Možda bi, da nije bilo Domovinskog rata i svih tih stradanja, početci ovakvih uzgoja na području Iloka, Baranje i Cerovljana do danas izrasli u intenzivne uzgoje. Pritom ipak valja napomenuti kako ovo ”intenzivan’’ treba prihvatiti s određenom pričuvom, s obzirom na to da se takav uzgoj ne može mjeriti s intenzivnošću uzgoja stoke ili peradi. Divljač možemo uzgajati na nekoliko načina, koji se obično dijele na prirodne, kombinirane i umjetne. Iako je ovakva podjela uzgojnih modela prikladnija kada govorimo o uzgoju pernate divljači, ipak je možemo djelomice primijeniti i na uzgoj krupne divljači. Tako u slučaju ove kategorije divljači razlikujemo prirodan, gaterski i intenzivan uzgoj. Prva su dva oblika, gaterski i prirodni, uvelike prisutna na našim prostorima. Tako je prirodni uzgoj divljači u okviru održivoga gospodarenja izvornim životnim zajednicama (lovstva) u nas prisutan već više od 120 godina. Valja istaknuti i kako je gaterski uzgoj sve prisutniji u našoj državi, a danas prvenstveno podmiruje potrebe seoskog turizma ili pak napućivanja otvorenih staništa. Ovakvo je stanje zapravo razmjeran gubitak, s obzirom na to da glede uzgoja jelenske divljači naša država ima znatne potencijale za ovakav oblik ekološki prihvatljive proizvodnje. Sukladno tome, logično je za očekivati i njezin skori razvitak. Potonje dakako uvelike ovisi o usklađenosti zakonskih propisa, uključenosti veterinarskih stručnjaka u ovakav oblik proizvodnje te o razmjeni znanja između samih uzgajivača (eventualne i potrebne udruge uzgajivača jelenske divljači). Nužno je znati kako modeli uzgoja jelenske divljači, osim osiguravanja visokokvalitetnih namirnica i rogovlja u bastu predstavljaju i pričuvne centre za napućivanje otvorenih staništa, poboljšanja prirodnog uzgoja te jednom riječju zaštitu vrsta.
(Pročitajte cijeli članak u novom broju časopisa!)
