preradu heljde koriste ista postrojenja kao i za pšenicu. Heljda je vrlo dobra medonosna biljka. Cvatnja počinje 20 – 25 dana nakon nicanja. Cvatnja heljde traje 30 – 40 dana, sve do žetve. Med dobiven od heljde je taman i ima jači okus nego med od drugih biljaka.
Uvjeti i tehnologija proizvodnje
S obzirom da se heljda uglavnom uzgaja kao postrni usjev, glavni problem u proizvodnji su visoke temperature i suša. Heljda je najosjetljivija na nedostatak vode tijekom cvatnje, što dovodi do slabije oplodnje, a time i manjeg prinosa. Velika količina oborina tijekom vegetacije uzrokuje stvaranje velike vegetativne mase na štetu plodova, a time i prinosa. Istovremeno je i jače polijeganje heljde. Heljda je jako osjetljiva na mrazeve pa se sije kad prođe opasnost od niskih temperatura. Tatarska heljda je otpornija na niske temperature te se može sijati i u hladnijim područjima. Heljda se obavezno uzgaja u plodoredu.
Najbolji predusjevi za heljdu su krumpir, kukuruz, zrnate mahunarke i strne žitarice. S obzirom na kratkoću vegetacije, heljda se može uzgajati kao naknadni usjev iza ozimih krmnih usjeva ili ranog krumpira, a kao postrni iza uljane repice i strnih žitarica, osim zobi koja ima nešto dužu vegetaciju. Uspješnost proizvodnje heljde u postrnoj sjetvi ovisi o količini oborina u ljetnom razdoblju.
Obrada tla za heljdu obavlja se na dubinu 20 – 25 cm u jesen ili u proljeće, odnosno nakon žetve predusjeva (kod postrne sjetve). S obzirom da se heljda može početi sijati kad prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva, a to je polovica svibnja, do tada tlo treba održavati čistim od korova i treba spriječiti gubitak vlage iz tla. Stoga se obavlja drljanje ili obrada tla kombiniranim oruđima da se unište korovi i prorahli gornji sloj tla radi sprječavanja gubitka vode. Količina gnojiva za heljdu ovisi o plodnosti tla i predusjevu.
Ako ima previše dušika, dolazi do bujnog vegetativnog rasta, oplodnja cvjetova je manja, a veća je opasnost od polijeganja. Uzimajući u obzir plodnost tla, očekivani prinos i potrebe heljde za hranivima najprikladnija gnojidba bi bila: 40 – 50 kg/ha N, 50 kg/ha P2O5 i 50 kg/ha K2O. Gustoća sjetve heljde kao glavnog usjeva je 170 – 200 klijavih zrna/m2 (40 – 50 kg/ha sjemena), a kao postrnog usjeva 250 – 400 klijavih zrna/m2 (60 – 100 kg/ha sjemena).
Sorte kora i panda koje se mogu sijati u ekološkoj proizvodnji imaju optimalnu gustoću sklopa 300 – 350 biljaka/m2 što se postiže sjetvom 80 – 100 kg/ha sjemena. Heljda se sije na razmak redova od 12,5 – 25 cm. Sjetva se obavlja žitnim sijaćicama na dubinu 2 – 4 cm. Heljda ima jak početni porast pa se zaštita od korova u pravilu ne provodi. Heljda neravnomjerno sazrijeva, a zrno se lako osipa. Žetva se obavlja žitnim kombajnom kad oko 80 % zrna na gornjoj trećini biljke ima tamnu boju svojstvenu za zrelo zrno. Ako se heljda uzgaja kao postrni usjev, čeka se da padne prvi mraz jer to znači kraj vegetacije i onda se obavlja žetva. Nakon žetve zrno heljde treba što prije osušiti na manje od 14 % vlage. Tek nakon toga se može uspješno skladištiti u odgovarajućim skladištima.
Izvor: Gospodarski kalendar
