Na ovogodišnjoj Sabatini, održanoj u Bolu, šampionski pehar otišao je — na krajnji istok. Iločki podrumi, s Chardonnayem 2019. s položaja Principovac, osvojili su titulu šampiona manifestacije, potvrdivši da vrhunska vina ne poznaju regionalne granice. U konkurenciji od 463 uzorka, vino iz najistočnijeg dijela Hrvatske zasjalo je u srcu Dalmacije, spojivši kontinentalnu preciznost s mediteranskom atmosferom.
Početkom studenog, Bol na Braču ponovno je postao epicentar domaće vinske scene. Jubilarna 35. Sabatina — međunarodni susret vinogradara i vinara — okupila je više od 460 uzoraka vina i jakih alkoholnih pića, 40 stručnih izlaganja i stotine sudionika iz Hrvatske i regije. No Sabatina nikada nije bila samo brojka, ni izložba. Ona je prostor susreta, razmjene i strateškog promišljanja o budućnosti sektora koji spaja tradiciju, znanje i tržišnu hrabrost.
Sabatina je i ove godine otvorila prostor za razmjenu iskustava, strateško promišljanje i povezivanje sektora koji se sve više suočava s izazovima tržišta, klimatskih promjena i fragmentacije proizvodnje. U tom kontekstu, priznanja nisu bila samo nagrada za kvalitetu već su bila i potvrda smjera.
A najveće priznanje, ono za najbolje bijelo suho i polusuho vino, kao i titula najboljeg vina Sabatine 2025., otišlo je daleko od mora — sve do krajnjeg istoka Hrvatske. Chardonnay Principovac 2019. iz Iločkih podruma pokazao je da se vrhunska vina ne rađaju samo u mediteranskom okruženju, već i na dunavskim padinama, gdje terroir, znanje i strpljenje tvore jednako snažnu priču.
Vino koje je govorilo umjesto njih
Kad je proglašeno najbolje vino Sabatine 2025., u dvorani se osjetila mješavina iznenađenja i oduševljenja. Ekipa Iločkih podruma nije skrivala emocije — osmijesi, spontani zagrljaji i međusobne čestitke.
Presretni smo, rekao je enolog Marko Marko, koji potpisuje šampionski Chardonnay Principovac 2019.
Ovo je potvrda da ono što radimo ima smisla. Vino s Principovca traži strpljenje, preciznost i poštovanje prema položaju. Nama je to svakodnevica, ali kad to prepozna struka — to je čista radost.
Do sada su napunili 3.500 boca ovog vina, a još 1.000 boca čeka na skladištu. Svaka nosi priču o terroiru, sorti i ljudima koji su vjerovali u potencijal.
To vino nije nastalo slučajno. Nastalo je iz odluke da ne žurimo, da ne kompromitiramo, da pustimo da položaj govori, dodaje Marko.
Iako relativno mlad, Marko je dio sustava koji ne pristaje na površnost. U Iločkim podrumima, enologija nije samo tehnologija — ona je dijalog s vinogradom. A Principovac, povijesni položaj iznad Dunava, daje grožđe koje traži upravo takav pristup: nijansiran, strpljiv i dosljedan.
Filozofija koja ne traži prečace
U Iločkim podrumima, vino nije samo proizvod — ono je rezultat odluka koje se ne donose olako. Na krajnjem istoku Hrvatske, gdje se vinova loza uzgaja na padinama iznad Dunava, ova vinarija upravlja s više od 360 hektara vlastitih vinograda, uz dodatnih 200-tinjak hektara nasada kooperanata. No iza brojki stoji sustav koji ne teži širenju pod svaku cijenu, već razvoju u smjeru koji ima smisla za sortu, za tržište i za ljude koji vino stvaraju.
Nećemo širiti kapacitete u vinarstvu, ali idemo prema mono sortama, prema linijama koje imaju jasnu priču, kažu iz iločkog tima. Jedna od takvih je Sofija — linija vina namijenjena isključivo HORECA kanalu, lansirana prošle godine s tri etikete, koje će se dodatno pojačati. Tu je i pjenušac od 100 postotnog traminca, jedini takav na svijetu, proizveden klasičnom metodom — dokaz da inovacija ne mora biti glasna, ali mora biti dosljedna.
Pozicije poput Principovca, Vukova i drugih ne dijele se po imenu, već po karakteru vina koje daju. Principovac je rezerviran za vrhunska vina i predikate, Vukovo za kvalitetu koja nosi volumen, a nove linije nastaju iz potrebe da se tržištu ponudi jasnoća, identitet i kontinuitet.
Godišnje proizvedu između 3 i 4 milijuna litara vina, ovisno o sezoni, dok podrumi imaju kapacitet do 11 milijuna litara. Osim proizvodnje, razvijaju i ugostiteljsku ponudu, s restoranima, smještajem i novootvorenim hotelom Granarium, koji dodatno učvršćuje njihovu poziciju kao vinske destinacije, a ne samo proizvođača.
Priznanja koja govore o širini scene
Uz Chardonnay Principovac, Sabatina je ove godine istaknula niz vina i proizvođača koji dolaze iz različitih regija, stilova i pristupa. Od dalmatinskih merlota do hercegovačkih blatina, od otvorenih pošipa do pjenušaca i jakih alkoholnih pića — stručna komisija prepoznala je ono što je najbolje u danom trenutku, u danoj boci.
Među šampionima su se našli:
- Merlot Škaulj 2017. iz Nadina, kao najbolje crno suho vino
- Pošip 2025. iz Vinarije Jokić, kao najbolje mlado bijelo vino
- Blatina 2025. iz Podruma Sušac, kao najbolje mlado crno vino
- Pošip Smokvica 2024. i Cuvée Cabernet Sauvignon, Syrah, Merlot 2023. kao najbolja otvorena vina
- Rogač iz Ljupča, kao najbolje jako alkoholno piće
Grk se izborio za vidljivost
No među ovogodišnjim laureatima posebno se istaknuo jedan vinograd i jedna sorta — Grk “Bartul” 2024. iz obrta Zulu u Lumbardi. Ovo vino označilo je više prvih koraka: prvi šampionski pehar za Grk, prvu ocjenjivačku kategoriju za tu sortu, i prvo javno isticanje vinograda od 6,5 hektara u jednom komadu, u kojem Grk nije dodatak, već temelj.
Sorta Grk, jedna od najstarijih na jugu Hrvatske, godinama je čekala da se izbori za vidljivost. Njezina botanička posebnost — muško-ženski cvijet s nefunkcionalnim muškim dijelom — zahtijeva sadnju oprašivača, što je čini rijetkom i zahtjevnom. Kako, s osmjehom kaže Ivan Batistić, jedan od nositelja obrta: “Grk je zapravo Grkinja” — sorta koja traži pažnju, strpljenje i terroir koji joj odgovara.
A u Lumbardi, obitelj Batistić, otac i dva sina,pronašla je upravo to. Mikroklima, temperaturni raspon i broj sunčanih sati omogućuju da Grk ne samo opstane, već i zasja. Obrt Zulu proizvodi oko 12.000 boca vina od Grka, dok je njihov Sur lie, zlatni na ovogodišnjem Dekanteru, limitiran na 4.000 boca. Uz pjenušac i prošek, razvijaju i međunarodni projekt s gruzijskom amforom, koja će uskoro biti zakopana — eksperiment koji spaja lokalnu sortu s drevnom tehnologijom.
Ova šampionska titula nije samo priznanje za jedno vino, ona je potvrda da Grk više nije izuzetak, već ravnopravan sudionik vinske scene, a Sabatina mjesto gdje se povijest sorte pretvara u budućnost kategorije.
Zadružna ura: između loze i apartmana
U sklopu Sabatine održan je i okrugli stol Zadružna ura, posvećen izazovima i budućnosti zadrugarstva. U središtu rasprave bila je zadruga Bol, koja je nekoć držala gotovo cijelo gospodarstvo mjesta: pekarnu, trgovinu, sobe za turiste, otkup vina, uzgoj peradi. Danas, s 54 aktivna člana, najveći prihod dolazi od iznajmljivanja prostora, dok su vinogradi — zapušteni.
Upraviteljica Matea Janković podsjetila je na razdoblje od 2004. do 2009., kada je posađeno više od 300.000 trsova vinove loze, pretežito plavca. Zadruga je tada nudila besplatan sadni materijal, zajmove i otkup po sladoru. No vinogradi nisu održavani, mlađe generacije nisu nastavile, a turizam je postao isplativiji.
Tri apartmana lakše je nego 3.000 loza, čulo se u raspravi.
Zadruga nikad nije imala vlastite nasade, a ideja da ih sama podigne otvara niz pitanja: vlasništvo, radna snaga, tržište.
Sada nam iznajmljivač koristi naše ime, a kilogram grožđa vrijedi 2,5 eura — opet se ljudima ne isplati, istaknuto je.
I dok se sve češće spominje potreba za okrupnjavanjem, mnogi su podsjetili kako to nije nova ideja, već nešto što smo već znali i imali, ali nismo sačuvali.
Božo Volić, predsjednik Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza, bio je izravan:
Situacija ne da se nije popravila — dotjerali smo je do dna. Zadruge su desetljećima bile gušene jer se na njih lijepila etiketa “komunističkog”, dok se na zapadu razvijao model otpornosti. Mogli smo biti mala Švicarska,ali smo zemlju dijelili šakom i kapom, a sad opet pričamo o okrupnjavanju, rekao je Volić.
Naši su preci osnivali zadruge da se zaštite od grubog kapitala. Danas je svrha ista — naročito u malim sredinama, istaknuo je jedan od predstavnika Blata 1902. No dodao je i dozu realnosti:
Jesam li danas za zadrugu kad ne mogu prodati grožđe, a sutra protiv nje jer mi netko nudi 10 centi više? Ako oni koji vode zadruge to ne prepoznaju — nemamo što duljiti.
U selima, među 160 tisuća OPG-ova, polovica je prepuštena sama sebi. Proizvođačke organizacije, koje su trebale biti nova okosnica udruživanja, mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Zadruge se bore za likvidnost, za kapital, za smisao, i sve češće se pretvaraju u nešto drugo. Sve to jasno je konstatirano na “Zadružnoj uri”, bez uljepšavanja, ali s nadom da se još može drugačije.
Vinogradi koji prkose nagibu, vremenu i gravitaciji
Osim stručnog i izložbenog dijela, Sabatina je i ove godine ponudila prostor za neformalna druženja i razmjenu iskustava. Sudionici su imali priliku obići Bol i okolicu, uključujući i izlet brodom s pogledom na vinograde koji se uzdižu prema Vidovoj gori, najvišem vrhu jadranskih otoka, na 778 metara nadmorske visine što ih čini jednim od najviših vinogradarskih položaja na hrvatskim otocima. S mora se vidjelo samo jedno: loza. Vinogradi koji prkose nagibu, vremenu i gravitaciji.
Upravo takvi tereni, s nagibima koji često prelaze 50 stupnjeva, zahtijevaju posebnu tehnologiju, pojasnio je Marijan Kalanj, vlasnik tvrtke Messis, koja je ujedno i jedan od sponzora manifestacije.
Radi se o strojevima koje mi zovemo nosači alata — mogu raditi na ekstremnim nagibima, imaju razne priključke poput freza, malčera i strojeva za zelenu rezidbu, i namijenjeni su isključivo vinogradima s uskim redovima, dodao je Marijan Kalanj.
Takva rješenja mijenjaju svakodnevicu vinogradara na Braču, Hvaru i Pelješcu, gdje je nekad jedini način obrade bio, kako kažu domaći, “s magarcem i motikom”. Danas, zahvaljujući tehnologiji, i ti vinogradi postaju dostupniji, održiviji i konkurentniji, a vina s tih ekstremnih položaja sve češće ulaze u sabatinske ocjenjivačke kategorije, mijenjajući percepciju terroira.
Sabatina 2025: Mjesto gdje vino dobiva prostor
Ovogodišnja Sabatina pokazala je koliko je domaća vinska scena raznolika, znatiželjna i spremna na iskorake. Od kontinentalnog Chardonnayja iz Iloka do autohtonog Grka iz Lumbarde, od velikih sustava do obiteljskih vinograda — svako priznanje nosilo je svoju priču, svoj kontekst i svoje ljude.
Stručni program, paneli i institucionalne poruke podsjetili su da vino ne nastaje samo u podrumu, već i u suradnji, zakonodavstvu i zajedničkom promišljanju. A priznanja, koliko god bila važna, nisu bila u središtu — u središtu je bio susret. Razgovor. Prilika da se vidi gdje smo, kamo idemo i što sve možemo kad se okupljamo oko nečeg što dijelimo.
Sabatina je i ove godine bila upravo to: prostor za vino, ljude i ideje koje se ne mjere samo u litrama, nego u povjerenju, znanju i vremenu koje im posvećujemo.
Foto: Tihomila Jovanović
