Zbog nedostatka kvalitetnih berača, voćnjaci ostaju neobrani, zbrajaju se štete, a neki proizvođači smatraju da je uloga HPK više virtualna i protokolarna, nego operativna i korisna.
Na OPG-u Trešnja, u Ulici trešanja, u Majkovcu pokraj Sv. Helene, berba trešanja počela je sredinom svibnja ove godine, uranila je dva tjedna, a završila 27. lipnja. Na plantaži na kojoj je 8000 stabala trešanja i čak 26 sorti, na početku berbe brala se vrlo rodna sorta rita, čiji slatki plodovi imaju kalibar od 26 do 28 mm.
Zašto je ova godina, po pitanju uroda, bila toliko loša za proizvođače trešanja, zašto i ove godine nije bilo dovoljno vrijednih ruku koje su trebale obrati plodove, kako riješiti taj problem kroničnog nedostatka sezonskih radnika koji voćare skupo stoji, te zašto su trešnje, na žalost, postale sinonim za visoku cijenu, pitali smo jednog od najjačih proizvođača trešanja u Lijepoj Našoj, Zlatana Kljakovića Gašpića, diplomiranog inženjera agronomije i predsjednika Udruge ZG Trešnja, iza kojeg je više od pola stoljeća dug poljoprivredni staž i kojemu u radu na OPG-u pomažu i članovi njegove obitelji – supruga Željka, kći Maja, te sinovi Luka i Ante.
Kad i kako ste počeli pisati prvu stranice svoje uspješne agro-priče?
–Još 1988. godine u selu Majkovec kod Svete Helene, u Svetom Ivanu Zelini, startao sam s proizvodnjom jabuka. No, prije 25 godina predvidio sam da se od tog posla, dakle od jabuka zasađenih na površini od dva hektara, u vrlo bliskoj budućnosti neće moći živjeti. Odlučio sam stoga promijeniti smjer te se preorijentirati na proizvodnju unosnijeg voća. Na površini od pola hektara 2004. godine posadio sam svoj prvi nasad trešanja i nastavio ih saditi i 2008., 2010. i 2011. godine, stalno istražujući i eksperimentirajući s različitim sortama. Ono po čemu je ova moderna plantaža posebna je i savršeno rješenje sustava navodnjavanja. Naime, u zemlji u kojoj se manje od 2 posto poljoprivrednih površina navodnjava, mi smo još prije 17 godina na vlastitoj parceli uz potok, u obližnjoj stoljetnoj šumi, izgradili tri jezera. Od tada se iz tih protočnih akumulacija, uvijek svježom i zdravom vodom, navodnjavaju naše plantaže trešanja.
Uz plantažu trešanja u sklopu gospodarstva imate i moderan rasadnik. Koje sadnice preporučujete?
–0,5 ha površine poljoprivrednog zemljišta u zakupu služi nam za proizvodnju sadnica trešanja, ali i marelica, višanja, šljiva, jabuka, krušaka i drugog koštičavog voća na podlogama razne bujnosti, za tla različite kvalitete i osobina. U našem rasadniku su svoje mjesto pronašle i dunje te lozni cijepovi domaćih sorti vinove loze. Sadnice trešanja proizvodimo na slabo bujnim podlogama Gisela 5, srednje bujnim podlogama Gisela 6 i Gisela 12, srednje bujnoj podlozi Colt i bujnoj podlozi divlja trešnja (Prunus avium). Te sadnice dobro podnose tla kisele i neutralne reakcije. Proizvodimo i sadnice trešanja na srednje bujnim podlogama MaXMa 14, Delbard Brokforest te MaXMa 60, koja pripada među bujne podloge.
–Podloge MaXMa dobro podnose tla slabo kisele, neutralne, ali i alkalne reakcije. MaXMa 60 ima vrlo snažan korijen koji ide u veliku širinu i dubinu, te snažno deblo i robusnu krošnju zbog čega se kod velikih kiša voda raspoređuje po tijelu korijena, debla i voćke te je pritisak viška vode na plodove minimalan ili normalan i ne dolazi do crackinga, odnosno pucanja plodova, ili je ono tek minimalno. Trešnje na bujnoj podlozi MaXMa 60 beru se do visine od tri metra, jer se uzgojnim oblikom i rezidbom drže do te visine voćke. Treba imati na umu da navodnjavanje voćaka trešanja na ovoj podlozi nije potrebno, iako je navodnjavati uvijek dobro došlo. Na temelju svog dugogodišnjeg, voćarskog iskustva preporučujem sadnice trešanja cijepljene na srednje bujnu podlogu trešnje Giselu 6 i bujnu MaXMa 60 Delbard Brokforest, koje su se u proizvodnji dokazale kao najbolje.
Kakvo je stanje s domaćom proizvodnjom trešanja i možete li nam otkriti svoju voćarsku tajnu kako do boljeg uroda i kvalitetnijeg ploda trešnje?
–Iako se gotovo sve sorte trešanja mogu uzgajati u svim regijama Hrvatske, uzgoj tog voća posljednjih se godina sveo samo na područje oko Zagreba te na Istru, a najviše trešnje uzgaja se u Ravnim Kotarima. Domaćom proizvodnjom stolnih trešanja stoga ne pokrivamo niti potražnju domaćeg tržišta, a zbog umanjenog uroda u čitavoj Europi cijena trešanja je ove godine za 10 posto viša nego što bi trebala biti. Da bi prinos tog voća bio zadovoljavajući, a plodovi trešnje zdravi, krupni i ukusni, treba ovladati mnogim malim, voćarskim tajnama te poštovati stroga ‘pravila igre’.
–Pri odabiru idealnog položaja za podizanje plantaže trešanja treba imati na umu da trešnja voli svjetlost i toplinu, a u fazi cvjetanja osjetljiva je na jake vjetrove i proljetne mrazeve. U fazi zriobe, ili zrelosti, štete na plodovima trešanja, mogu nastati uslijed jakih kiša. Zbog naglog dotoka vode kroz korijen voćke te list, pokožicu ploda i neodrvenjene, jednogodišnje izboje, plodovi trešnje pucaju jer se opne njihovih stanica ne mogu tako brzo širiti. Najbolja preventiva su stoga protukišne folije postavljene iznad nasada trešanja. No, pokrivanje jednog hektara trešanja protukišnim folijama investicija je od 50000 do 60000 eura. Nadalje, za dobar urod i kvalitetan plod, vrlo je važna i odgovarajuća podloga koju treba stručno odabrati uzimajući u obzir kvalitetu, faktor kiselosti tla, pH faktor i još neke osobine tla.
Koliko je financijski zahtjevno praćenje tehnoloških trendova i investicije u opremu u nasadu trešnje?
–Uzgoj i intenzivna proizvodnja trešanja zahtijevaju veliko znanje i iskustvo, ali i stalna ulaganja u kvalitetnu opremu – sustave za navodnjavanje ‘kap po kap’, sustave za drenažu i odvodnju viška površinskih voda, protugradne mreže, protukišne folije, samohodne platforme za berbu trešanja… Tu je i lovac na mraz koji je neophodan u borbi s niskim temperaturama te je u nasadima trešanja, u vrijeme cvatnje i formiranja ploda, efikasan do temperature od minus 8 stupnjeva Celzijusovih, ali tek nas nekoliko voćara u Hrvatskoj posjeduje lovca na mraz.
–Kad ispod svega podvučem crtu, podizanje i opremanje jednog hektara nasada trešanja stoji između 80 i 100 tisuća eura, ovisno o ugrađenoj opremi u nasad. U taj iznos ne ulazi vrijednost poljoprivrednog zemljišta, poljoprivredne mehanizacije te infrastrukture plantaže-voćnjaka. Sve to u konačnici također utječe na krajnju cijenu tog voća čija primjena ima bezbroj varijacija na temu – od trešanja se mogu proizvoditi marmelade i džemovi, voćni ocat, liker, rakija, vino, pa čak i pivo, trešnje u alkoholu koriste se u proizvodnji kolača, a plodovi trešanja mogu se i sušiti.
Imali ste i ove sezone velike probleme s vremenskim nepogodama?
–Za trešnje i nas proizvođače vremenske su prilike ove godine bile više neprilike. Mrazevi početkom travnja i 28 dana lošeg vremena, stalnih kiša i olujnih vjetrova u doba cvatnje trešanja, uz dnevne temperature koje su rijetko prelazile 12 stupnjeva Celzijusa, ‘prizemljili’ su pčele medarice koje lete tek na temperaturama iznad 12 stupnjeva Celzijusa. Na našoj plantaži imamo i nastambe vrijednih, solitarnih pčela, koje za razliku od medarica lete i na nižim temperaturama, no ove su se godine i one, kao i bumbari koji su veliki oprašivači, zbog hladnog vremena izlegle tek na kraju cvatnje trešanja. Zbog svega toga kvalitetno je oprašivanje ove godine izostalo, a to se lančanom reakcijom odrazilo i na urod koji je jako loš. I samooplodne sorte, među kojima su i neke vrlo kasne, ove godine su također podbacile.
–Štete na plodovima trešanja nastaju već kod temperatura od -1,5 stupnjeva Celzijusa, a kad se živa u termometru spusti još samo pola stupnja niže, dakle na -2 stupnja Celzijusa, štete su tada već vrlo velike, ovisno o tome koliko ti minusi dugo traju. Moja plantaža, smještena na brijegu iznad sela Majkovec, oko 800 metara od Svete Helene, imala je ove godine sreću. Temperatura je kod nas bila od 0,5 stupnjeva Celzijusa, pa do minus jedan, a na toj temperaturi još uvijek nema šteta. Vjerujem stoga da od proljetnog mraza ove godine moje trešnje nisu pretrpjele nikakvu štetu. Mislim da me spasio Kalnik i strujanje zraka, dok su trešnje u selu smještenom niže od nas nastradale na temperaturi od minus tri.
Koliko ste ove godine ubrali trešanja?
–Prema procjenama Udruga ZG Trešnja, u kojoj je nas šest članova, ove godine je ubrano oko 50 tona trešanja, od čega je 40 tona s moje plantaže, a riječ je isključivo o premium i ekstra klasi, odnosno trešnjama promjera ploda od 26, pa do 32 i više milimetara. Na plantaži-rasadniku OPG Trešnja od ranih su sorti zastupljene rita, early bigi, sweet early, early burlat, bonandi precoce, primulat, bing, isabela, prima giant, brooks.
–Od srednje kasnih sorti tu su grace star, black star, giorgia, garnet, sumburst, summit, van, germerdorfska. Od kasnih sorti trešanja izbor je pao na lapins, kordiu, reginu, a tu su i vrlo kasne sorte trešanja – sweet heart, staccato, late lory, ali i jedna vrlo posebna i unikatna sorta, koju na svijetu imaju samo dva voćara – moja malenkost i moj talijanski kolega od kojeg sam je dobio. Riječ je o vrlo kasnoj sorti trešanja hundreb, koja dozrijeva u drugoj polovici srpnja.
Trešnje su skupe kao suho zlato! Skuplje su od mesa, ma skuplje su čak i od teletine i mnogih specijaliteta, žale se, iz godine u godinu, kupci željni slasnih plodova. Što je razlog vrtoglavih cijena zbog kojih si trešnje mnogi više ne mogu priuštiti?
–Glavni razlog visoke cijene trešanja je njihova visoka proizvodna cijena, koja je konkretno viša od proizvodne cijene teletine. Tu u prvom redu mislim na visoku cijenu ručnog rada. Naime, iako su u nekim granama poljoprivrede strojevi danas već u velikoj mjeri zamijenili čovjeka, kad je riječ o zahtjevnoj berbi trešanja, koje se za stolnu potrošnju beru s peteljkom, ljudska je ruka tu i dalje nezamjenjiva. Taj je rad iz godine u godinu sve skuplji, a kako na berbu otpada 60 posto ukupnih troškova proizvodnje trešanja, to se uvelike odražava na njihovu cijenu. Uz to, kvalitetne je berače sve teže pronaći. Cijena sata njihovog rada je oko 7 eura, pa ovisno o broju radnih sati na mjesec zarade između 1300 i 1540 eura.
Kako ste rekli, kroničan je nedostatak kvalitetnih berača, a koji se iz sezone u sezonu ponavlja, pa proizvođači trešanja, ali i drugi voćari, trpe ozbiljne štete. Zašto je problem angažirati strane radnike?
–Da, stariji ljudi ne mogu u berbu, mladi su otišli trbuhom za kruhom, a robot-berač, fantastičan stroj koji mijenja četiri radnika i može raditi u tri smjene, košta 95000 dolara te je zbog visoke cijene hrvatskim voćarima nedostižan. Ukratko, posljednjih godina urodi sezonskog voća ugroženiji su nedostatkom berača, nego vremenskim neprilikama. Ne tako davno i sam sam se u to uvjerio, jer mi je 2022. godine propalo čak 50 tona trešanja, vrijednosti dva milijuna kuna, samo zato što ih nije imao tko obrati. Veliki problem nedostatka radne snage mogao bi se riješiti organiziranim dolaskom stranih radnika, no zbog birokratskih peripetija, ali i zakonodavstva, angažiranje stranih radnika za sezonu ne ide glatko.
–Izdavanje uvoznih dozvola za strane radnike ovisi o broj stalno zaposlenih na gospodarstvu, pa tako na jednog stalno zaposlenog možete dobiti najviše tri strana radnika, što znači da bi za 12 stranih berača voća OPG tijekom cijele godine morao imati četiri stalno zaposlena radnika, što je za 90 posto nas voćara nemoguća misija, jer riječ je o sezonskom poslu. Nadalje, na izdavanje radnih dozvola i viza čeka se mjesecima, pa one najčešće stižu prekasno, kad je berba već odavno završena. Strane sezonske radnike u poljoprivredi treba dovoditi već u drugoj polovici siječnja, za potrebe rezidbe voćaka, sadnju novih nasada i drugih proljetnih poslova, a nakon toga ih koristiti u berbi i drugim poslovima na poljoprivrednim imanjima, sve do kraja studenoga, kad odlaze.
Kako onda riješiti problem „sezonaca“?
–Dobar primjer je iz država zapadne Europe gdje nacionalne poljoprivredne komore imaju Odjele za nabavu i organizaciju sezonske radne snage. Ti odjeli surađuju s Agencijama koje “uvoze” sezonsku radnu snagu za potrebe OPG-ova, poljoprivrednih obrta i tvrtki, a na poljoprivrednim je proizvođačima samo da putem e-maila od Odjela regionalne poljoprivredne komore zatraže potreban broj sezonskih radnika u poljoprivredi, uz navođenje vremenskog razdoblja. Odjel potom organizira dolazak sezonskih radnika, te rješava svu papirologiju i zakonski propisanu proceduru. Jedina obveza tražitelja usluge je da na dan odlaska sezonskih radnika u poljoprivredi uredno plati njihov rad. Tijekom trajanja poljoprivredne sezone Odjel za sezonsku radnu snagu Komore, prema potrebama lokalnih poljoprivrednih proizvođača, raspoređuje i seli radnike po proizvodnim subjektima. To je efikasno, korisno i vrlo jednostavno rješenje.
Može li Hrvatska poljoprivredna komora imati takav odjel za nabavu radne snage?
–Na žalost, uloga Hrvatske poljoprivredne komore u organiziranju sezonske radne snage danas je više virtualna, propagandna i protokolarna, nego li konkretna, operativna i korisna, kakva bi trebala biti. Komora treba opravdati sredstva od članarine OPG-a i svoje ostale eventualne prihode trošiti na konkretne djelatnosti u službi stvarnih potreba OPG-ova. No, Hrvatsku poljoprivrednu komoru danas vode odabrani i instalirani pojedinci koji se, umjesto potpore opstanku i razvoju hrvatske poljoprivrede, vode onom “Ne talasaj”. To treba hitno promijeniti! Na čelu Komore trebamo iskusne, stručne i politički neovisne ljude.
Foto: tresnja.net – OPG Trešnja
