Donosimo savjete za početnike koji se odluče baviti uzgojem svinja.

Općenito, kad govorimo gotovo o bilo kojoj vrsti stočarske proizvodnje, pa tako i o svinjogojstvu, u pravilu se spominju mnogobrojni problemi s kojima se susreće ova grana stočarstva. Najčešći problemi u svinjogojstvu su visoke cijene hrane, uvoz svinjetine, nemogućnost plasmana domaće proizvodnje, gašenje malih obiteljskih gospodarstava, zarazne bolesti, veterinarski propisi te mnogi drugi problemi s kojima se susreću mali proizvođači svinja. Pitanje je zašto bi se netko uopće počeo baviti svinjogojstvom. I koji je cilj proizvodnje svinja?

Želimo li proizvoditi svinje za vlastite potrebe jer se želimo hraniti kvalitetnim mesom, želimo li proizvoditi svinje za tržište (odojke ili tovne svinje), želimo li prerađivati meso proizvedenih svinja u suhomesnate proizvode visoke kakvoće? Sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor prije početka bilo kakve proizvodnje.

U slučaju proizvodnje svinja za tržište, prije pokretanja proizvodnje treba istražiti stanje potreba za svinjskim mesom na lokalnom tržištu te svakako napraviti kalkulaciju proizvodnje. Preporuka je svakako stupiti u kontakt s lokalnom poljoprivrednom savjetodavnom službom koja ima informacije o stanju svinjogojske proizvodnje, o postupcima pri registraciji farme, o kontaktima uzgajivača svinja, udruga uzgajivača, o stanju klaoničkih kapaciteta i slično.

Zašto baš svinje, a ne neka druga vrsta domaćih farmskih životinja?

Da bi donijeli ispravnu odluku potrebno je znati nešto o svinjama, o njihovim prednostima, odnosno nedostatcima u odnosu na druge vrste domaćih životinja. Svinje su jedne od najplodnijih domaćih životinja, ako izuzmemo perad. Krmače prase u prosjeku 10 prasadi te uz dva prasenja godišnje po jednoj krmači možemo prosječno dobiti 20 tovljenika u godini dana. Izuzetna plodnost svinja omogućava dobivanje velike količine mesa po jednoj plotkinji. To u slučaju plemenitih genotipova iznosi i više od 2000 kg žive vage. To nije moguće ostvariti niti s jednom drugom vrstom domaćih životinja.

Svinje izrazito brzo rastu, udvostruče porodnu masu već za tjedan dana. U dobi ispod šest mjeseci postižu završnu masu u tovu iznad 100 kg. Po građi probavnog trakta svinje su monogastrične životinje s jednostavnom građom želuca, što ih razlikuje od preživača poput goveda ili ovaca. Hrane se hranom biljnog i životinjskog podrijetla, pa ih nazivamo svejedi. Izvrsno iskorištavaju koncentriranu hranu bogatu energijom (žitarice), a slabije voluminoznu hranu bogatu vlaknima. Isto tako mogu se hraniti nusproizvodima industrije, a dio potreba za energijom mogu podmiriti hranidbom zelenom masom ili pašom. Svinje su životinje vrlo prilagodljive različitim uvjetima proizvodnje, pa ih je moguće držati u različitim proizvodnim sustavima, od suvremenih industrijskih sustava do držanja svinja na otvorenom. U odnosu na druge vrste životinja, imaju nešto veće gubitke u ranoj fazi uzgoja prasadi.

Nakon definiranja cilja proizvodnje svinja, jedno od ključnih pitanja na koje treba odgovoriti je izbor genotipa, odnosno pasmine svinja koju želimo uzgajati. U slučaju manjih svinjogojskih farmi najčešće izbor pada na neku lokalnu autohtonu pasminu (crna slavonska, banijska šara ili turopoljska svinja), ili plemenitu čistu pasminu svinja (landras, veliki jorkšir, durok). Izbor pasmine ovisi i o cilju proizvodnje, proizvodimo li svinje za svježe meso, ili za preradu.

Lokalne autohtone pasmine svinja imaju prednost pred plemenitim genotipovima. Otpornije su i bolje prilagođene lokalnom podneblju, ali imaju i slabija proizvodna svojstva.

S druge strane, imaju specifičnu kakvoću mesa koja omogućava preradu u vrhunske gastronomske suhomesnate proizvode. Iako danas u suvremenoj proizvodnji svinja prevladavaju linijski hibridi neke od svjetskih genetskih kompanija, manje je vjerojatno da bi neki manji proizvođač koji bi na farmi držao do desetak krmača nabavio hibridne svinje. Takve svinje imaju izrazito visoki genetski kapacitet proizvodnje, ali i zahtijevaju optimalne uvjete smještaja, hranidbe i primjenu novih tehnoloških rješenja kako bi ostvarili visoke proizvodne rezultate. Neovisno o izboru genotipa, nabava rasplodnih životinja je vrlo bitan korak u pokretanju proizvodnje. Treba nabaviti nazimice i neraste s rodovnicima čime se dokazuje podrijetlo i genetska čistoća pasmine, od priznatih uzgajivača koji su evidentirani u udrugama uzgajivača određene pasmine svinja. Osim kvalitetne genetike, treba provjeriti i zdravstveni status stada iz kojeg se nabavljaju rasplodne životinje za novu farmu svinja.

Male svinjogojske farme s obzirom na manji broj životinja ne predstavljaju veliki ekološki problem kao u slučaju velikih industrijskih farmi svinja. Međutim, i za pokretanje manje farme svinja treba osigurati dovoljnu površinu zemljišta.

Zemljišni kapaciteti potrebni su za zbrinjavanje gnoja, ali i za proizvodnju hrane za svinje. Iako se hrana za svinje može u potpunosti kupovati na tržištu, puno je ekonomičnije samostalno proizvoditi hranu, koja u proizvodnji svinja čini do 70 % ukupnih troškova proizvodnje. Izbor lokacije buduće farme je vrlo važna stavka prije pokretanja proizvodnje svinja. Čak i u slučaju da posjedujemo dovoljnu površinu za smještaj objekata za držanje svinja, proizvodnju hrane i zbrinjavanje gnoja, potrebno je proučiti lokalne propise kako bi se izbjegli problemi u budućnosti, nakon pokretanja farme.

U svakom slučaju potrebno je provjeriti i situaciju sa susjedima, kako bi se spriječili eventualni konflikti, npr. vezani uz neugodne mirise s farme. Posebnu pozornost kod držanja svinja treba obratiti na pitanje biosigurnosti. Iako se ovom pitanju u prošlosti nije pridavalo dovoljno pažnje, osobito kod manjih proizvođača svinja, danas je biosigurnost na farmi svinja jedan od ključnih čimbenika uspjeha proizvodnje. Pojavom zaraznih bolesti poput klasične ili afričke svinjske kuge, biosigurnost postaje još važnija, jer u slučaju izbijanja zaraze jedino rješenje je iskorjenjivanje bolesti usmrćivanjem svih svinja na zaraženim gospodarstvima. Iz tog razloga, potrebno je provesti sve preventivne radnje kako bi se spriječio unos virusa na farmu svinja.

Jedno od naizgled najjednostavnijih, ali i najučinkovitijih preventivnih metoda je izolacija svinja na farmi od vanjskih utjecaja. U najvećoj mjeri treba spriječiti ulazak posjetitelja na farmu te kontakt svinja na farmi s divljim životinjama (divlje svinje, glodavci, ptice). U slučaju ulaska drugih osoba na farmu, osim vlasnika, svi posjetitelji, uključujući i veterinara, moraju proći dezbarijeru te na farmu ući isključivo u čistoj dezinficiranoj odjeći i obući koja nije bila u kontaktu s drugim životinjama.

Autohtone pasmine imaju specifični okus mesa zbog kojeg se dobivaju vrhunski proizvodi

Banijska šara
Crna slavonska svinja
Turopoljska svinja

Preventivne mjere

Kod kupnje rasplodnih životinja s drugih farmi provjerenog zdravstvenog statusa, najčešće radi osvježavanja krvi postojećeg stada, treba provesti karantenu novonabavljenih životinja najmanje četiri tjedna prije uvođenja u postojeće stado. Preventivne biosigurnosne mjere uključuju redovitu kontrolu vode i hrane svinje.

Vodu na farmi treba najmanje jednom godišnje dati na pregled zdravstvene ispravnosti. Hrana se mora nabavljati od pouzdanih proizvođača stočne hrane, a na farmi se mora skladištiti u uvjetima koji će smanjiti mogućnost kontaminacije na najmanju moguću mjeru. To uključuje redovito provođenje mjera dezinsekcije, dezinfekcije i deratizacije.

Boksovi za svinje se moraju najmanje jednom godišnje potpuno isprazniti, očistiti i dezinficirati. Sva oprema koja dolazi u dodir sa svinjama, uključujući hranilice i pojilice, također se mora periodično očistiti i dezinficirati. Najbolje je opremu koja se koristi za svinje (stočne vage, kliješta za tetoviranje, sajle za fiksiranje) ne mijenjati s drugim farmerima, a ako se posuđuje treba je temeljito očistiti i dezinficirati. Sam prostor farme treba održavati čistim, urednim, travu treba redovito kositi i kontrolirati prisutnost štetočina. Posebnu pozornost u okviru biosigurnosti treba posvetiti stanju ograda i ulaza na farmu svinja.

Ograda oko farme sprječava ulazak neovlaštenim osobama, ali i ulazak na farmu divljim životinjama koje su često izvor zaraznih bolesti. Održavanje ograde je naročito bitno kod držanja svinja na otvorenom, kako svinje ne bi došle u kontakt s drugim domaćim ili divljim svinjama. Ograda kod držanja svinja na otvorenom mora biti dvostruka, s vanjske strane čvrsta, a s unutarnje mora biti postavljen električni pastir.

Između vanjske i unutarnje ograde nalazi se koridor koji se mora održavati (košnja trave), kako bi električni pastir uvijek funkcionirao i odbijao svinje od prilaska. Na ulazu u farmu obvezno je imati dezbarijeru s dezinficijensom kroz koju obvezatno moraju proći vozila i osobe koje ulaze na farmu. Na farmi mora biti razrađen plan upravljanja gnojem/gnojovkom koji uključuje skupljanje, skladištenje, premještanje i distribuciju gnoja po površinama kako bi se najmanju mjeru svela opasnost od širenja bolesti i kontaminacije izvora vode.

Prethodni članakMilijun eura potpore malim mljekarama
Sljedeći članakZašto nije dozvoljeno urbano pčelarenje u RH?
prof. dr. sc. Zoran Luković
Izvanredni profesor na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost u području uzgoj svinja i sustavi proizvodnje svinjskog mesa. Profesor dr. sc. Luković radi na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1999. godine. Više od 15 godina zaposlen na Zavodu za specijalno stočarstvo. Uža specijalnost u području uzgoj svinja i sustavima proizvodnje svinjskog mesa, a usavršavao se u raznim europskim zemljama poput Španjolske i Slovenije. Voditelj više tehnoloških znanstveno stručnih projekata koji se bave svinjogojskom proizvodnjom. Sudionik brojnih međunarodnih i domaćih znanstvenih i stručnih skupova, te autor više radova koji se bave temama iz područja selekcije u svinjogojstvu, sustava svinjogojske proizvodnje, ekološke proizvodnje, zaštite autohtonih pasmina i proizvodnje svinjskog mesa.