O izvornim pasminama domaćih životinja, revitalizaciji krških pašnjaka, ekstenzivnom uzgoju stoke kao i o drugim temama važnim za zaštitu prirode, posebno vezanima za smanjenje uporabe pesticida, razgovarali smo umirovljenim novinarom i stručnjakom Šandorom Horvathom. Horvath je radio i u Centru za reprodukciju u stočarstvu te je suautor Zelene knjige izvornih pasmina Hrvatske, a ostavio je neizbrisiv trag o ovim temama u hrvatskom medijskom prostoru.

Držanje stoke na pašnjaku je najjeftinije

  • Zašto krški pašnjaci pobuđuju toliko prijepora u javnosti, iako je tamo sve manje ljudi i sve više divljih životinja?

Radi se o golemom području. Ono se proteže od mog Samobora, gdje sam se skrasio nakon umirovljenja pa sve do Cavtata, što je oko pola državnog teritorija. Inače, napredak je često autodestruktivan. Izgubila se ta prirodna veza, koja se prenosila s koljena na koljeno u obitelji, pa onda dalje. Pogledajte samo put mlijeka od farme, ako hoćete od krave do stola potrošača. Držim da je ključ opstanka ruralnih područja i našega sela, bilo ono na kršu ili negdje drugdje, u domaćim životinjama. No, njih čak i struka nastoji svesti na kućne ljubimce, a one to nisu i ne mogu biti. One nas hrane, ali i griju. Krš je i stanište divljih životinja, one su tamo od pamtivijeka. Međutim suživot je moguć i ne moramo uvijek iznova otkrivati ‘toplu vodu’.

Priroda se za sve pobrinula i nije dobro kad se čovjek previše mješa u te tokove. Onda dolazi do neravnoteže u prirodnom okruženju. Vuk se nedavno vratio. Nakon više od 100 godina prvi put zabilježen je njegov put od istočne Njemačke do Danske, što je tisuću kilometara. O tome postoji video trag nadzornih kamera u šumi, ali i gradskim naseljima, gdje se vidi njegov boravak. Zamislite onda kakvo je stanje u jednoj Lici ili Dalmatinskoj zagori, na Velebitu, Gorskom kotaru, Papuku ili Samoborskom gorju?

Pastirski psi su ti koji čuvaju stada ovaca od vuka, ali i medvjeda te drugih divljih životinja. Uvijek je tako bilo i tako treba biti! Nema električnog pastira, pa ni pastira ili meni draže riječi čobana, koji bez njega može obraniti i čuvati stado ovaca, ali i koza. Inače, čoban je nekada bilo plemenito zanimanje, jer se radilo o vrsnoj osobi koja je mjesecima pratila stado na ispaši. Sada je i to zabranjeno, pa smo tako izgubili dio narodne tradicije, odnosno prepustili brda i pašnjake. Točno je da buša malo daje, ali i malo uzme. Isto kao i lička pramenka ili hrvatska bijela i šarena koza.

Šandor Horvath vrsni je poznavatelj problematike krških pašnjaka

Držanje stoke na otvorenom pašnjaku je najjeftiniji oblik njihova uzgoja, što je činjenica i osnova ekstezivnog stočarstva. Naravno, nije rješenje proizvodnju mlijeka ograničiti samo na bušu ili slavonsko-srijemskog podolca. No, pogledajte sada samo ciljeve Zelenog plana EU-a. On nema alternative te će i naši farmeri morati ići u tome smjeru.

  • Kako je zaštita prirode dobila ‘pravo glasa’ u javnosti?

Već duže vrijeme, posebno zadnjih godina to izgleda sasvim normalno. Problemi vezani za tu tematiku, nažalost, isplivali su postupno u prvi plan. No, na početku bavljenja zaštitom prirode ili konkretno izvornim pasminama, prije 30-40 godina, nije bilo tako. Bio je to pionirski posao nekolicine ljudi. Oni su, srećom, shvaćali što to znači za duže vremensko razdoblje, te da se jednom i to pitanje mora otvoriti i početi rješavati, a čijih smo pogubnih posljedica, ne čuvajući prirodu, već neko vrijeme svjedoci. Krenuo sam s radijskim emisijama o zaštiti bjeloglavnih supova, vraćanju dabrova i dr. Potom sam u te reportažne jednosatne emisije uključio stare pasmine domaćih životinja. Okretanje intezivnom uzgoju je nisko dohodovne pasmine skoro dovelo do izumiranja.

  • Kakva je situacija bila kod nas s izvornim pasminama? I što je sa zaštitom domaćih životinja od vukova i drugih predatora?

Agronomi kažu da neku pasminu ili koristite ili izgubite. Primjerice, magarci su bili osuđeni na izumiranje, iako ih je još 50-ih godina prošlog stoljeća bio značajan broj i na Žumberku. Sad smo svjedoci povratka njihova uzgoja u Dalmaciji. Drže se i u unutrašnjosti, u prvom redu zbog magarećeg mlijeka koje je skupo, ali i višestruko ljekovito. Radio sam i završio projekt hrvatskog tornjaka. On sada više nije samo pastirski pas, što je uvijek bio, već je postao i kućni ljubimac. Pojedinci vole ‘pokazati’ na izložbama pasa, što me ne veseli, ali je tako.

No, najveći novac se izdvaja za tzv. križance, kao što je kod konja hrvatski hladokrvnjak, koji je jako tražena mesna pasmina u svijetu, a teško se razlikuju u uzgoju. Hrvatska zbog njih nije zaštitila brdskog konja, iako osobno držim da su ti brdski konji za šlajs, konji heroji. U Njemačkoj i Austriji, a kod nas još uvijek u Gorskom kotaru, gdje je nužno očuvati šumsko tlo, strojevi nemaju pristupa. Trupci se zato izvlače konjima.

Šuma je jako važna za ukupnu zaštitu prirode, odnosno eko sustav, o čemu bi i šumari trebali voditi više računa. Polja su sve češće, na udaru pesticida zbog zaštite bilja. Zbog toga i pčele stradavaju. Smisao zaštite izvornih pasmina je očuvanje njihovih specifičnih karakteristika. Sada se ide na financiranje podjele tornjaka uzgajivačima ovaca i koza koji imaju štete od vukova. Problem je što naši agronomi ne smatraju pse domaćim životinjama, već ih guraju zbog jakog lobija u kategoriju kućnih ljubimaca, barem što se tiče zakona. Istina je i da štete od vukova postoje i njih država, ako želimo očuvati vukove, treba nadoknaditi.

Tornjak

Važno je odrediti ciljeve uzgoja

  • U čemu najviše griješe uzgajivači izvornih pasmina?

Kožna oboljenja se pojavljuju kod ličke pramenke ili konja iz Lonjskog polja. Posebno ako ih preko zime, što je sada i zakonska obveza, maknete s pašnjaka i natiskate u neadekvatne, pretijesne štale. Uz to, uvođenje burske koze na Biokovo, a ima ih i u Lici, kao jedine mesne pasmine koza, u domaći uzgoj nije dala očekivane rezultate jer je jaretina bila pretamna i žilava. Ništa bolje nije ni s uvođenjem romanovske ovce koja daje veću i brojniju janjad. Postoji kratica u mesnoj industriji koja glasi BMV. Ona znači bezbojno, mekano i vodnjikavo, što je meso svih farmskih životinja, a kupce se lako zavarava prihvatljivom cijenom. Kod očuvanja starih pasmina je problematično, ako nisu na popisu, onda nije prihvatljivo sustavu.

Inače, to je preširoko područje da bi ga pratio samo pojedinac, a uzgajivači su jako skloni individualizmu, kao što je slučaj s uzgojem boškarina u Istri. Isto tako, šarene ličke buše su posljedica uvoznih bikova, koje sam svojedobno birao. Moram napomenuti da buša nema bijelu crtu po hrptu, kao što je uvriježeno mišljenje, već je jednobojna. Bik može imati samo 1,2 m i 300 kilograma, ali može biti vrhunski. Održavanje pasmina je proces i važno je odrediti ciljeve uzgoja. Izvorne pasmine su u mnogo većoj mjeri posljedica prirodne selekcije, nego neke druge.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje