Latinski naziv joj je Dicentra spectabillis (sinonim: Lamprocapnos spectabilis). Zbog nizova srcolikih cvjetova koje nosi, naš najčešći narodni naziv jest srdašce. Naziva se i djevojačko srce, marijino srce, minđušica, ringlini…
Srdašce cvate od travnja do lipnja
Ova zeljasta trajnica naraste 45 do 60 centimetara, ponekad i više. Korijenje je rizomatsko, žućkasto, nalik grančicama i vrlo nježno. Najprije se, obično početkom ožujka razvijaju sočne, pomalo krhke stabljike. One nose jače urezane i pomalo sivkasto modrozelene listove (ovisno o kultivaru), koji mogu nadražiti kožu i izazvati alergijsku reakciju. Istovremeno se stvaraju i cvjetne grančice koje su razmjerno duge (čak i do 60cm) i blago su povijene prema dolje. Ovisno o klimatskome području, biljka uglavnom cvate od travnja do lipnja. Ima ljupke, srcolike ružičaste cvjetove iz kojih na dnu proviruju bijele latice.
Postoji i kultivar posve bijelih cvjetova i zelenih listova – Dicentra spectabilis ‘Alba’ koja je ponešto manje bujna od izvorna oblika. Insekti vole posjećivati cvjetove, osobito pčele. Nakon cvatnje, nadzemni dio biljke žuti i suši se, pa je biljku uvijek korisno obilježiti nekim štapićem kako tijekom godine biljku ne bismo prekopali. U razdobljima kad nadzemni dijelovi biljke nisu vidljivi, u njihovoj blizini možemo posaditi prikladno sezonsko cvijeće kako bi u nasadu nadomjestilo prazninu. Primjerice dvogodišnje cvijeće (maćuhice, tratinčice, jaglaci, potočnice…). Kasnije jednogodišnje cvijeće (kadifice, mirisne kunice, neveni, vodenike…). Osim spomenutog drveća i grmova, možemo upotrijebiti i ostale trajne biljke. Kao što su astilbe, bergenije, hoste, kukurijeci, paprati, iglice, pakujci, zimzelen… Prikladno je rano lukovičasto bilje poput sunovrata, šafrana, niskih tulipana i visibaba.
Biljka je vrlo otporna – može preživjeti hladnoću i nižu od -20 0C. Za sadnju se preporučuje djelomično sjenovito mjesto, osobito na toplim i suhim položajima, jer uvijek voli ponešto vlage. Tada je biljka bujna, brzo napreduje i cvjetovi su dugotrajniji. Iako je najpoznatija kao biljka seoskih vrtova, svojom profinjenošću može se uklopiti u svaki, pa i posve suvremeni vrt. Možemo je saditi i u posude. U vrtu je sadimo na gredice i obrube, ispod drveća i grmova gdje uljepšava izgled nasada dok mnoge vrste još ne cvatu ili nisu postigle puni izgled.
Uzgoj i održavanje
Za uzgoj je prikladno svako, barem donekle propusno vrtno tlo s dovoljno humusa i vlage. Zato jer ne voli suviše teška tla. U takvim slučajevima prije sadnje treba poboljšati strukturu tako da se doda pijeska i/ili treseta. Voli neutralno do blago alkalno tlo. Od hranjivih tvari, najprikladniji je humus, pa tlo obogaćujemo kompostom. Kod same sadnje biljke smatra se da je plića sadnja bolja od duboke, jer će biljke brže napredovati.
Prije sadnje, u jame se preporučuje dodati komposta (može i od lišća). U jesen, potkraj zime ili početkom proljeća preporučuje se malo je okopati (vrlo oprezno), dodati komposta i malčirati. Iako to u većini slučajeva nije potrebno, radi sigurnosti – kad prijeti mraz, na izloženim mjestima tek izniknule izdanke biljke možemo prekriti paučinastom folijom. Kako posve mladi izdanci ne bi stradali. Za suha i vjetrovita vremena biljke treba zalijevati. Prihrana gnojivima za rast i cvatnju preporučuje se u ožujku.
Od bolesti i štetnika, povremene štete mogu načiniti pepelnica, hrđa, venuće, pjegavost listova, virusi, te lisne uši, gusjenice nekih vrsta leptira, puževi, ježevi i voluharce. Srdašce najbrže razmnožavamo dijeljenjem biljaka koje su se već lijepo razrasle od ljeta do jeseni ili što ranije u proljeće (jer ne voli uznemiravanje). Pri tome moramo pripaziti da što manje oštetimo korijen, no možemo i njegove dijelove s pupom (začetkom izboja) posaditi u zasebne teglice. Moguća je i sjetva sjemena koje treba biti posve svježe i da bi proklijalo, nerijetko mu je potrebna stratifikacija – treba prezimjeti na otvorenome ili ga neko vrijeme trebamo držati na ledu (otprilike 6 tjedana).
