Za čagljeve se prije samo dvadesetak godina tek znalo da postoje kao divljač u prirodi. Bilo ih je malo i rijetko su bili viđeni. Čak i lovci su ih teško razlikovali od pasa lutalica, lisica ili čak vuka i ostajali u čudu kad su ih uočavali u hajkama na predatore.
Čagljevi su bili stanovnici uglavnom južnih dijelova Hrvatske, Dalmacije (najviše na poluotoku Pelješcu) i priobalja, a tek su se rijetko pojavljivali tek početkom 1990-ih godina i u kontinentalnom dijelu. Njihov je dolazak potvrđen tek nekoliko godina kasnije kad je odstrijeljen prvi primjerak u Gunji. Danas su postali stalni stanovnici svih hrvatskih lovišta. Kao opasni predatori postali su problem za lovo-zakupnike i lovačke udruge koje gospodare lovištima, ali i za poljodjelce i stočare kojima ove divlje zvijeri nerijetko rade velike štete, poglavito u zimskom razdoblju kad dolaze do samih naselja u potrazi za hranom.
Sve veća prijetnja srnećoj divljači
Čagljevi su zbog svoga širenja postali sve veća prijetnja srnećoj divljači. Gdje god su se pojavili lovci primjećuju znatno smanjenje broja srna, ali čine probleme i mladoj populaciji divljih svinja. Također su opasni i za domaće životinje, posebno perad, ovce i koze. Pojavljuju se posvuda i u svim lovištima sve više se približavajući naseljenim mjestima i ulazeći u njih u potrazi za hranom. Često će nakon oranja proći strništima i hvatati glodavce. Nije im strano ni nakon svinjokolje pojesti ono što ljudi odbace, poput ostataka kože s dlakom, uški, iznutrica… Mogu se vidjeti u ranim jutarnjim satima i u obilasku voćnjaka i vinograda u potrazi za hranom. Čagljevi su svejedi i prilagodljivi u pogledu prehrane. Ipak su pretežno mesojedi koji u potragu za hranom kreću tek nakon zalaska sunca. Za dana se skrivaju i odmaraju u svojim skrovištima.
Hrana čagljeva je sitna divljač i sitna domaća stoka, mali sisavci, ptice, gmazovi, insekti… strvine, ali i voće i povrće te šumski plodovi. Zapravo jedu sve na što naiđu.
Ljudi čagljeve često mijenjaju s lisicom, premda joj ne sliče u tolikoj mjeri osim djelomično po boji krzna. Osjetno su veći i imaju dulje noge, a i sivkastije su boje slične vuku. Vrsta koja obitava u Hrvatskoj (Canis aureus) najčešće ima krzno kombinacije smeđe, žute i zlatne boje. U primorskim krajevima često je i smeđe – siv. Na leđima ima crnu crtu koja se spušta sve do vrha repa. Najčešće naraste u dužinu oko jednog metra s repom dugim oko 25 centimetara, a težine od 10 do 15 kilograma, iako su lovci znali naići i na veće jedinke. Zanimljivo je da je čagalj monogaman. Mužjak i ženka ostaju zajedno cijeli život. Kad jedan od partnera strada, tada drugi kreće u skitalački način života na novom području gdje traži novog partnera ili partnericu.
Čagalj inače ima lovni status sitne dlakave divljači iako dolazi iz roda pasa i lovi se kao divljač na koju je lov dopušten cijele godine s izuzetkom lova na ženke kad nose mladunčad ili je vode. Prosječni životni vijek čaglja u divljini je sedam do osam godina, ali ako se nalazi u „zatočeništvu“ kod ljudi može živjeti i dvostruko dulje.
U Hrvatskoj živi jedna podvrsta zlatnog čaglja koji je bio rasprostranjen u južnim primorskim predjelima. Tijekom Domovinskog rata borbene operacije su vjerojatno nagnale čagljeve na prijelaz preko rijeka Save i Kupe. Stoga ih se danas sve više susreće i nizinskim predjelima, a osobito u Slavoniji. Najveće populacije čagljeva u kontinentalnoj Hrvatskoj su u tri istočne županije: Osječko-baranjskoj, Vukovarsko-srijemskoj i Brodsko-posavskoj. Naravno da je povod za selidbu bila i potraga za hranom u bogatijim lovištima. Nedavno su viđeni na istoku Zagreba, ima ih u zadarskom zaleđu, uz obalu, po cijeloj Hrvatskoj, a i na karlovačkom su području već dulje vrijeme uobičajeni noćni kradljivci.
Muku s čagljevima imaju i na kornatskom otočju gdje ubijaju velik broj janjadi, ali i na drugim otocima. Nakon što je uočena njihova veća populacija, otkriveno je da je čagalj na otoke stigao plivanjem.
Čagljevi svoj dolazak u naseljena područja najavljuju neugodnim kricima, zavijanjem i vrištanjem koji izazivaju jezu kod ljudi. Tako stvaraju jedan poseban osjećaj „strave i užasa“ s obzirom na to da dolaze predvečer i noću. Čagljevi su bezopasni za ljude. Ne napadaju ih ako nisu životno ugroženi. Čak ne prilaze i izbjegavaju ljude kao i ostale divlje životinje. Jednostavno dolaze samo po hranu, ali se mogu pripitomiti i u takvom se slučaju ponašaju kao psi, ali se agresivno ponašaju ako se osjećaju ugroženima.
Križanci pasa i čagljeva – i to je moguće
Postoji zanimljivost povezana s čagljevima i psima. Naime, postoji velik broj zabilježenih slučajeva suživota psa i čaglja i njihovog parenja tako da postoje i križanci između čagljeva i pasa. Takvi su slučajevi zabilježeni i dokazani baš u Hrvatskoj gdje je genetskom analizom uhvaćenih primjeraka otkriveno da je riječ o križancima pasa i čagljeva. Broj šteta se ubrzano povećavaju iz godine u godinu i sve su veće. Zbog toga čagljevi moraju biti pod stalnim nadzorom jer se njihov broj povećava zahvaljujući tome što se brzo prilagođavaju uvjetima životnog okoliša i već su postale problematične štetočine. Potrebno ih je držati na biološkom minimumu jer su ipak na neki način čistači lovišta koji izlučuju slabe i bolesne jedinke i strvine te pomažu lovcima. Nakon cijepljenja lisica protiv bjesnoće njihov se broj znatno povećao, jer više ne ugibaju zbog te bolesti.
Čagalj nema prirodnog neprijatelja i doživljava ekspanziju u Hrvatskoj. Boji se jedino vukova i uzmiče od njih i izbjegava područja nastanjena risom, ali tjera lisice s područja na kojem se širi jer su one slabije. Zbog toga se populacija lisica značajno smanji na području gdje se pojavi čagalj. Ova divljač doživljava posljednjih godina svoj pravi preporod i ekspanziju u Hrvatskoj. Zbog toga će se morati poduzimati mjere obzirom da je čagalj ipak predator i štetočina opasna za ostalu divljač i ljudska dobra.
Čagalj na Korčuli od 1491. godine
Čagalj ili šakal, kako mnogi još nazivaju čaglja, prvi puta se spominje 1491. godine na Korčuli. Tamo su ga najvjerojatnije donijeli pomorci i od tada je postao dio mediteransko-jadranske populacije. Odatle se proširio na druge otoke i kopno, no ne zna se je li tamo prenesen ili je doplivao jer je utvrđeno da su jako dobri plivači, izdržljivi su i uopće se ne umaraju. S obzirom da je već i tada smatran samo štetočinom, proganjan je i gotovo istrijebljen. Prema arhivskim podatcima grada Dubrovnika za ponovnu pojavu čagljeva kriva je bila Mletačka Republika koja ih je prenijela iz Afrike i namjerno pustila na obalu kako bi nanijela štetu Dubrovačkoj Republici. Ova priča nema povijesnu potvrdu, ali je čagalj donesen iz Afrike nazvan Canis dalmaticus.
