Uzgojite estragon – omiljen začin francuske kuhinje

Estragon je višegodišnja biljka iz porodice glavočika (Asteraceae). Poznat je i pod nazivima kozalac, estragonski pelin ili zmijska trava. U početku se koristio u ljekovite svrhe, a razvojem klasične francuske kuhinje u 16. i 17. stoljeću proširila se njegova upotreba u kulinarstvu. Posebno su poznati francuski i ruski tip estragona. Francuski estragon, lat. Artemisia dracunculus syn. Artemisia dracunculus var. sativa je prošireniji u uzgoju, dok je ruski estragon Artemisia dracunculus syn. Artemisia dracunculus var. inodora, syn. Artemisia dracunculoides forma divljeg estragona, slabije arome, ali rastom viši.

Višegodišnja je zeljasta biljka, snažnog i razgranatog korijenovog sustava koji se razvija iz podanka. Stabljika estrogena je razgranata i naraste do 150 cm visine. U donjem dijelu stabljike razvijaju se prizemne vriježe koje se razvijaju iz podanka i bijele su boje. Listovi su ugodnog aromatičnog okusa. Cvjetovi su dvospolni, mali, neugledni, žućkastozeleni i okrugli, a oprašuju se vjetrom. Na vrhovima grana cvjetovi su skupljeni u razgranatim metlicama. Biljka cvate od svibnja do srpnja i voli sunčane položaje. Plod je ahenija ili roška tamnosmeđe boje. Sjeme estragona je vrlo sitno i slabe je klijavosti.

Upotrebljava se kao začin i kao lijek

Estragon se uzgaja za proizvodnju lista (Dracunculi folium) i nadzemnog dijela biljke (Dracunculi herba).

Suhi nadzemni dio biljke sadrži 0,3 do 0,6 % eteričnog ulja. Eterično ulje (Dracunculi aetheroleum) je svijetlozelene boje karakterističnog mirisa i gorkog okusa. Ovisno o tipu i mjestu uzgoja, estragon može biti više ili manje aromatičan te različite gorčine. Francuski estragon je aromatičniji i sadrži više od 3 % eteričnih ulja koja sadrže oko 60 % estragola i 10 % anetola te manje količine felandrena i pinena. S druge strane, ruski estragon sadrži tek oko 0,1 % eteričnih ulja, čiji su sastojci sabinen, metil eugenol i elemicin. S obzirom na to da ruski estragon ne sadrži estragol, ima manje slatkast okus nego ova druga vrsta.

Pridonosi i zdravlju cjelokupnog kardiovaskularnog sustava jer njegovi aktivni sastojci sprječavaju pojavu embolije i tromboze unutar krvožilnog sustava. Upotrebljava se kao začin u prehrambenoj industriji, najviše u proizvodnji senfa i octa. Mladi nadzemni dijelovi estragona dodaju se kao pikantan začin kolačima, juhama, salatama i mesnim jelima, a služe i kao začin za mariniranje i usoljavanje. Estragon je dosta jak začin, a ako se koristi umjereno, pojačat će okus drugog bilja i dati mu ugodnu aromu. Osnovni je sastojak u francuskoj kuhinji, gdje se koristi u jelima od peradi, ribe i jaja.

Kako uzgojiti estragon?

Estragon kao višegodišnja kultura može se na istoj površini uzgajati 5-10 godina. Umjerenih je potreba za toplinom, ali treba izbjegavati zasjenjena mjesta. Podnosi golomrazice do -15 °C. Relativno je velikih zahtjeva za vlagom i potrebno ga je uzgajati u humidnim područjima. Najviše vlage treba pred cvatnju i nakon prve košnje.

Estragon se može uzgajati na dubokim i plodnim tlima dobrog vodozračnog režima. Propusna, pjeskovita i nestrukturna tla kao i teška, vapnenasta nisu pogodna za uzgoj. Najbolje pretkulture su jednogodišnje leguminoze i gnojene okopavine iza kojih tlo ostaje čisto od korova i bogato hranivima.

Obradu tla treba započeti odmah nakon skidanja prethodnog usjeva. Krajem rujna ili početkom listopada treba obaviti duboko jesensko oranje, a u proljeće predsjetvenu površinsku obradu tla. Ako površina za uzgoj nije bila prethodne godine gnojena stajskim gnojem, onda u jesen pri oranju treba primijeniti oko 50 t/ha zrelog stajskog gnoja.

U osnovnoj se gnojidbi primjenjuje mineralno ili organsko mineralno NPK gnojivo (70-90 kg/ha fosfora, 120-140 kg/ha kalija i 70 kg/ha dušika) prije početka vegetacije. Estragon se razmnožava vegetativno (stolonima), a ruski tip generativno (sjemenom). Za proizvodnju stolona najbolje su biljke stare tri do četiri godine.

Izbojci se otkidaju kad dostignu visinu od 30 do 40 cm (tijekom svibnja), a potom se čiste od nadzemnih drvenastih dijelova. Izbojci se režu na dužinu 15-20 cm i još istog dana sade. Na površini od jednog hektara može se dobiti 3000-5000 kg stolona. Mogući način razmnožavanja je i diobom korijena. Biljke se vade štihačom ili plugom, razdijele se na dijelove s adventivnim korijenjem i s minimalno dva pupa, od jedne biljke. Od jedne biljke može se dobiti 5-10 novih biljaka.

Estragon se sadi u jesen ili u proljeće, u brazde duboke 10-12 cm na razmak između redova 60-70 cm. Brazde nakon sadnje treba odmah zatvoriti i povaljati glatkim valjkom. Njega estragona obuhvaća međuredno kultiviranje, okopavanje i prihranjivanje koje je potrebno obavljati nekoliko puta godišnje kako bi se osigurala rastresitost tla i zaštita od korova.

Prvo međuredno kultiviranje i okopavanje treba obaviti u rano proljeće, a drugo 10 do 25 dana kasnije. Sljedeće se kultiviranje i okopavanje obavlja prema potrebi, a obavezno odmah nakon prve žetve. Za prihranjivanje se koriste dušična gnojiva, a prvo prihranjivanje treba obaviti čim biljke malo ojačaju. U ovom slučaju se koristi dušično gnojivo KAN u količini od 150 – 200 kg/ha. Drugo prihranjivanje se obavlja nakon prve žetve, a pritom se koristi ista količina gnojiva.

Od štetočina se u uzgoju estragona mogu pojaviti žičnjaci (Elatiridae) koji uništavaju nadzemni dio biljke i korijen, dok se od bolesti javljaju hrđa koju uzrokuje gljivica Puccinia dracunculi, a nakon nje se može javiti i kloroza. Biljkama koje se uzgajaju u manjim količinama i na kojima se pojavi hrđa treba odstraniti lišće, iskopati ih, oprati korijenje i posaditi ih ponovno u uzgojnu posudu ili vrt.

   Berba

Estragon se u našim područjima godišnje može brati dva puta. Prva berba se obavlja krajem lipnja ili početkom srpnja, odnosno prije cvjetanja, a druga krajem rujna. Manja količina estragona uzgojena u vrtu može se skupljati tijekom toplih mjeseci, sve do jeseni. Sušenje se može obaviti prirodno ili u sušnicama. Sušenje na prirodan način traje dulje pa se može dogoditi da vršni dijelovi potamne. Estragon je bolje sušiti u sušnicama, jer se postiže bolja kvaliteta.

U prvoj godini intenzivnog uzgoja moguće je ostvariti prinos od 800 do 1100 kg/ha suhih nadzemnih dijelova biljaka, dok je u kasnijim godinama uzgoja moguće ostvariti i veći prinos – od 1500 do 2000 kg/ha suhog lista, odnosno 4000-6000 kg/ha suhog nadzemnog dijela biljke.