Prema Statističkom ljetopisu RH iz 2003., Republika Hrvatska raspolaže s više od 1,5 milijuna ha travnjaka (livade oko 400.000 ha, pašnjaci oko 1,1 milijun ha). U novijim izdanjima Statističkog ljetopisa RH 2018. godine navodi se da je trajnih travnjaka (livade i pašnjaci) nešto više od 600.000 ha. Gdje se izgubio ostatak ne znamo, ali vjerojatno se primjenjuju drugačije metode prikupljanja i obrade podataka.
Bilo kako bilo, možemo reći da naša zemlja obiluje travnjacima, pogotovo pašnjacima. Diljem svijeta, travnjaci pokrivaju oko 3,5 milijarde ha, dvostruko više od obradivog zemljišta. Na europskom kontinentu je suprotno: travnjaka je 230 milijuna ha, dok je obradivog zemljišta oko 300 milijuna hektara. Vrijednost travnjaka promatramo kroz neposredne i posredne koristi. Neposredna korist leži u biološkom, odnosno hranidbenom potencijalu iz kojeg je kroz napasivanje domaćih životinja i košnju moguće proizvesti hranu.
Travnjaci su najvažniji izvor zelene krme za domaće životinje, a uz to samo napasivanje povoljno djeluje na ukupni životni vigor životinja, unapređuje njihove proizvodne i reprodukcijske odlike kao i ukupne odlike fitnesa životinja.
Vrijednost travnjaka uvelike ovisi o botaničkom sastavu biljnih zajednica, odlikama tla, klimi, načinu korištenja kao i usklađenosti s brojem životinja.
Zašto su i životinje pretile?
U zadnje vrijeme često se naglašava nutritivna uloga travnjaka u proizvodnji konjugirane linolne kiseline (CLA). Kad preživači pasu, u njihovom se tijelu linolna kiselina iz trave pretvara u CLA te zatim ugrađuje u tkiva i mlijeko. Stoga su upravo meso, mlijeko i mliječne prerađevine (sir, maslac) koje dobivamo od životinja s pašnjaka najbogatiji izvor CLA koji je vrlo snažan antioksidant, antikancerogen i vrlo moćan pojačivač imunosnog sustava. Nedostatak CLA u svakodnevnoj prehrani mogao bi biti jedan od glavnih uzroka sve veće pretilosti u svijetu (veliki broj preživača danas se hrani industrijski, a ne na pašnjacima).
Travnjaci mogu pospremiti (sekvestrirati) duplo više ugljika u tlu u odnosu na oranične kulture. Time pridonose ublažavanju efekta staklenka i globalnog zagrijavanja. Mahunarke u travnjacima usvajaju besplatni dušik iz zraka pa pridonose i financijskim uštedama te čišćem okolišu. Travnjaci u visokom stupnju pridonose borbi protiv erozije i reguliranju vodnog režima, pročišćavanjem gnojiva i pesticida (sva vodocrpilišta su pod travnjacima). Konačno, travnjaci imaju i estetsku ulogu i rekreacijsku funkciju, time što omogućuju pristup ljudima kakav druge agrikulture ne dopuštaju.
Većina naših travnjaka antropogenog je podrijetla (poluprirodni travnjaci) nastali prvenstveno sječom ili paljenjem šuma u davna vremena te kasnijim zatravljivanjem. Takvi travnjaci se održavaju kao trajna stanja samo dok se neprestano kose i napasuju. Trenutna glavna odlika ovih travnjaka je niža produktivnost i slabija kvaliteta krme u odnosu na potencijal. Statistički godišnjak RH 2018. navodi prosječni prinos trajnih travnjaka od samo 1,3 t suhe tvari/ha.
4 su glavna razloga za to:
- Nepovoljan botanički sastav (na poluprirodnim travnjacima rastu divlje biljke koje nisu selekcionirane za visoke prinose i veću hranidbenu vrijednost, uz visoki postotak korova, a mali udio visokovrijednih mahunarki i trava).
- Neadekvatna gnojidba. Pomanjkanje biljnih hraniva u travnjačkim tlima glavni je limitirajući čimbenik njihove produktivnosti. Mnogi i dalje ne gnoje ili koriste male količine gnoja.
- Košnja u kasnijim stadijima zrelosti livada (cvatnja i poslije).
- Nepravilno korištenje pašnjaka (slobodno napasivanje, neadekvatno pašno opterećenje, izostanak mjera njege pašnjaka itd.).
Foto: agristar.hr
Koje su mjere poboljšanja pašnjaka?
Pašnjake na kojima prevladavaju korovi (takvi su u najvećem broju), na kojima je evidentan pad prinosa krme iz godine u godinu ili ih stoka izbjegava pasti, najbolje je popraviti sijanjem novih travnjaka, pogotovo na ravnijim i manje nagnutim terenima. Pri tomu se može izabrati jedan od tri najčešća načina sjetve travnjaka:
- klasičnom sjetvom u obrađeno tlo (na ravnijim terenima i tlima normalne dubine)
- primjenom herbicida i površinske obrade tla na slabijim, erozivnim, plićim i uopće lošijim tlima, na većim ili manjim nagibima, posebno u brdskom području, te na teškim, glinovitim tzv. minutnim tlima, gdje je teško osigurati dobru sjetvu u kratkom roku.
- primjenom herbicida i direktnom sjetvom bez obrade tla (na slabim, plitkim, erozivnim, kamenitim tlima i na nagnutim terenima).
Pašnjake osrednje kvalitete (50-75% dobrih trava i manje od 25% loših trava, s vidljivim udjelom mahunarki, a smanjenim udjelom korova), možemo popraviti usijavanjem kvalitetnih trava i mahunarki u postojeću tratinu (žitnim sijaćicama ili ručno poslije površinske obrade tla do 5 cm dubine ili izravnim usijavanjem sjemena u postojeću tratinu s ili bez upotrebe herbicida koji djelomično zaustavljaju porast postojeće vegetacije).
Takvi travnjaci mogu se poboljšati i pravilnim gospodarenjem (adekvatna gnojidba, sanitarna košnja, sustavno napasivanje, njega), međutim, takav način popravljanja traje više godina.
Gnojidba je jedna od najvažnijih agrotehničkih mjera u biljnoj proizvodnji. Opskrbljenost travnjačkih tala biljnim hranivima vrlo je često nedovoljna za osiguravanje visokih i stabilnih prinosa krme.
Korištenjem travnjaka (košnjom, ispašom ili kombinirano) iz tla se iznose velike količine biljnih hraniva, čime se tlo osiromašuje, odnosno gubi plodnost. 1 t ST/ha krme iz tla iznese u prosjeku: 10-50 kg N, 2-4 kg P (ili 4,5-9 kg P2O5), 15-40 kg K (ili 18-48 K2O), 6-10 kg kalcija.
Osim za postizanje visokih i stabilnih prinosa, gnojidbom travnjaka poboljšavamo i kakvoću krme, otpornost na bolesti i klimatske stresove, mijenjamo botanički sastav travnjaka itd. S obzirom na sve veće cijene mineralnih gnojiva, travnjake treba gnojiti racionalno, tj. primijeniti one količine gnojiva koja odgovaraju potrebama biljke, stanju usjeva, plodnosti tla, a istovremeno voditi računa o klimatskim uvjetima i mogućem prinosu. Za određivanje pravilne količine gnojiva potrebno je napraviti kemijsku analizu tla te znati koliko se hraniva iznese iz tla prinosom. Razliku bi trebalo nadoknaditi gnojidbom.
Ako je tlo dobro opskrbljeno hranivima potrebno je vratiti samo one količine hraniva koje su iznesene prinosom. Na tlima srednje opskrbljenosti hranivima vraća se više hraniva u cilju podizanja njegove plodnosti. Na tlima slabe opskrbljenosti hranivima gnoji još većim količinama gnoja, tako da tlu povećamo efektivnu plodnost barem na razinu srednje opskrbljenosti (a još bolje dobre opskrbljenosti hranivima). Napasivanje životinja na pašnjacima ima povoljni utjecaj na organizam životinja. Za proizvođača je to najjeftiniji način proizvodnje, a potrošač dobiva najkvalitetnije meso, mlijeko i njihove prerađevine.
U nas se najčešće provodi slobodna ispaša. Pri tome se ne vodi računa ni o opterećenju pašnjaka, ni o optimalnom početku i završetku ispaše.
Tijekom vegetacijske sezone životinje slobodno pasu, pri čemu dolazi do selektivnog napasivanja, jer stoka bira najkvalitetnije vrste koje izumiru i nestaju s travnjaka, a šire se manje kvalitetne i nepoželjne vrste, jer ih stoka ne dira i omogućava im donošenje sjemena i daljnje širenje. Tako nepoželjne biljne vrste postaju dominantne na travnjaku. Poseban problem je i držanje životinja na pašnjacima izvan sezone napasivanja, pri čemu dolazi do degradacije travnjaka na dulje razdoblje. Umjesto ovakvog, nepoželjnog, korištenja travnjaka trebalo bi, tamo gdje je god to moguće, uvesti jednu od metoda sustavnog korištenja travnjaka. Općenito, dvije su osnovne metode napasivanja: 1. kontinuirana ili neprekidna ispaša, 2. rotacijska, pregonska ili naizmjenična ispaša
