Meso junadi jedan je od najvažnijih izvoznih proizvoda hrvatske poljoprivrede.
–Hrvatska junetina na glasu je u ovom dijelu svijeta i sve je popularnija kao vrhunska, premium kvalitete, ali zapravo je vrlo povoljna za strane kupce, jer je znatno jeftinija od junetine istog ranga iz zapadnih država.
Izvozi se na talijansko tržište, kao i u arapske zemlje. Dugo se radilo i na otvaranju turskog tržišta, gdje hrvatski tovljači mogu izvoziti od ožujka 2023.g.. No, hrvatski tovljači moraju i uvoziti telad za tov. O stanju u sektoru mesnog govedarstva za Gospodarski list govori Toni Raič, tovljač i predsjednik Udruge Baby Beef.
Na redovnoj godišnjoj izbornoj Skupštini Udruge za tov i uzgoj junadi Baby Beef održanoj u prosincu prošle godine, Toni Raič je izabran za novog predsjednika udruge.
- Gospodine Raič, biti na čelu udruge nije vam novo iskustvo. Možete li usporediti stanje u tovnom govedarstvu i stočarstvu te općenito u poljoprivredi iz doba vašeg prvog mandata na početku 2000.-tih, kad je udruga Baby Beef osnovana i sad nakon 23 godine?
–Kada se osvrnem 20 godina unazad mogu s žaljenjem konstatirati da se većina naših tadašnjih predviđanja i ostvarila. Uporno smo upozoravali na situaciju na hrvatskom selu želeći da politika shvati kakvo selo trebamo. Tada smo bili svjesni da ćemo teško zadržati mladog čovjeka na selu jer u svakoj proizvodnji pa tako i u poljoprivredi najbitniji faktor uspjeha je čovjek. Najveći poraz i neuspjeh ovog društva je što smo naše ljude uzimali zdravo za gotovo misleći da ćemo lako nadoknaditi odlazak ljudi iz ruralnih krajeva. Zaštitili smo zakonima i vuka i medvjeda, a čovjeka smo ostavili na milost i nemilost.
-Ljude smo mogli zadržati stvaranjem društva u kojem se cijeni njihov rad i gdje imaju osjećaj samoostvarenja. Poljoprivreda nam je trebala poslužiti kao primjer kakvo društvo trebamo, a na kraju ispada da je ona bila teret svakoj Vladi. Što se tiče sektora tovnog govedarstva, mogu reći da smo zadržali proizvodnju, pa čak smo i malo rasli. Razlog rasta našeg sektora je odustajanje dijela proizvođača od drugih sektora proizvodnje npr. mliječnog govedarstva i preorijentacija na tovno govedarstvo. Zalagao sam se da stvorimo uvjete da taj rast bude i puno veći, onakav kakav je već bio viđen na ovim prostorima, te mislim da nema nekih prirodnih prepreka da se on ne ostvari, osim ako to mi ne osujetimo sami.
- Udruga Baby Beef je vrlo aktivna. Koliko imate članova-proizvođača s koliko ukupno grla i ha površine i koji su planovi i ciljevi udruge za naredno razdoblje, a prvenstveno u 2024. godini?
–Nastojimo biti što aktivniji jer ne možemo i ne želimo dopustiti da se pitanja od vitalne važnosti za nas i našu djecu donose, a da mi stojimo po strani i ne damo mišljenje. Naravno, to mišljenje nema odlučujuću težinu koju bismo mi željeli da ima, jer na kraju o svemu odlučuje politika, ali svakoj politici bi moralo biti u interesu da stvori društvo koje je samodostatno u proizvodnji osnovnih životnih namirnica kao što su mlijeko, meso, jaja…
–Naših 300 članova Udruge koji godišnje utove oko 100 000 junadi zaslužuju da ih predstavljaju ljudi koji će se usuditi reći stvari onakve kakve jesu, bez uljepšavanja i dodvoravanja ljudima u ministarstvu. Naši članovi stvaraju dodanu vrijednost, nisu samo stočari, već proizvode hranu za tu junad, a ako nemaju dovoljno zemlje da proizvedu svu potrebnu količinu hrane onda je i kupuju od drugih proizvođača. Na taj način sirovina ostaje u Hrvatskoj, a ne izvozi se u druge zemlje te se stvara dodana vrijednost kroz tu junad.
–Želja mi je da se u 2024. godini udruga brojem članova i brojem utovljenih grla još poveća te da se stvore uvjeti da glavnu riječ u Udruzi preuzmu mladi ljudi koji će donijeti nova znanja i energiju. Jednostavno, ne vidim mogućnost opstanka za našu proizvodnju i poljoprivredu uopće ako ne aktiviramo više mladih i obrazovanih ljudi. Mislim da je naš sektor poprilično interesantan jer bez obzira na veličinu OPG-a i broja utovljenih junadi danas svi imaju šansu postati izvoznici. Bez lažne skromnosti, naš proizvod je tražen, a to može dati vjetar u leđa svim mladima koji se žele ostvariti u toj proizvodnji. Moju osobnu podršku imaju kao i podršku naše udruge. Željeli bi ih više aktivirati u tijela udruge i pripremiti za preuzimanje glavnih uloga u udruzi.
–Ljudi u upravnom odboru udruge, i ja osobno, zalažemo se da se u donošenju odluka po pitanjima poljoprivredne politike uključi i znanstvena zajednica pa sada u udruzi imamo i znanstveni odbor visoko obrazovanih ljudi koji su profesori na Agronomskom fakultetu u Zagrebu i Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Ciljevi u 2024. godini su nam ostvarivanje većeg utjecaja na poljoprivrednu politiku zauzimanjem stavova temeljenih na znanosti jer nam znanost objašnjava zašto se nešto čini i koje su posljedice našeg postupanja prema znanstvenim principima, a ne da se poljoprivredna politika kreira pod utjecajem nekih interesnih skupina gdje se gleda dobrobit određene grupacije ljudi, a ne i cijele zajednice koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom.
- Već i ptice na grani znaju kako nam drastično pada broj isporučitelja mlijeka, a s tim je svakako povezan i broj teladi na domaćem tržištu, pa se već godinama uvozi telad za tov iz drugih država. Može li se to promijeniti i je li to dugoročno održivo?
–Sve se sve može promijeniti pa i ti trendovi, samo ako postoji volja da se to promijeni. Kupnja teladi iz drugih zemalja članica EU morala je biti samo prijelazno rješenje u situaciji kada nismo mogli nabaviti telad na domaćem tržištu. Broj uvezene teladi je sada dominantan u hrvatskim tovilištima u odnosu na domaću telad. S jedne strane to je zato što kreatori poljoprivredne politike nisu napravili podjelu govedarske proizvodnje na mliječno i mesno govedarstvo, već smo zbog pasminski dominantno najvećeg broja simentalskog goveda na našim prostorima zadržali koncept kombinirane proizvodnje.
–Rezultat tome je bio manja proizvodnja mlijeka i mesa po grlu. Kako je Hrvatska imala razvijenu mljekarsku industriju ljudima je bio veći prioritet povećanje proizvodnje mlijeka te se na taj način i planirala proizvodnja teladi. Tovljačima takva telad nije bila prihvatljiva za tov, no tu su ipak uskočili mesari kojima je takva telad i dalje ostala zanimljiva. Navike naših ljudi, posebno onih u priobalnom području teško je mijenjati, pa je Hrvatska po potrošnji teletine i dalje u vrhu po glavi stanovnika u zemljama članicama EU. Moram iskoristiti priliku reći da se u zemljama zapadne Europe tele smatra zapravo june do 400 kg. Tamo je svetogrđe da meso životinje teške 200 kg žive vage završi na stolu. Tako bogatih ljudi koji bi platili takvo meso skoro da i nema.
–S druge strane zahtjevi naših inozemnih kupaca su bili takvi da su tražili mesne pasmine, a ne kombinirane pasmine goveda, te su se naši proizvođači da bi opstali, morali prilagoditi zahtjevima tržišta i toviti telad mesnih pasmina. Osim samog tržišta, danas je za poljoprivrednu proizvodnju izuzetno važno vrijeme trajanja samog tova, pa se u kalkulaciju proizvodnje svakako treba uvrstiti i dnevni prirast. Unazad 7-8 godina predlagali smo i ministarstvu i uzgajivačima teladi, a prvenstveno se to odnosi na držatelje krava dojilja, da se preslika rumunjska poljoprivredna politika te da se simentalske krave osjemene sjemenom belgijsko-plavih bikova ili bikova nekih drugih mesnih pasmina. Takva križanja postoje u svim zemljama u kojima naši tovljači kupuju telad i sada ti poljoprivrednici imaju konkurentan proizvod za koji mogu tražiti veću cijenu. Vjerojatno to našim uzgajivačima nije toliko bitno jer oni uglavnom ne proizvode telad za tov već za panj.
- Često se govori o samodostatnosti, ali iz godine u godinu povećavamo uvoz mesa, odnosno smanjuje se domaća proizvodnja. Što je s uvozom i izvozom goveđeg mesa?
–Uvoz mesa se povećava jer je ono na taj način dostupnije za prosječnog hrvatskog potrošača. Osim toga moram otvoreno reći da se na našem tržištu mesa povremeno pojavi sve i svašta. Osobito tu mislim na meso koje dolazi iz Poljske. Mi smo svi sada na zajedničkom tržištu EU i ako veterinarski inspektor u Poljskoj kaže da je s mesom sve u redu onda hrvatski potrošač tom nalazu mora vjerovati. Ali meni se stalno mota po glavi jedna činjenica, a to je da su najveći uvoznici hrane u EU Mađarska i Hrvatska, a najveći postotak raka debelog crijeva je upravo u tim zemljama.
–Važno je naglasiti da hrvatski tovljači junadi imaju način tova koji je vrlo skup jer se u obroku naših životinja nalazi čak do 80 % kukuruza. Takav način tova mi prakticiramo već pedesetak godina i on je zaslužan najvećim djelom za prepoznavanje kvalitetnog proizvoda kod naših kupaca u inozemstvu. Mi smo naše kupce navikli na kvalitetu i bez obzira na cijenu kukuruza koja prijašnjih godina nije bila mala, mi od tog načina tova ne odustajemo jer nam je on osigurao kontinuiranu prisutnost na tim tržištima. Italija je najveći uvoznik naših utovljenih životinja, prvenstveno junica, ali i polovica i milanskih rezova. Hrvatska izvozi prvenstveno junetinu, odnosno utovljene žive životinje te smo do sada izvozili u zemlje sjeverne Afrike. Osim Italije kupce u Europi imamo i u Grčkoj i nekim zemljama izvan EU. Druga najveća zemlja uvoznica poslije Italije je Libanon.
–Na izvozu junetine i živih utovljenih životinja u Tursku radili smo dugi niz godina, a 2023. godine smo dobili zeleno svjetlo za izvoz u Tursku. To je bio jedan projekt u koji su bili uključeni djelatnici Ministarstva poljoprivrede, veterinarska uprava i proizvođači. Stvorila se tu jedna dobra sinergija i mislim da bi mi morali na takav način svi zajedno djelovati češće. Za sada, još ni jedan tovljač nije prodao niti jedno živo grlo u Tursku, a razlog je niska cijena za tu kategoriju životinja na turskom tržištu.
–Nama je bilo cjenovno interesantnije da dobijemo dozvolu za izvoz junećeg mesa jer se tu postiže puno bolja cijena, poučeni iskustvima Srbije i Bosne i Hercegovine koje to rade unazad već nekoliko godina. Međutim, trenutno osim problema s visokom inflacijom u Turskoj imamo i jedan bitan tehnički problem, a taj je nepostojanje klaonice samo za junad u Hrvatskoj. Ovdje ne mislim na klaonicu koja ima HALAL certifikat. Turskim veterinarskim inspektorima HALAL certifikat ništa ne znači, klaonica mora biti isključivo za junad, a nikako i za svinje. Sama činjenica da ona ima HALAL certifikat, a u njoj se kolju i svinje, automatski je eliminira.
- Udruga ima i svoj brend – hrvatska junetina, a u rujnu prošle godine, kao 7. oznaka „Dokazana kvaliteta“ priznata je i za juneće meso za koju je zahtjev podnijela udruga Baby Beef. Što to znači za hrvatske potrošače, a što za domaće tovljače i kako ste zadovoljni suradnjom s domaćim trgovačkim lancima?
–Svjesni smo da nam je prisutnost na inozemnim tržištima bitna, no svjesni smo i da su nas proizvođači iz drugih zemalja pomalo potisnuli iz domaćih trgovačkih lanaca. Sportskim rječnikom rečeno, pobjeđujemo u gostima, a gubimo na domaćem terenu. Zato smo prije pet godina napravili i zaštitili robnu marku Udruge za tov i uzgoj junadi Baby beef. Time se želimo približiti hrvatskim potrošačima, a s druge strane putem prisutnosti na gastro sajmovima i gastro događajima nastojimo educirati potrošače.
–„Dokazana kvaliteta“ je naš novi projekt i sigurni smo da će nam pomoći da se bolje pozicioniramo i „usidrimo“ na domaćem tržištu kako bi naša robna marka postala dio svakodnevnog rječnika hrvatskog potrošača. Suradnja s trgovačkim lancima je korektna, ali želio bih da ona bude prisnija i da se suradnja stavi na višu razinu od dosadašnje.
- Kako ocjenjujete suradnju s nadležnim službama i dužnosnicima u Ministarstvu poljoprivrede?
–Kontakt s ministarstvom i nadležnim službama i dužnostima je stalan, no namjerno kažem kontakt, jer trenutna situacija se ne bi mogla opisati s riječi suradnja. Suradnja bi trebala značiti zajednički rad dviju ili više strana, a takav rad trenutno ne postoji. Članovi upravnog odbora udruge odazivaju se na sastanke, bilo da ih organizira udruga, bilo samo Ministarstvo poljoprivrede. Na tim sastancima su prisutni dužnosnici ministarstva, a ponekad i ministrica. Trudimo se zainteresirati ljude zaposlene u ministarstvu za problematiku, vidimo da neki čak i zapisuju ono što govorimo, ali se na kraju sastanka donese zaključak da smo se dogovorili da ćemo se dogovoriti. Zato sam i rekao u svom govoru na izbornoj skupštini da ćemo od sada postavljati rokove. Ovakvim načinom dogovaranja, gdje strana ministarstva smo „kupuje“ vrijeme, nećemo postići mnogo.
- Koji je vaš i stav udruge o Zakono o poljoprivrednom zemljištu?
–Poljoprivredno zemljište nam je bitno za stabilno poslovanje. Možemo se prema tom problemu odnositi na način da kažemo da postoje godine kada je jeftinije kupiti hranu za životinje nego proizvesti, ali takve godine su sve rjeđe i bez vlastite ratarske proizvodnje nemoguće je biti profitabilan u našem sektoru. Na Zakon o poljoprivrednom zemljištu smo imali niz primjedaba, npr. kakva je korist od toga da stočari imaju prioritet na natječaju za zakup poljoprivrednog zemljišta ako jedinica lokalne samouprave može ograničiti broj hektara po pojedinom OPG-u? Osim toga, sustav bodovanja daje najmanje bodova za tovno stočarstvo (20 bodova) s time da se traži da je u tovu najmanje 30 % životinja iz domaćeg uzgoja.
–Očito nam se tim zakonom željelo nešto poručiti. Nadalje, treba spomenuti i da sama odluka o dodjeli zemljišta u zakup nije upravni akt, a morala bi biti jer to ima za posljedicu nepostojanje mogućnosti pravne zaštite pred Upravnim sudom. Da je taj zakon loš i da se tim zakonom samo stvaraju sukobi među poljoprivrednicima mogli smo i čitati i gledati u medijima otkad je stupio na snagu. Zakon ne daje šanse tovnom stočarstvu. Ne samo da nećemo tim zakonom steći nove hektare već ćemo izgubiti i postojeće dodijeljene prema prijašnjim zakonima. Na naše prigovore odgovor nekih dužnosnika u ministarstvu je bio: „ Pa zašto ste uopće gradili farme ako nemate dovoljno zemlje? Proizvodite onoliko junadi koliko možete utoviti na postojećim hektarima zemlje.“ Mislim da sam Vam time sve objasnio.
–Valja reći i da je Hrvatska prilikom ulaska u EU 2013. godine prijavila 1.568.881 hektara korištenog poljoprivrednog zemljišta, 2020. godine taj broj se smanjio za 62.676 hektara, na 1.506.205 hektara, a 1989. godine Hrvatska je imala 3,2 milijuna hektara poljoprivrednih površina.
- Kakve bi po vama trebale biti potpore u stočarstvu i jesu li izravna plaćanja, proizvodno vezane potpore (PVP) i mogućnosti investicija kroz ostale intervencije Strateškog plana dovoljne za razvoj hrvatskog stočarstva?
-PVP za tov junadi je manji u odnosu na prošlo razdoblje. Promjene Zajedničke poljoprivredne politike EU su značajne, više su orijentirane na zeleni plan. Naši poljoprivrednici su dosta fleksibilni i mogu se prilagoditi novim pravilima kada ih se o tome na vrijeme obavijesti i educira. Nažalost, novo programsko razdoblje i pravilnici koji određuju sustav potpora doneseni su u ožujku 2023. godine, a edukacija poljoprivrednika po tim pravilnicima započela je u listopadu 2023. godine. Poljoprivrednici predaju zahtjev za poticaj do 15. svibnja i od trenutka predaje zahtjeva na njihovim gospodarstvima može se obaviti kontrola.
-Mislim da to nije pravedno, pogotovo kada postoji značajnija promjena pravilnika koja određuje način i visinu poticaja koji im je nužan za opstanak proizvodnje. Brzina prilagodbe na promjene najviše utječe na visinu potpora i svaki poljoprivrednik sam mora odlučiti što mu je prihvatljivo od ponuđenih shema. Zato mora biti na vrijeme obaviješten i pravilno educiran od zaposlenih u Ministarstvu poljoprivrede. U svim tim novim kombinacijama koje su na raspolaganju proizvođačima možemo biti sretni ako smo uspjeli stvoriti model koji nam omogućuje zadržavanje iznosa potpore, međutim ako uzmemo u obzir inflaciju, visinu ulaznih troškova, cijenu rada itd. jasno nam je da te potpore nisu dovoljne za razvoj hrvatskog stočarstva.
Izvor fotografija: baby-beef.hr i shutterstock
