Kako unaprijediti stočarstvo u Hrvatskoj ?

U prošlom članku, u prvom dijelu članka našeg stručnog suradnika dr. Branimira Kampla, istaknuto je kako su preduvjeti za unapređenje poljoprivrede u Hrvatskoj povećanje produktivnosti i samodostatnosti, bolja struktura i organizacija poljoprivredne proizvodnje te primjena suvremene tehnologije.

U nastavku ćemo navesti nekoliko primjera mogućih programa iz područja stočarstva koji su tako strukturirani da sadrže tehnološke elemente koji izravno doprinose povećanju produktivnosti u dotičnom proizvodnom području.

Genetika

Razmatranje stručnih programa u stočarstvu uobičajeno započinju s genetikom. U govedarstvu, u proizvodnji mlijeka i mesa aktualna metoda je odabir ženskih životinja s boljim proizvodnim svojstvima od prosjeka vlastitog stada putem genomske analize.

Ova revolucionarna metoda omogućuje da se kod teladi već u dobi od 2 tjedna, analizom uzorka tkiva ili dlake, utvrde geni koji su odgovorni za prijenos pojedinih proizvodnih svojstava. Ona su farmeru interesantna za poboljšanje proizvodnog potencijala svog stada. Pri tome su najinteresantnija, dakako, proizvodna svojstva kao mlječnost ili količina sastojaka mlijeka. No, genomska analiza će dati informaciju i o ostalih 30-ak interesantnih svojstava. Među njima će se osim proizvodnih naći i svojstva povezana sa zdravljem, kao reprodukcija ili opća otpornost.

Otkrivanje u tom smislu interesantnih  životinja već u tako ranoj dobi omogućava farmeru da odluči o upotrebi pojedinih životinja. Točnije dat će mu na znanje jesu li za prodaju ili primjenu u proizvodnji tovnih križanaca. One sa iznadprosječnim svojstvima mogu se osjemeniti seksiranom spermom rasplodnjaka koji dokazano posjeduju ista svojstva. Tako se može dobiti žensku telad s koncentriranim genima („heterozis efekt“). Ona su stoga po toj osnovi osjetno bolja od generacije njihovih majki i očeva.

Dodatna mogućnost je i aplikacija testiranih embrija. Ova tehnologija je jednako primjenjiva i važna za produktivnost i manjih i većih gospodarstava. Ulaganje u tu tehnologiju, i omogućavanje domaćim stručnjacima koji tim tehnologijama praktično vladaju da ih primjenjuju na široj osnovi, dat će neusporedivo bolje rezultate i dalekosežnije unaprijediti nacionalno stočarstvo nego npr. nabavka rasplodnih junica.

Udruživanje proizvođača svinja

Kod svinja je, zbog znatno kraćeg generacijskog intervala i neusporedivo veće uzgojne baze koje imaju profesionalne uzgojne organizacije, teže proizvoditi vlastiti uzgojno i proizvodno konkurentan podmladak. Tu je zbog toga opravdana nabavka superiornog uzgojnog materijala od svjetski konkurentnih proizvođača. Upravo je iz tog razloga u proizvodnji prasadi potrebno udruživanje proizvođača (dakako, na stručno-profesionalnoj osnovi).

Oni zajednički mogu povoljnije nabavljati repromaterijal (npr. nazimice) ali i sinkronizirano plasirati vlastite proizvode itd. Naravno da je praćenje podataka o proizvodnji (prirasti, potrošnja hrane i dr.), a što omogućuju suvremeni digitalni sustavi, vrijedan i sve više neizostavan element suvremenih proizvodnih procesa; podaci, uobličeni u različite izvještaje postaju neizostavan alat i osnova za donošenje bitnih odluka u managementu i poslovanju uopće.

  Hranidba

Hranidba zauzima, kako je poznato, dominantan udio u organizaciji proizvodnje u stočarstvu. Hranidba sačinjava također i glavninu operativnih, tj. varijabilnih troškova. Stoga hranidba ima veliki potencijal za snižavanje troškova i time doprinos povećanju produktivnosti. To se može postići optimiranjem cijene opreme, rada, dnevnog obroka i drugim vidovima racionalizacije.

Dakle radi se o nizu elemenata koje treba objediniti u dobro promišljenu funkcionalnu cjelinu, počevši od procesa pripreme i skladištenje hrane, same organizacije hranjenja, sastavljanja obroka, nabavke sirovina i dr. U govedarstvu je npr., gdje je priprema voluminoznog obroka jedan od najvažnijih tehnoloških elemenata, moguće odabirom jednostavnih tehnoloških rješenja postići velike tehnološke uštede.

Rješenja kao na slici 2. podrazumijevaju, u usporedbi sa konvencionalnim rješenjima,  uštede više od 50% na skupom građevinskom materijalu i radovima. Kada je u pitanju priprema obroka i organizacija hranjenja, standardni tehnološki postupak posljednjih dvadesetak godina postala primjenu tzv. TMR tehnologije (Total Mix Ratio). Prednost ove tehnologije sastoji se u tome da se sve komponente obroka usitne i pomiješaju  u prikladnom stroju (slika 3.) tako da životinje jedu homogenu smjesu, što ima velike organizacijske i prehrambeno-fiziološke prednosti.

Bitan je proces pripreme obroka

Opisana oprema je prikladna za različite tehnološke nadopune i dogradnje koje štede dragocjeni rad i vrijeme; oprema na slici 4, povezana u funkcionalni sustav dodatno olakšava proizvodni ciklus, a omogućuje i jednostavno planiranje proizvodnje, nabavu sirovina i drugo. Prikazana rješenja samo su dio tehnoloških mogućnosti koje se mogu primijeniti i na manjim gospodarstvima. Primjena prikazanih rješenja osjetno utječe na efikasnost radnih procesa kao i na kvalitetu pripremljene hrane, a time izravno i na proizvodnju mlijeka i mesa; uz snižavanje troškova postiže se i povećanje proizvodnje, što zajednički doprinosi povećanju produktivnosti.

Istaknuti tehnološki element u hranidbi svih životinja zauzima proces pripreme obroka. U kontekstu modela za manja gospodarstva, ovdje valja istaći da se za ovu kategoriju gospodarstava može uz primjenu TMR tehnologije napraviti koncept hranidbe krava na bazi kukuruzne silaže kao jedinog voluminoznog krmiva i primjene kvalitetne slame kao sadržajnog i kompenzatornog izvora vlakana. Uz dobavu žitarica na tržištu, ovakav koncept omogućuje uspješnu pripremu kvalitetne hrane i proizvodnju mlijeka i na gospodarstvima s relativno manjim resursima (posjedima) za ratarsku proizvodnju.

Zbog čestih promjena cijena sirovina i njihovih hranidbenih svojstava, faza pripreme obroka zahtijeva stalni stručni nadzor kako bi se, čim se ukaže potreba, obavile korekcije obroka. Time se postiže optimiranje efikasnosti hrane, što znači da se uz najmanji trošak proizvede jedinica proizvoda (kg mesa ili litra mlijeka). Tu je dominantan pojam konverzije hrane, koja se npr. u tovu svinja u posljednjih 20 godina u toj mjeri poboljšala da se danas računa sa standardnim vrijednostima potrošnje hrane od 2,6 kg hrane potrebne za 1 kg prirasta (i manje). Iako je to svojstvo usko povezano s genetikom, ipak ostaje činjenica da je tehnologija omogućila uštede i do 40 kg hrane za proizvodnju tovljenika, uz veće dodatno veću količinu mesa u polovici u usporedbi s konvencionalnim rješenjima.

Ušteda u sastavljanju obroka

Tu valja naglasiti da treba razlikovati cijenu hrane od njezine efikasnosti, oko čega u praksi često postoje nejasnoće. Tehnologija u tom pogledu omogućava i prilagodbe krajnjeg proizvoda s obzirom na odnos mesa i masti, što ovisi o osobnim preferencijama ili zahtjevima tržišta. Daljnje povećanje efikasnosti omogućuje primjena digitalnih metoda u analitici stočne hrane. To omogućuje još preciznije sastavljanje obroka na bazi tzv. ilealne probavljivosti aminokiselina u svinja uz izravno doziranje aminokiselina (ili pripravaka koje sadrže prikladne kombinacije) u obrok svinja i preživača.

Osim boljih rezultata u proizvodnji, ove tehnologije omogućavaju snižavanje udjela sirovog proteina u smjesi za tov svinja i do 30g/ kg hrane. Pretvoreno u količinu skupih proteinskih krmiva, to podrazumijeva uštedu sojine sačme okvirno za 30 kg po toni hrane. Snižavanje koncentracije proteina u obroku smatra se, nadalje, i efikasnom metodom za smanjenje emisije amonijaka; prema podacima iz literature, pri snižavanju udjela SP-a u obroku za npr. 20 g/kg, možemo računati da će se proizvodnja amonijaka smanjiti sa 1,6kg na 1,2 kg po životinji , ili za ca 400 kgna 1.000 životinja(zaokruženo).

Dodatne mogućnosti povećanja efikasnosti hrane

Snižavanje udjela sirovog proteina također je s istom svrhom provedivo u mliječnih krava. Uz dodatak od 15 grama metionina i 26 g lizina, u tehnološkom obliku koji ove aminokiseline čini nerazgradivim od strane mikroflore u predželudcima, kravama koje sirovi protein namiruju iz sojine sačme, moguće je sniziti količinu sirovog proteina u obroku sa 17% na 15,1%. Te krave će primjenom ove tehnologije proizvesti istu količinu mlijeka (35 litara) uz uštedu 1,34 kg sojine sačme (4,49kg / 3,15kg) na dan, tj. 40,2 kg na mjesec. Pored uštede proteina, iste krave će osjetno efikasnije iskorištavati dušik iz hrane. To se vidi po omjeru između količine dušika u fecesu i ukupnog dušika (70,37% / 66,80%). Konačno, krave sa reduciranim udjelom proteina u obroku proizvest će 15,4 litre CO2 manje/dan (7.636,8 / 7.621,4 litara).

Razvoj analitičkih metoda i računalskih programa posljednjih desetak godina stvorio je dodatne mogućnosti za povećanje efikasnosti hrane, ciljanom korekcijom tehnoloških postupaka i sastavljanjem obroka na bazi dinamičkih svojstava krmiva. Na primjeru usporedbe dvaju obroka s različitim stupnjem probavljivosti voluminoznog dijela (% probavljivosti NDF od 63% prema 48,2%), može se vidjeti razlika u efikasnosti obroka gdje će krave s probavljivijim obrokom proizvesti 35 litara mlijeka uz uštedu od 5 kg (4,95 kg) hrane. Te krave će, osim toga, proizvesti mlijeko uz izlučivanje znatno manje otpadnih tvari – 4 kg manje fecesa (49 kg / 63 kg), 21 litru manje metana ( 591 L / 612 L). Probavljivost obroka se može i povećati i na taj način pospješiti opisane efekte primjenom suvremenih efikasnih pripravaka na bazi djelovanja kombinacije enzima i kvasaca.

Robotizacija

Primjena robota u mužnji na farmi mliječnih krava poznata je već dvadesetak godina. Na početku je njihova svrha bila ograničena na zamjenu ljudskog rada strojem. No, s vremenom se ta funkcija nadopunjavala novim softverskim aplikacijama. Tako je danas robot centar većine upravljačkih procesa na modernoj farmi. Osim automatske mužnje, koja se u prosjeku odvija više od 3 puta na dan, pri čemu se redovito mjeri količina namuženog mlijeka, roboti imaju bitnu ulogu u menadžmentu reprodukcije i osiguranju zdravlja stada. Tako će robotski softver izdvojiti krave koje su s visokom vjerojatnošću u estrusu, ili one koje bi mogle biti gravidne. Isto tako, softver će ukazati na krave s poremećajima reprodukcijske funkcije, kao što je anestrija, ovarijalne ciste i drugo.

Određivanjem fizikalnih i kemijskih sastojaka mlijeka pri svakoj mužnji, a u najnovije vrijeme i hormona progesterona, softver može u kombinaciji s drugim podacima dati indikaciju za ranu dijagnozu pojedinih bolesti, kao mastitis, ketoza, bolesti papaka i slično. Na taj način će robotska tehnologija omogućiti znatne uštede troškova za liječenje i smanjenu proizvodnju mlijeka, zakašnjelu uspostavu gravidnosti i niz drugih financijsko opipljivih svojstava, i tako doprinijeti povećanju produktivnosti rada na farmi.

Ovdje treba istaknuti da su sve navedene aplikacije jednako dostupne i funkcionalne i za konvencionalne muzne sustave. One zbog sve raširenijeg prodora robotske tehnologije, postupno gube na značaju. Robotska mužnja je gotovo postala standardni tehnološki obrazac farmama mliječnih krava. Ovisno o ostalim troškovima proizvodnje i efikasnosti proizvodnje mlijeka, ona se upotrebljava već na farmama s 40 krava.

Ritmička proizvodnja

Na farmama svinja, u proizvodnji prasadi, veliki korak u povećanju produktivnosti rada predstavlja sustav proizvodnje u trotjednom, ili, za manje farme, u petotjednom ritmu. Iako poznat već nekoliko desetljeća, ovaj jednostavni tehnološki obrazac nije kod nas u raširenoj, rutinskoj primjeni. Ritmička proizvodnja se sastoji u tome da se, upravljajući spolnim ciklusom krmača, pojedine radne operacije (odbijanje prasadi od sise, osjemenjivanje, porodi, djelomično i isporuka), odvijaju u trotjednom, odnosno 5-tjednom ritmu. To znači da farmer npr. osjemenjuje sve krmače jedne grupe uvijek na isti dan u razmaku od 3 tjedna.

U ostale dane se može posvetiti drugim poslovima, jer je od obaveze osjemenjivanja oslobođen. Dodatnim „uštimavanjem“, uz primjenu određenih pripravaka, moguće je koncentrirati posao čak i u određeno vrijeme (unutar 5 – 6 sati) na određeni dan. Za primjenu ritmičke proizvodnje potrebni su preduvjeti u broju prostorija za smještaj pojedinih tehnoloških grupa. Trotjedni je ritam moguće primijeniti na objektu s već 56 (42) krmača, a 5-tjedni na objektu  sa 32 (24) krmače. Naravno da ovakva organizacija omogućava znatne uštede, ali i povećanje proizvodnih rezultata, što sve doprinosi osjetnom povećanju produktivnosti.

Zaključci

1. Hrvatska poljoprivreda ima nesumnjivi razvojni potencijal, ali je obujam proizvodnje nestalan, dobrim djelom zbog relativno niske razine organiziranosti poljoprivrednih gospodarstava i posljedično njihove niže produktivnosti i konkurentnosti na tržištu.
2. Prepreka boljoj organiziranosti i profesionalizaciji poljoprivrednih gospodarstava leži velikim dijelom u nepovoljnim preduvjetima. To je veličina posjeda, nekonzistentnosti mjera razvojne politike kroz dulje vremensko razdoblje i brojnim drugim razlozima koji su uglavnom uzročno-posljedično time povezani.
3. Posljednjih godina su primjenjene brojne mjere razvojne politike, slijedeći velikim djelom prakse Europske unije. One su bile financirane značajnim sredstvima u obliku potpora i poticaja; iako je u tom razdoblju došlo do povećanja vrijednosti poljoprivredne proizvodnje za milijardu eura, samodostatnost bitnih proizvoda. To vrijedi dobrim dijelom i za produktivnost proizvodnje, nije se povećala; što više, pokazatelji pojedinih kategorija  proizvodnje pokazuju njihovo smanjivanje.
4. Svi programi i mjere za unapređenje poljoprivrede, kao dijelovi državne poljoprivredne politike, trebali bi polaziti od ključnog elementa povećanja produktivnosti proizvodnje na koju se odnose. Mjere bi trebale predviđati poticajna sredstva za nabavku suvremene tehnološke opreme, koja je preduvjet povećanja produktivnosti proizvodnje. Za provedbu mjera nužni su i kompetentni savjetnici s dokazanim praktičnim iskustvom.
5. Uvođenje suvremene tehnologije neophodan je element povećanja atraktivnosti radnih mjesta (pogotovo za mlade) u poljoprivredi. Time se ovi programi izravno dotiču demografskih mjera i razvoja ruralnog prostora.

U članku su navedeni primjeri nekoliko jednostavnih modela koji su danas tehnološki standardi, na kojima se mogu bazirati poticajni programi i mjere s ciljem povećanja efikasnosti, odnosno produktivnosti i samodostatnosti poljoprivredne proizvodnje.