U pionirski pothvat upustio se Josip Barušić iz Slatinika Drenjskog, mjesta u srcu Slavonije, nedaleko od Đakova. Prije četiri godine osnovao je farmu crnih slavonskih svinja, a od nedavno je i oplemenio s desetak grla autohtone pasmine slavonsko-srijemskog goveda-podolca. Cijeli uzgojno proizvodni ciklus odlučio je zaokružiti izgradnjom prerađivačkog pogona i proširenjem farme.
-Uglavnom investicije su ogromne. Ovo sad sve što ovdje radimo je izgradnja pogona za preradu mesa, farma za 60 rasplodnih krmača, plus jedan objekt za tov jer jedan već imamo, te objekt za mehanizaciju. Sve skupa je to investicija viša od 8 milijuna kuna. Na natječaju sam dobio 1,5 milijun kuna, dok su ostalo vlastita sredstva. Treba tu još puno toga uložiti da bi se nešto napravilo. Ali optimističan sam i vjerujem da ako napravimo odlične proizvode da će biti i nekakve dobre matematike. Treba probati, zasukati rukave i uhvatiti se posla, kaže Barušić.
Kako ističe Slavonija ima ogroman potencijal, prvenstveno kroz eko uzgoj domaćih pasmina slavonskih svinja i goveda. Međutim, najveća je boljka što su uzgajivači i proizvođači ostali bez prave potpore, prepušteni sami sebi.
Primjer iz Istre
– U Istri imaju dobru podršku svoje županijske Agencije za ruralni razvoj. Oni su se razvili i bave se proizvodnjom. Brendirali su dobre kobasice, osiguran im je otkup i ljudi to tamo ozbiljno rade. Ovdje na žalost, u Slavoniji, ni deset posto ljudi, čak ni ovdje u selu, ne zna za podolca. Mene pitaju kakve sam to krave nabavio. Nitko nema pojma o slavonskom podolcu. Istarsko govedo -boškarin je daleko, daleko poznatija pasmina, zato što se o tome tamo priča, radi, proizvodi. U istarskim restoranima na meniju su raznorazni specijaliteti od boškarina, dok u Slavoniji nigdje nema takve ponude. Da zatražite meso od podolca, pitat će vas što je to, kaže Barušić.
Jedino zašto ljudi sada drže podolce su poticaji koji nisu loši, ali nisu dovoljni, smatra uzgajivač i poduzetnik iz okolica Đakova. Isplativost trenutno vide jedino ljudi koji imaju velike pašnjake pa kombinacijom poticaja za pašnjake i uzgoj podolaca dolaze do neke profitabilnosti.
-Ali da su to dobre mjere onda bi podolaca bilo daleko više u Slavoniji nego što ih ima i to bi došlo na razinu ne samo uzgajanja podolaca radi poticaja, što ih većina sada radi, nego bi se izdiglo na višu razinu. Nešto poput istarske gdje je od autohtonog goveda boškarina stvoren brend i ozbiljan biznis. A slavonski podolac i istarski boškarin su slične pasmine. Premda se tvrdi da je Istrijanima lakše jer imaju jako razvijen turizam. Međutim, siguran sam da se može i ovdje u Slavoniji isto to postići kroz kontinenatalni turizam.
–Neće se ništa napraviti samo od sebe. Nije ni njihov turizam vezan samo za more. Kad se pogleda unutrašnjost Istre tamo je napravljen vrhunski turizam, ponuda i od boškarina, vina, maslina. Zašto mi to ne bi mogli u Slavoniji barem od te crne slavonske svinje i slavonskog podolca, onog što imamo? Bitno je stvoriti uvjete za proizvodnju prerađevina, a ne samo uzgoj podolaca. Često telad nisu čisti podolci već križanci koje prodaju na tržištu, za istu cijenu kao i ostala goveda. Nitko ne uzgaja podolca radi podolca da ga tovi i od njega nešto proizvodi, smatra Barušić.
Za sada je za svoje obiteljsko gospodarstvo ekoBar nabavio 10 grla mladih podolaca, a planira toviti bar tri puta više junadi.
-S obzirom da imamo crne slavonske svinje, a sada dodatno širimo farmu, cilj nam je po završetku izgradnje pogona za preradu suhomesnatih proizvoda, odnosno do početka sezone kolinja, započeti i s proizvodnjom suhomesnatih proizvoda od podolaca. Naš je plan za neke tri godine doći na godišnju preradu 30 podolaca i 600 komada crne slavonske svinje. Osim suhomesnatih proizvoda od čiste crne slavonske svinje planiramo raditi proizvode kombinacijom svinjskog mesa i mesa podolca. Sad smo u fazi nekakvih proba, ali planiramo i otići u Istru da vidimo što su oni napravili od svog boškarina, najavljuje Barušić.
U ostvarenje svoje ideje uopće ne sumnja. Vjeruje da, ako su Istrijani uspjeli, uspjet će i on jer znači da se može, uz maksimalan trud. U posao kreće bez ikakvih potpora i poticaja, što se izgradnje pogona i širenja farme tiče. Jedina potpora biti će ona za uzgoj podolca, dok će sve drugo isfinancirati vlastitim sredstvima.
–Investiranje u selo, u poljoprivredu je skupo. Mi smo krenuli u uzgoj crne svinje prije 4 godine i u debelom smo minusu. Tek kad završimo pogon za preradu, a koji je skoro gotov, startat ćemo s ozbiljnom proizvodnjom. Naravno da sam svjestan kako je to prevelika investicija za obujam posla koji ćemo ovdje raditi, ali nemam izbora. Da kod nas postoji neka Agencija za ruralni razvoj kao u Istri, koja bi napravila pogon za preradu, mini klaonicu i osigurala otkup za područje cijele Slavonije i sve uzgajivače slavonskog podolca i crnih svinja, onda bi to bilo sigurno isplativo. A ovako ću ja tu uložiti jako puno novaca. Broj komada svinja i podolaca koji idu u preradu relativno je mali i trebat će dugi niz godina da se ta investicija isplati, kaže Barušić.
Slavonska pata negra?
Trenutno na farmi, zajedno s malim prascima, ima oko 250 crnih slavonskih svinja. Za godišnju planiranu preradu od 600 komada, morat će upetorostručiti sadašnji broj jer se crna slavonska svinja tovi dvije godine. Tako će za taj plan biti potrebno najmanje 1200 komada na farmi.
Premda je crna slavonska svinja više brendirana od podolca, o njoj se puno priča, ali neke ozbiljne realizacije nema. Također, nema niti jednog ozbiljnog proizvođača koji radi vrhunske proizvode, smatra Barušić.
–Ima puno proizvođača koji nešto pomalo rade, ali sve je relativno malo, daleko od onoga što bi se trebalo i što bi se moglo napraviti od crne slavonske svinje. Primjerice evo španjolska iberijska crna svinja koja se može naći na meniju diljem Francuske. Znači Španjolci su od svoje svinje napravili vrhunski brend. Rade skupe vrhunske pršute, svuda u restoranima južne Francuske možete naći nešto od iberijske svinje. A od crne slavonske svinje proizvode ima tek nekoliko restorana, nekoliko u Zagrebu, a vrlo malo po moru, kaže Barušić.
Dodaje kako je crna slavonska svinja pasmina od koje se mogu napraviti prvoklasni suhomesnati proizvodi i kvalitetno meso za roštilj, fantastičnoga okusa, pa pomalo raste potražnja i za samom prodajom mesa. No, sve se još svodi na prodaju takoreći preko poznanstava i prijateljskih veza.
–Ovo što mi dosad proizvodimo, to je nekih 70 do 80 komada. To je jako mala količina i to se u Zagrebu brzo proda. Za sada se ne bavimo ozbiljnom prodajom, ali kad budemo došli na nekih 600 komada, morat ćemo se više fokusirati na plasman. Što se tiče proizvoda od crne svinje, u ponudi imamo već provjerene proizvode od kulena, kulenovih seka, kobasice slanine, čvaraka do pršuta. Ne radimo šunke jer je pršut lakše prodati s obzirom da je brend sam po sebi. Pršuti od crne svinje su vrhunski i sve koje napravimo prodamo bez problema. Povećanjem i proširenjem farme, planiramo godišnje raditi tisuću komada pršuta, kaže Barušić.
U cijeli posao, dodaje, upustio se jer nema druge opcije ako želi napredovati.
-Volio bih kad bi se po istarskom modelu, tako nešto pokrenulo u Slavoniji i da svi ostali uzgajivači imaju koristi. A situacija je takva da su trenutno na rubu da ugase uzgoj. To su mahom sve stariji ljudi. Ako se nešto ozbiljno ne poduzme, slavonski podolac će se ugasiti ili biti kao ljubimac u nekom dvorištu zbog velikih rogova i dobrog izgleda, zaključuje Barušić.
Uspostavljanje cjelokupnog lanca vrijednosti
Kako su uspjeli očuvati svoje izvorne pasmine, te na koji način je organiziran lanac vrijednosti od proizvođača i prerađivača mesa do gastronomsko-ugostiteljske ponude i brendiranja, upitali smo Gordana Šubaru, voditelja Centra za održivi razvoj stočarstva Istre u Agenciji za ruralni razvoj Istre.
–Radi se o relativno malom programu, ako se govori na razini hrvatske poljoprivrede. No, za slavonske uvjete on može biti primjer dobre prakse. Osmišljavanje i primjena sličnih programa za područje Slavonije može i mora proizaći iz promišljanja i povezivanja struka i politike. Tako je i naš program proizašao iz izučavanja praksi u nama susjednoj Italiji. Njihove razine, iskreni budimo, nismo mogli primijeniti na naše uvjete, ni u snu.
–Hrvatske izvorne pasmine Istre – istarsko govedo, istarska ovca, istarski magarac i istarska koza, nama su sredstvo očuvanja biološke raznolikosti i kulturnog krajolika, sredstvo male i dopunske ekonomije u ruralnom prostoru, sredstvo povećanja ponude poljoprivredno prehrambenih proizvoda koje kupujemo od ljudi koje poznajemo, obogaćivanja gastronomske ponude, jer stočarstvo promovira Istru, a Istra stočarstvo, te zaštite identiteta. Javni sektor je bio bitan i u talijanskom i našem programu iz razloga što se mora shvatiti da bez osmišljenog programa ne postoji osnova da ovakve programe povuče privatni poduzetnik. To bi za njega bilo gospodarski pogubno. Naime, tek kad je uspostavljen cjelokupan lanac vrijednosti privatni poduzetnik može ostvariti svoju gospodarsku održivost, ističe Šubara.
Dodaje kako su se kod nekih pasmina odlučili na pomoć uzgajivačima u stvaranju i stavljanju proizvoda na tržište izravno. Kod istarskog su goveda pak organizirali cijeli lanac vrijednosti od primarne poljoprivredne proizvodnje, s ciljanim mjerama prema povećanju veličine stada, preko razvoja mesa i mesnih proizvoda od istarskog goveda, do njegove promocije i valorizacije na tržištu.
–Kao glavni promotori služili su nam i služe kuhari profesionalci. Rezultat toga je naš Edukacijski gastronomski centar Istre u čijem se prostorima rade radionice za kuhare profesionalce, s više od 1200 polaznika proteklih četiri godine. Centar je počeo s promocijom mesa istarskog goveda, a danas promovira uporabu poljoprivredno prehrambenih proizvoda iz Istre. On bitno utječe na gastronomsku ponudu Istre, naglasio je Šubara.
–Mogućnost povezivanja uzgajivača, mesara, ugostitelja, trgovaca, znanstvenih institucija, turističkih zajednica, LAG-ova ima samo javni sektor. Naša Agencija povezuje sve ove sudionike u smisleni lanac vrijednosti koristeći pozitivan stav i ponos svake od ovih institucija i ljudi. Tako koristimo i promoviramo nešto doista naše i dobro. Također, potrebno je pomiriti legalne, ali često suprotstavljene poslovne interese sudionika lanca. Ono što je za nas bilo dobro je dugoročna, nepromijenjena politička potpora jer se radi o dugoročnim programima.
–Graditi sustav započeli smo prije više od deset godina. Zato, ukratko mogu rezimirati da je za slavonski program potreban jedan motivirani i iskusni tim i dugoročni politički konsenzus. Takvom timu ćemo rado pomoći i pomagati našim iskustvom. A onda, veselim se danu kad ćemo mi iz drugih dijelova Hrvatske i EU sve više putovati u Slavoniju uživati u bogatstvu okusa i mirisa hrane, vina i drugih proizvoda. Jer, otkrit ćete da ima jako puno poklonika,u koje spadam i osobno, hrvatskog bogatstva i raznolikosti. Oni će uživati u istarskim jelima, a onda se na nekoliko dana preseliti na slavonsku ponudu, zaključuje Šubara.
Suradnja Istarske i Osječko-baranjske županije je svakako dobrodošla. Pogotovo kad je u pitanju multidisciplinarni pristup očuvanju izvornih pasmina, turizmu i pozicioniranju na gasto karti.
-Moramo biti svjesni i dugogodišnjeg djelovanja istarske Agencije za ruralni razvoj kao i dugoročnih programa uz nepromijenjenu političku potporu, istaknuli su iz Upravnog odjela za poljoprivredu OBŽ.
-Županija svim svojim proizvođačima pruža pomoć u pronalasku novih tržišta kroz nastupe na različitim sajamskim i drugim manifestacijama. Također pruža i financijsku potporu vezanu uz brendiranje i promociju vlastitih proizvoda. Postoje udruge slavonskih proizvođača koje imaju za cilj brendiranje i plasman na tržištu. Nama je u interesu da sami proizvođači pokrenu, uz našu pomoć naravno, postupak osnivanja proizvođačkih organizacija u pojedinim sektorima. To je i u skladu s Nacrtom Strategije poljoprivrede i Nacionalnim planom za oporavak i otpornost, ističe pročelnica županijskog Odjela za poljoprivredu Silva Wendling.
