Kunići kakve danas poznajemo potječu od divljeg kunića (Oryctolagus cunuculus) koji je izvorno živio na području južne Europe. I danas ih nalazimo u slobodnoj prirodi, kod nas u Podravini i na otocima. U zemljama oko Sredozemnog mora bio je poznat prije dvije tisuće godina. Iz Sredozemlja se uzgoj kunića proširio u cijelu Europu, naročito u Francusku, Njemačku i Poljsku, a kasnije se uzgoj preselio i preko oceana u Veliku Britaniju, Ameriku. Kao unesena (alohtona) vrsta u Australiji i na Novom Zelandu, bez prirodnih neprijatelja postali su prava napast, širili su se velikom brzinom i pustošili zelena područja uništavajući usjeve i kultivirano bilje. Čovjek je divlje kuniće lovio, koristio za meso i krzno, ali i pripitomljavao, uzgajao, međusobno pario i križao. Tako je kroz stoljeća nastalo današnjih stotinjak pasmina koje su standardizirane i ustaljenih genetskih osobina.
Divlji kunić
Ima valjkasti oblik tijela, dužine 40 – 45 cm i visine do 18 cm. Rep mu je dugačak do 7, a uši do 8 cm. Uši su kraće od glave i imaju uske crne rubove. Odrasle jedinke teže od 1,5 do 2 kg. Dlaka na tijelu je sive boje, trbuh bijeli a rep dvobojan (odozgo crne, a odozdo bijele boje). Stanište divljih kunića je brežuljkasto i pjeskovito tlo s klancima i niskim grmljem. Obično je to na rubovima šuma u blizini obrađivanih površina (njiva). Kopaju jame koje se sastoje od nekoliko dubljih komora i imaju više izlaza. Žive u kolonijama koje se obično sastoje od desetak životinja. Jame kopaju u parovima. Svaki par se uvijek vraća u istu komoru i nikada ne skrene u tuđi hodnik iako se oni
međusobno križaju. U takvim nastambama provode dane, dok već u prvi sumrak izlaze van u potrazi za hranom. Ljeti se hrane usjevima s njiva i različitom zelenom hranom, a zimi grančicama i korom drveća. Na mjestima gdje se prekobrojno namnože su velike štetočine. Radijus kretanja
im je oko jednog kilometra. Svoj teritorij označavaju mirisnim žlijezdama i urinom. Kunići unutar iste grupe međusobno se prepoznaju po karakterističnom mirisu. U slučajevima moguće opasnosti ostale životinje iz svoje skupine upozoravaju tapkanjem stražnjih nogu, što čine i današnji pitomi kunići koje uzgajamo u kavezima. Sezona parenja započinje u rano proljeće i traje sve do kasne jeseni. Za to vrijeme ženka može imati šest do sedam legala. Graviditet traje 30 – 32 dana, a u jednom leglu ženka okoti 4 do 12 (u prosjeku 8) mladih. Mladi se rađaju slijepi i goli, težine od 40 do 45 grama. U dobi od osam dana dobivaju krzno, a progledaju desetog dana. Majka se brine za njih i ostaje uz njih najduže do petog tjedna života. Nakon toga na svijet donosi nove mlade kojima je potrebna briga i pažnja. Spolnu zrelost dostižu između četvrtog i petog mjeseca života. Životni vijek iznosi 8 – 10 godina. Meso im je bijele boje i ima veliku biološku i nutritivnu vrijednost.
Pasmine kunića
Ako počnemo razmišljati o uzgoju kunića, prvo moramo sakupiti što više informacija i vidjeti da li im možemo osigurati uvjete za normalan život. Uz osiguravanje primjerenog smještaja i prehrane vrlo je važno odabrati i odgovarajuću pasminu koja će moći pomiriti naše želje i mogućnosti vremena i prostora. Pasmina je skupina životinja istih svojstava s obzirom na boju, oblik, veličinu,
težinu, kakvoću krzna, rast i fiziološka svojstva, koje prenosi na svoje potomstvo. Kuniće prema težini i veličini dijelimo na velike, srednje, male i patuljaste, a prema dužini dlake na dugodlake i kratkodlake.
Boje krzna
Prvo što na kunićima uočimo, uz veličinu, oblik tijela, glave i ušiju je boja dlačnog pokrova – krzna. Različite boje potječu od količine i rasporeda pigmenta u dlaci i genetski su uvjetovane. Istraživanjima su utvrđene točno određene kombinacije gena za pojedinu boju. Osnovna boja je sivo smeđa – boja divljeg kunića.
Smještaj
Nakon što smo izabrali odgovarajuću pasminu, moramo joj ponuditi i za život povoljan smještaj. Kavezi u kojima ćemo držati naše životinje mogu biti u otvorenim ili pak zatvorenim prostorima. Općenito, moramo paziti da imaju dostatnu količinu svjetla i svježeg zraka, da nisu vlažni ili na propuhu, te da imaju mogućnost prozračivanja.
Načela hranidbe
Za uspješan uzgoj kunića, bez obzira na način njihovog iskorištavanja, uz najbolji smještaj od temeljnog je značenja i odgovarajuća kvalitativno i kvantitativno izbalansirana prehrana. Da bi njeno provođenje bilo uspješno i svrsishodno potrebno se pridržavati određenih općih načela. Za vrijeme hranjenja poželjno je povremeno promatrati životinje da bismo na vrijeme uočili moguće nepravilnosti i pobrinuli se za njihovo uklanjanje. Redovito pregledavamo valove, hranilice i pojilice. Oni moraju biti čisti i uredni, bez ostataka zaostale hrane, prašine ili vode. U slučajevima kada su kunići veseli, živahni i dobrog apetita, znači da su zdravi i da smještaj i prehrana zadovoljavaju. Kada primijetimo da im je feces premekan, posumnjamo na manjak vlakana u hrani pa povećamo njihov udio. Ako je pretvrd, smanjimo količinu koncentrirane hrane i nadomjestimo je kroz nekoliko dana zelenom hranom ili korjenastim biljkama (različite vrste repa, mrkva). Kada kunica s leglom pokazuje znakove slabljenja potrebno joj je “pojačati” prehranu.
Bolesti
Prvih nekoliko dana nakon nabave kuniće moramo promatrati i upoznati. Na taj ćemo način naučiti prepoznati i razlikovati zdrave od bolesnih kunića. Ne ponašaju se sve životinje jednako po ustaljenom obrascu. Zdravi su uvijek veseli i vrlo živahni. Kunići su po prirodi znatiželjne životinje
koje će se kada čuju ili vide uzgajivača ili neku drugu njima poznatu osobu vrlo brzo približiti vratima kaveza, odnosno hranilici i pojilici, te promatrati što se događa. Zdravim životinjama oči su bistre i sjajne, krzno sjajno i glatko, a pokreti opušteni i lagani.
