Preporučljivo je da koza 3 – 4 dana ostane sa svojim kozlićima u zasebnom prostoru, manja je opasnost od gaženja malih od drugih koza ili već većih kozlića, kasnije obostrano prepoznavanje po mirisu i meketanju nije problematično, uzimanje kolostruma-mljeziva u prvim satima neće biti ometano, a omogućit će i redovito sisanje, što je od osobite važnosti u prva tri dana života kozlića.
Dakako da kozi majci treba osigurati dovoljne količine svježe vode, koju u prva 3 dana po jarenju moramo mijenjati dvaput dnevno. Visokomliječne koze u prvim danima mogu popiti i do 10 litara vode. Što je koza manje mliječna, popit će manje vode. Vjedro s vodom mora biti smješteno tako da bude onemogućeno onečišćavanje izmetom, mokraćom, prljavom dlakom, prljavim nogama itd.
Važno je da kozi majci osiguramo najkvalitetnije sijeno. Prvog dana po jarenju u potpunosti treba izbjegavati hranjenje krepkim krmivima. Bolje je kozi dati 2 – 3 zrele jabuke, i to malo natrule.
Veliki plod – iscrpljena koza
Ako je majka nosila veliki plod i očita je iscrpljenost, moramo joj na neki način brzo nadoknaditi izgubljenu tekućinu, minerale i vitamine.
Što poduzeti?
- 4 litre vode zagrijemo do najviše 38° C i u njoj stalno miješajući otopimo:
- 2 čajne žlice kuhinjske soli,
- 1 čajnu žlicu Natriumbicarbonata (ljekarne)
- 8 jušnih žlica grožđanog šećera ili meda (ni u kojem slučaju ne otopiti smeđi šećer od trstike, ili pogotovo ne bijeli šećer od šećerne repe)
Prelijemo u odgovarajuću posudu, ohladimo – nikako ne ispod 25° C i ponudimo kozi da pije. Koza u većini slučajeva halapljivo počne piti. Koji put potrebno je i malo nutkanja i strpljenja. Doziranje mora biti vrlo precizno veća koncentracija nekih sastojaka može izazvati kobne posljedice. Ovaj elektrolit treba koristiti kod proljeva u kozlića, odnosno svakog oporavljanja koza i kozlića od bolesti.
Prirodno ponašanje kozlića
Ne poznajući prirodno ponašanje kozlića, uzgajivači često postavljaju suvišna pitanja. Najčešće su to vezivanja kozlića različitim vezivima za kozu-majku, itd., itd. U prirodnim uvjetima kozlići rastu u stadu i sišu majke više mjeseci, i tako sve dok koze ne zasuše. Doduše, ne postoji trajni kontakt koze majke i kozlića. Za prvih tjedana, ovisno o vrsti terena, jarići se skriju u stijene ili se povuku u šikaru, grmlje itd. Za to vrijeme koze majke u potrazi za hranom mogu se i dosta udaljiti. Samo 3 – 4 puta dnevno posebnim meketanjem zovu svoje kozliće na sisanje. Nakon te faze kozlići veselo izviđaju i otkrivaju novi svijet. Pronalaze svoje vršnjake i pod nadzorom jedne stare koze formiraju grupu, “kozleću školu”, koja je sve nezavisnija i često ju vidite u zajedničkom trku.
Svoje majke traže samo kad su gladni ili ako majke osjete da su vimena puna, pa ih zovu meketanjem. Kod burskih koza izraženo je odvajanje odraslog jarca od koza, a najčešće se “kozleća škola” skuplja oko odraslog jarca. Što je jarac stariji, okupljanje je izraženije.
Kozleća škola
Uzgajivači mliječnih koza sigurno ne žele da kozlići dugo sišu mlijeko. Prirodni uvjeti u suprotnosti su s odvajanjem kozlića od svojih majki odmah kad posišu kolostrum i prve količine mlijeka. O idealnom vremenu odvajanja mišljenja nisu usuglašena, rasprave su u tijeku i bit će još dugo, dugo.
Prostor “kozleće škole” mora prije svega biti svjetao, suh i bez propuha. Bude li tako, i najmanji kozlići bez problema će podnijeti temperature i od 8° C. Kozlić kojem je hladno ima lagano nakostriješenu dlaku na leđima. Kozlići su još mali i zahtijevaju malo prostora, za zagrijavanje tog malog prostora, ako je potrebno, uzgajivači mliječnih koza uglavnom se posluže jednostavnim grijalicama. Najčešće su to infracrvene lampe (kao i kod odojaka). Ispod ili ispred bilo kojeg grijaćeg tijela morate postaviti zaštitnu rešetku, koja će ga štititi od doskakivanja kozlića, ili da grijaće tijelo ni u kojem slučaju ne može pasti među životinje.
Kako kozlići rastu, postaju otporniji i veći, traže i veći prostor. Kozlići su vrlo veseli, ako im se u njihov prostor stave neki panjevi, okrenuti sanduci, pa i veliko kamenje, koji će služiti za njihovo penjanje. Nije dobro ako se kozlići ne mogu penjati, u tom slučaju vrlo često trče “po zidovima”, što inače nazivamo “zid smrti”. Takve igre često su kobne – probajte zamisliti što se događa u utrobi kozlića u trci okomitom stranom zida.
U prostoru “kozleće škole” stelu treba vrlo često mijenjati, jer se kozlići pretežito hrane tekućom hranom, količina mokraće je znatna i brzo dolazi do provlaživanja stelje, koja ne smije biti vlažna.
