Do prije 12 godina Slobodan Metlikovec nije imao niti jedan jedini dan ‘radnog iskustva’ u poljoprivredi. Nije čak imao niti komadić vlastite, obradive zemlje. No, ono što mu nije nedostajalo bila je snažna volja i želja da uzgoji nešto svoje. To je bilo sasvim dovoljno da započne vlastitu, poljoprivrednu priču. Na iznajmljenom komadu zemlje, u mjestu Vrbanovec, 2012. godine, posadio je aroniju – prvih 500 komada. Godinu dana kasnije pokrenuo je i svoj OPG, sa sjedištem u Varaždinu.
Put do realizacije krenuo je, naravno, od ideje. Ideja je pak krenula od jednog zanimljivog letka u kom su bile korisne informacije o tada malo poznatoj aroniji.
–Kako sam želio uzgajati nešto što u našim krajevima nije uobičajeno, aronija, o kojoj se tada u Hrvatskoj gotovo ništa nije znalo, odlično se uklopila u moj ‘scenarij’. Nakon početnih 500, već iduće, 2013. godine, na drugom komadu iznajmljene zemlje, također u mjestu Vrbanovec, posadili smo još 900 sadnica aronije. Tako smo zaokružili tada veliki broj od čak 1400 grmova, prisjeća se Metlikovec svojih prvih koraka u nepoznato.
Lako proizvesti, a kako prodati?
No, iako ga je aronija jako zaintrigirala, jer u to je vrijeme u Hrvatskoj bilo samo nekoliko nasada te je bila potpuno nova na ovim prostorima, to je ipak imalo i svoju ne baš dobru stranu. Naime, početnik u poljoprivredi nije tada znao jednu vrlo bitnu stvar. Budući da je aronija bila nepoznata, prodati sok od te nepoznate biljke nije bilo lako.
–Istog trenutka kada smo otvorili OPG, sve nasade smo odmah prebacili u eko-proizvodnju. To je bila naša filozofija – uzgojiti nešto zdravo i drugačije, nevezano za cijenu. Aronija je, kao jedna od otpornijih biljaka koja ne zahtijeva tretiranje preparatima za zaštitu bilja, bila savršena za tu priču. Trebalo je potom pričekati ‘dan D’, odnosno prvu berbu koja će biti dostatna za preradu plodova u sok. Kada smo konačno zdravim sokom napunili svoje prve boce, trebalo je pronaći kupce.
–Kako bismo kroz direktan kontakt upoznali ljude s većini tada potpuno nepoznatom biljkom i njenim sokom, počeli smo izlagati svoj proizvod na sajmovima i tržnicama. Vjetar u leđa dala nam je tada Varaždinska županija. Ona je prepoznala potrebe svojih lokalnih poljoprivrednika. Organizirala je veće sajmove i s njom smo tada započeli jako dobru suradnju, kaže nam uzgajivač aronije.
U međuvremenu je, u Bartolovcu kraj Varaždina, kupio još jedan, tada već formiran, nasad od 500 grmova aronije, a s njom ‘u paketu’ došlo je i 100 lješnjaka. Odmah po preuzimanju i taj je nasad stavio u eko-proizvodnju.
‘Mali’ voćari u problemima
–Zbog očuvanja ljekovitih svojstava aronije tražili smo i jedva uspjeli pronaći jednog od rijetkih prerađivača koji je tada radio eko-preradu. Svoje smo prve eko-sokove proizveli u poljo-zadruzi “Voćko”, iz Pakraca. Na samom početku, kada je u Hrvatskoj bilo tek nekoliko nasada aronije, cijena soka bila je tadašnjih 240 kn. S godinama je padala, proporcionalno s povećanjem broja velikih, ali i onih malih nasada s kojima su se krpale mirovine. Cijenu su rušili i tzv. vikend-voćari, ali i razne prerađevine koje su se počele pojavljivati na tržištu. Prije uvođenja eura naša cijena je bila 70 kuna za litru soka i 20 kuna za kilogram ploda, odnosno 5 kuna za samoberbu, kaže naš sugovornik. Dodaje kako su se, zbog kvalitete, njegovi proizvodi ipak uspješno probijali na tržištu te su ubrzo stekli ugled. Kupci su ga tražili, dolazili su na sajmove, nerijetko baš zbog njegovih zdravih proizvoda. No, kada je počela pandemija, počeli su i problemi.
–Prestali su se organizirati sajmovi, koji su bili naša vrata na tržište i glavna poveznica s kupcima. Istovremeno je pala i prodaja na kućnom pragu. Pune dvije godine smo održavali nasade, no plodove nismo ubirali, niti prerađivali. U međuvremenu se promijenila i poljoprivredna politika – došlo je do grananja OPG-ova te ih se podijelilo u dvije kategorije – na ‘velike’ i ‘na male, ovisno o ekonomskoj vrijednosti gospodarstva. Problem je bio što se ta vrijednost gospodarstva izračunavala po površini zemlje, a ne po kulturi. To je voćare generalno dovelo u ozbiljne probleme, jer voćnjaci površinom nisu veliki, a broj sadnica se nije uzimao u obzir, žali se eko-poljoprivrednik.
Po novim pravilila ne smiju se prodavati prerađevine
Zbog takvog je izračuna i njegov OPG, bez obzira na velik broj sadnica, tada svrstan u kategoriju malih gospodarstava, odnosno SOPG. Takvo samoopskrbno obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo je fizička osoba, odnosno poljoprivrednik kome poljoprivreda nije glavno i jedino zanimanje. Poljoprivredom se bavi za osobne potrebe, a proizvode može prodavati samo u neprerađenom stanju.
–Po tim novim ‘pravilima igre’, kao mali proizvođač, mogao sam prodavati samo bobice aronije, ali ne i sok, koji je prerađevina. S druge strane, prerađivači su tražili mnogo veće količine nego što smo mi godišnje proizvodili. Tako smo se našli u ‘začaranom krugu’. Ministarstvo je predlagalo udruživanje poljoprivrednika, a svi znamo da to baš i nije izvedivo, bar ne među proizvođačima aronije, kaže Metlikovec. Zakazalo je i tržište, jer unatoč brojnim ljekovitim svojstvima aronije i njenim benefitima za zdravlje, kupci ju, kaže proizvođač, jednostavno nisu prepoznali. Neke je odbila cijena, koja za eko-proizvod nije baš mala, a drugima se pak jednostavno nije svidio okus aronije.
Nerentabilni nasad
Oni koji su uzgajali aroniju na malo, kao dodatnu zaradu, prodavali su je i po 30 posto nižoj cijeni. To je pak uzgajivačima kojima je aronija bila primarni proizvod dodatno zakompliciralo život, ali i ugrozilo opstanak.
–Mi koji smo isključivo od prodaje aronije morali plaćati sve doprinose. Došli smo do ‘točke pucanja’, mnogo je nasada nestalo, jer je bilo nerentabilno proizvoditi, prerađivati i prodavati aroniju ispod cijene. Niti danas mi i nama slični, kao SOPG, ne možemo prodavati prerađevine aronije, dakle sok, a interes kupaca za plod je slab. Ministarstvo nam je, doduše, dalo mogućnost da se vratimo na OPG, ali je po novom izračunu OPG sada svrstan u rang s obrtnicima, te su samim tim narasla i davanja, a uveden je i paušalni porez na dobit.
–Davanja su sada znatno veća, a prodaja se nije toliko popravila da bismo to moglo pratiti. Naime, ako bismo se vratimo na staro izračunali smo da bismo godišnje morali prodati čak tri puta više negoli smo prodavali prije, samo kako bismo pokrili sva ta davanja, a da pri tom još uvijek ne zaradimo ništa – dakle prodajemo tri puta više, a sa zaradom smo na nuli! To, dakako, nije opcija. Tako smo se našavši u bezizlaznoj situaciji, počeli polako vaditi aroniju, a povećavati nasad eko-lješnjaka, za koje je interes kupaca veći, kaže Metlikovec.
-U posao s aronijom, koji se pokazao riskantnom i ne baš dobitnom kombinacijom, uložio sam vlastita sredstva. Poticaje dobivam samo za eko-uzgoj, po površini, što nije baš mnogo. Uz spomenute probleme borim se i s gomilom papirologije, ali i stalnim izmjenama brojnih pravilnika i propisa. Čak i informatički pismen poljoprivrednik zbog toga mora mnogo više vremena provoditi čitajući propise, nego baveći se poljoprivredom, od koje treba živjeti i preživjeti, kaže naš sugovornik. 
Nadajmo se da će država ipak nešto promijeniti
Možda je i to, uz malu dobit, jedan od razloga zbog kojeg se sve manje mladih odlučuje ostati vjeran poljoprivredi.
–Kako nada ipak umire posljednja, ja se i dalje nadam da će država, umjesto forsiranja uvoza, ipak nešto promijeniti, posebno po pitanju prodaje, kako bi nama, domaćim uzgajivačima, olakšala situaciju te nam omogućila opstanak, kaže Slobodan Metlikovec koji ne zaboravlja niti onu dobru stranu medalje, zbog koje je i krenuo u čitavu ovu poljoprivrednu eko-priču.
–Velika mi je satisfakcija napraviti nešto vlastitim rukama, nešto što je plod mog rada i truda. Ako radeći posao koji volim još nešto i zaradim, zadovoljan sam. Sam sam svoj gazda, moj ured nije u betonskoj džungli na asfaltu, nego u prirodi. Moje radno vrijeme nije od 9 do 17, nego je klizno. Naravno da se često radi i više, pa i duže od prosječnog radnog vremena. To je ono što me istinski ispunjava i čini zadovoljnim, poručuje poljoprivrednik, uvjeren da će, baš kao što nakon kiše dolazi sunce, uskoro i za eko-proizvođače u Hrvatskoj doći bolji dani.
