Mladen Kušeković, vlasnik je i direktor tvrtke ”Natura beef” iz Udbine koja u uzgoju ima 560 goveda na krškim pašnjacima u Lici. Za Gospodarski list iznio je svoja iskustva i mišljenje o tovu goveda, stanju na tržištu i administrativnim, odnosno zakonodavnim preprekama u poljoprivredi.
Poljoprivrednu proizvodnju u Lici pokrenuo je 2008. godine, a krenuo je s crvenim angusima, a tako se do nedavno zvala i farma ”Angus”, ali je vrlo brzo u ekstezivni uzgoj na Krbavskom polju uveo francusku pasminu aubrac te od lani i novu pasimu blonde d’aqutaine. Sredinom ove godine otvorio je i prvu mesnicu u Zagrebu, a slijedi još jedna u Gospiću. Kušeković je neobičan poljoprivrednik jer se zahtjevnim stočarstvom bavi paralelno s uspješnom poduzetničkom karijerom u Zagrebu i turizmom na Braču.
- Zašto ste se nakon uspješnog eko tova goveda u Lici, okrenuli i prodaji vlastitih proizvoda?
-Ljudi su me godinama znali pitati, pa dobro gdje se to ekološko meso može kupiti, jer ja svih ovih godina nisam uspio prodati niti jednu životinju mesaru na domaćem tržištu, na kojem uglavnom nema u ponudi kvalitetnog mesa iz domaćeg uzgoja, jer je tržište preplavljeno goveđim mesom iz uvoza koje je često i upitne kvalitete. Međutim, dug je put do teleta spemnog za tov. Lika ima sve prirodne uvjete za ekološko stočarstvo, prije svega veliko prostranstvo gdje imamo tisuću hektara zemlje, a povećali smo stado na 300 proizvodnih krava jer našu telad kupuju i drugi uzgajivači, a imamo i druge planove na farmi. Zasad mesnica na tržnici Kvatrić u Zagrebu, radi tri dan u tjednu, a uskoro će i ona u Gospiću.
Mladen Kušeković u novootvorenoj trgovini na tržnici „Kvatrić“ s proizvodima s farme „Natura Beef“
Osim toga, ugovorili smo i posao izvoza mesa u Sloveniju s Mercatorom u njihova dva trgovačka centra u Ljubljani i u BiH. To su zasad manje količine, ali iako imamo za 20-ak posto veće cijene od domaće konkurencije, a dva do tri puta veće od onih uvoznih po dampiškim cijenama, drago nam je da je naša kvaliteta na regionalnom i domaćem tržištu prepoznata.
Tov junadi postavljen naglavačke
- Zemlja smo koja ima dugu tradiciju uzgoja goveda i izvoza baby beefa. Kakva su vaša iskustva u uzgoju goveda?
-U Hrvatskoj je tov junad postavljen naglavačke, zbog uvozne teladi iz Rumunjske i tko zna sve od kuda. Trebalo nam je šest godina da se naučimo ovome poslu, jer smo krenuli od nule. Izazov mi je bio da pokažem da se i kod nas može nešto proizvoditi. U poduzetništvu sam naučio da ne treba izmišljati „toplu vodu“ u poslu kojim se bavite, već primijeniti najbolja svjetska iskustva. To je u govedarstvu Francuska, gdje se kroz stotine godina selekcije došlo do najboljih tovnih pasmina. Krenuli smo s crvenim angusom, brzo smo se okrenuli aubracu, koji čini gotovo 90 posto našeg uzgoja, a od lani smo si priuštili i novu pasminu blonde d’aqutaine, koja se jako dobro prilagodila našim krškim pašnjacima u Lici, ali ona traži i bolje uvjete držanja i hranidbe po zimi, jer imaju osjetljivije noge. Radi se o premium mesnoj pasmini koja daje u prosjeku sedam i pol kilograma čistog bifteka, dok prosječno govedo daje četiri i pol kilograma čistog bifteka.
- Koliko košta ulaganje u vrhunska goveda?
-Cilj je uzgoja proizvesti više mesa. Držim da je sve ispod 60 ženskih jedinki i dva muška u tovu, nedovoljno za ozbiljan tržišni uzgoj. To znači da 150.000 eura treba uložiti samo u kvalitetno matično stado. Primjerice, kad temperatura vani padne ispod minusa, gotovo se udvostruči potrošnja sjenaže u brdskim uvjetima pašarenja naših goveda, jer na taj način lakše podnose niske temperature. Treba voditi računa da će poticaji biti manji, što je trend i u Europi. Nužno je stoga dugotrajno ulaganje, bez izvlačenja dobiti za osobnu potrošnju, da bi bili konkurentni na tržištu.
- Zašto je toliko važna genetika u uzgoju goveda? I zašto ste farmu odlučili pokrenuti u Udbini?
-Vrhunska genetika traži i vrhunske uvjete držanja i hranidbe. Sjetite se samo priče oko holštajn goveda u domaćem mliječnom sektoru koje je imalo visokomliječna goveda, koja daju puno mlijeka, ali i jednako tako, puno traži. Mogu odgovorno kazati da imamo prestižnu farmu, ali i svu drugu potrebnu poljoprivrednu mehanizaciju. Što se tiče uzgoja, ona je u rangu farmi u Njemačkoj i Austriji, a imamo zaposlenih 5 ljudi, koje nije bilo lako naći u opustjeloj Lici, ali i izvan nje, jer se radi o zahtjevnom poslu. Nužan je vrhunski uzgoj od držanja goveda, njihove uravnotežene hranidbe, da bi u konačnici, nakon dvije godine, imali i vrhunski proizvod. Vrhunska rasplodna junica iz Francuske ili Njemačke košta 2000 eura.
Udbinu smo odabrali iz dva razloga; prvi je što su za takav ekstezivan način uzgoja goveda, potrebne velike površine slobodnih pašnjaka. Da bi njih osigurali, nužno je imati mogućnost zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta. S druge strane, tamošnje privatno poljoprivredno zemljište je nažalost, mahom zapušteno i nije u funkciji. To pitanje kod nas nije rješeno već 30 godina, iako su druge zemlje EU-a to važno pitanje za poljoprivrednu proizvodnju, davno maknule s dnevnog reda.
Držim da bi oporezivanje neobrađenog zemljišta, bez zadiranja u pravo vlasništa, posebno kad je riječ o politički osjetljivom području Udbine, bilo rješenje za ovaj veliki problem, jer tu nema pomaka. Također, zbrinjavamo tržišne viškove roba iz EU, posebno mesa, nama izvoze „svoje smeće“, jer je takav posao jeftiniji od odgovarajućeg zbrinjavanja u zemlji podrijetla. To je uništilo domaću proizvodnju, jer udruživanje, kao jedini mogući odgovor, ne funkcionira na ovim prostorima iz više razloga. Izlaz sam našao u velikom, ali zatvorenom krugu od proizvodnje do prodaje mesa. To je i drugi razlog, jer se Udbina nalazi na pola puta do mojih turističkih odredišta u Bolu na Braču, gdje sam suvlasnik dvaju restorana, a gdje u praksi povezujemo „zelenu i plavu njivu“.
- Kako znati da se na domaćem sivom tržištu ne kupuje „mačka u vreći“?
-Mi imamo poseban papir za ambalažu mesa impregniran pčelinjim voskom, a na njemu su sve pripadajuće oznake od HR eko certifikata, Lika quality, regionalnog sustava kvalitete, ali i znaka koji označava slobodnu ispašu goveda. Držim da je to važno za edukaciju potrošača jer malo tko čita deklaracije, a oznake su i više uočljive. U Gospiću planiramo napraviti i zrionicu za preradu mesa za ponudu na tržištu, prvenstveno burgere, ali i lički ćevap, ako nam se posreći.
Čudna situacija na domaćem tržištu
- Kako biste opisali situaciju na domaćem tržištu mesa?
-U Hrvatskoj po tom pitanju postoje dva paralelna svijeta. Prvi postoji u radnom vremenu državnih institucija, odnosno ispekcijskih službi od sedam do 15 sati, a drugi je onaj poslije njihova radnog vremena. Onda počinje siva zona tržišta mesa koja traje od od 15 sati do jutra, a njega je moguće suzbiti i u kratkom roku, ako se za to ima volje i želje.
Uzgoj stoke na ekološki način, čime su se ljudi na ovim našim prostorima bavili uspješno još prije stotinu godina, nije ništa posebno novo i sveznajuće. Ali domaća mesna industrija, koja je nekada bila jaka industrijska grana, prilagodila se tokovima na domaćim tržištu i oni su danas uglavnom prerađivači robe iz uvoza. Kako je moguće da se kilogram telećeg vrata iz Nizozemske prodaje kod nas po cijeni od 33 do 35 kuna po kilogramu, ako kod njih košta jednako? Kako je moguće da se kod nas prodaje meso iz uvoza s rokom od 20 dana, a kod mene je rok tjedan dana?
Osnovali smo i proizvođačku organizaciju „Baby beef“, koja ima 300 članova, a iako imamo isti interes na tržištu, ona funkcionira na simboličnoj osnovi zbog „fige ispod stola“ kad se radi o plasmanu naše kvalitetne junetine na domaće tržište. To je jedino sigurno tržište, što pokazuje i ova kriza. Ne treba nam uvozno meso puno hormona rasta i antibiotika, a da istovremeno izvozimo pšenicu.
- Kako se snalazite s administrativnim propisima?
-Brojni propisi i pravilnici, nažalost, jednako vrijede za velike kao i za relativno male proizvođače i najčešće su neusklađeni. Primjerice, pravilnik o zaštiti od velikih zvijeri, bilo vuka ili medvjeda, predviđa postavljanje e-pastira i skloništa na pašnjacima za domaće životinje, kao i nabavku ovčarskih pasa, ali na zemljištu u zakupu od Hrvatskih šuma takva se ograda ili nadstrešnica legalno ne smije postaviti. Nadalje, pogledajte Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji je neprovediv na terenu, gdje vladaju tzv. lokalni šerifi. Gotovo tri godine nakon što je donesen, opet se ide u njegove izmjene, nakon čak 19 prethodnih, jer nije niti jedan četvorni metar zemljišta dan u zakup. Nema uspješne poljoprivrede bez govedarstva, ali ni njega bez zemljišta, zaključuje naš sugovornik.