Koja su kritična razdoblja zaštite nasada lijeske?

Prilikom uzgoja nekoliko grmova lijeske uz okućnice za vlastite potrebe domaćinstva obično ne poduzimamo usmjerene mjere zaštite od štetnika i bolesti. Ali, sadnjom nasada lijeske u plantažama na većim površinama već nakon nekoliko sezona vlasnici primjećuju različite neželjene promjene koje potječu od neživih uzroka ili prekomjerne pojave štetnih organizama.

Ipak, u nasadima lijeske (Corylus avelanae) nemamo veliki broj opisanih neželjenih organizama (uzročnika bolesti i štetnika životinjskog podrijetla). Stoga lijesku ubrajamo u voćne vrste prikladne za ekološki uzgoj. Da bi odredili stvarnu potrebu i optimalne rokove njihova suzbijanja nasadi lijeske se moraju tijekom čitave godine pregledavati radi “prepoznavanja” živih i neživih uzročnika bolesti, utvrđivanja nazočnosti štetne i korisne faune te jačinu njihove populacije.

Kasno-zimsko tretiranje lijeske (najčešće primjenom povišene koncentracije bakra) bitno se razlikuje od svih drugih vrsta jabučastog, koštičavog, bobičastog ili orašastog voća: u vrijeme pojave cvjetnih organa (najčešće tijekom veljače) ne preporučujemo usmjerene mjere kemijske zaštite (bakar u cvatnji voćnih vrsta većinom izbjegavamo – naročito primjenu povišenih koncentracija).

Prema literaturnim podatcima bolesti od kojih bilježimo najveće štete u plantažnim nasadima lijeske u našoj zemlji jesu smeđa trulež plodova (Monilinia) i trulež jezgre lješnjaka (Nematospora). U Međimurju zadnjih sezona pojedini proizvođači dojavljuju slučajeve prijevremenog propadanja pojedinih grana ili cijelog rodnog drva lijeske (naročito na lokalitetima izloženim elementarnim nepogodama: tuča, smrzavanje, stajaća voda). Stoga je protiv različitih gljivičnih uzročnika bolesti drva i plodova lijeske (npr. Monilinia, Nematospora, Botryosphaeria, Cytospora, Neonectria i dr.), ali i potencijalno protiv bakterijskih bolesti rodnih grmova lijeske (Pseudomonas, Xanthomonas), potrebno preventivno krajem jeseni (nakon otpadanja 80 % lišća) i nakon cvatnje početkom proljeća (ili krajem zime) primijeniti neki od dopuštenih bakarnih fungicida.

Smeđa trulež plodova lijeske (Monilinia laxa) je prvi put opisana početkom 1950-ih godina u Italiji. Negativne se promjene prepoznaju po nepravilnim svjetlo-smeđim ili kestenjastim pjegama na ljusci koje se naknadno šire po čitavoj površini ploda. Rano inficirani plodovi otpadaju, ali neki ostaju na granama do jeseni. U našoj su zemlji s plodova tako opisanih simptoma u većim plantažnim nasadima izolirani različiti uzročnici bolesti: Monilinia, Botrytis, Alternaria spp., Cladosporium spp. i Trichotecium (Cvjetković, 2010.). Nabrojene gljive lako naseljavaju na oštećene plodove od kukaca, tuče i olujnih vjetrova. Posredno su vrlo štetni kukci koji oštećuju još zelene plodove lijeske (npr. ljeskotoč, fitofagne stjenice.

*Tablica 1. Mogući godišnji plan primjene sredstava za zaštitu bilja u nasadima lijeske

**Biljni (botanički) insekticidi Asset i NeemAzal prema podatcima zastupnika za hrvatsko tržište suzbijaju i važnije štetnike lijeske!

Otpali i zaraženi plodovi izvor su primarnih zaraza naredne sezone, naročito pri obilnim kišama, vlaženju duljem od 15 sati i temperaturama većim od 10 °C. Zaštitu bi trebalo započeti čim se na proljeće primijete prva oštećenja od dopunske ishrane štetnih kukaca. Budući da Monilinia vrste nisu jedini uzrok truleži plodova lijeske, trebalo bi koristiti bakarne fungicide različitog (šireg) spektra djelotvornosti. Svakako bi u dovoljno vlažnim i ne previše vrućim uvjetima sredinom ili krajem svibnja trebalo koristiti jedan od dopuštenih bakarnih fungicida (npr. Bordoška juha WP, Neoram ili Champion WG).

Rokovi primjene bakarnih fungicida

Bakarne bi fungicide (vidi Tablicu 1.) u plantažnim nasadima lijeske trebalo koristiti u tri različita roka primjene:

1) krajem jeseni kad otpadne većina lišća,

2) krajem zime – nakon cvatnje, a tijekom bubrenja pupova i

3) tijekom druge polovice ili krajem svibnja (uz dovoljno vlage).

Ukupno godišnje na istoj površini u nasadu lijeske ne treba utrošiti više od 6 do 8 kg/ha čiste djelatne tvari odabranih bakarnih fungicida. Naknadno se tijekom vegetacije lijeske (kraj travnja, svibanj, lipanj) suzbijaju ostali uzročnici bolesti (npr. uzročnici pjegavosti i truleži, pepelnica) primjenom organskih fungicida ili mikrobiološkim pripravcima(vidi Tablicu 1.).

Zimskim pregledima nasada lijeske već u vrijeme mirovanja vegetacije uzimaju se grančice dužine 20 cm i pregledavaju na brojnost zimskih jaja lisnih uši (Myzocallis) i crvenog voćnog pauka (Panonychus), te brojnost odraslih oblika štitastih uši na granama (Diaspidiotus, Eulecanium) i ljeskove grinje u pupovima (Phytoptus). Tijekom vegetacije, metodom udaraca grana prikupljamo štetnu i korisnu entomofaunu, među kojima valja istaknuti najštetnije fitiološke nametnike – ljeskotoč i “skrivene” stjenice.

Ljeskova grinja (Phytoptus avellanae) u mnogim nasadima napada gotovo trećinu ukupnih pupova, te proizvođači gotovo uvijek moraju poduzeti mjere suzbijanja. Ovu grinju ubrajamo u skupinu šiškarica (porodica Eriophydae). Imaju duguljasto tijelo i samo dva para nogu, bijele je ili skoro prozirne boje, veličine su svega 0,2 mm. Za razliku od drugih grinja iz skupine “crvenih pauka” ne vide se okom već jedino uz pomoć povećanja od 20-ak puta. Imaju više generacija tijekom sezone, a prezime odrasli oblici u pupovima. Krajem zime i početkom proljeća počinju se intenzivno hraniti sisanjem biljnih sokova.

Time uzrokuju nabreknuće zaraženih pupova koji se naknadno ne otvaraju ili se razvija deformirano lišće koje se postupno suši. Štete su još jače izražene tijekom vlažnih i hladnijih proljetnih dana. Iz zaraženih pupova grinje se sele na nove, još nenapadnute biljne organe. Migracija grinja počinje kad lijeska ima razvijena 3-4 lista, najintenzivnije je u stadiju 5-10 listova, a završava kada mladica razvija 12 listova. Prenosi se i sadnicama lijeske, pa je u tom slučaju već u godini sadnje potrebna zaštita već nakon cvatnje – u vrijeme bubrenja pupova. U našoj zemlji nemamo registriranih pripravaka iz grupe akaricida za suzbijanje ove štetne vrste grinje, a nekada se vrlo učinkovito krajem zime ili početkom proljeća primjenjivao endosulfan (Ciglar, 1998.) (čija je primjena zabranjena nakon 2008. godine).

Tijekom toplijih dana s dnevnim vrijednostima temperature zraka 15° do 20°C, djelotvorne su povišene koncentracije sumpornih fungicida (2 %) (npr. od sumpornih fungicida dopuštenje za primjenu protiv ljeskove grinje imaju pripravci Chromosul 80 DF, Cosavet i Microthiol Special Disperss). Većina registriranih akaricida u voćarstvu za suzbijanje grinja iz skupine “crvenih pauka” (Tetranychidae) nisu dovoljno djelotvorni na grinje šiškarice. Jedini vrlo učinkoviti akaricid na grinje šiškarice na hrvatskom tržištu je fenazakin, ali je dopuštenje zadnjih godina u hortikulturnom bilju ograničeno samo na ukrasne vrste.

Stoga u našoj zemlji u vrijeme bubrenja pupova lijeske valja primijeniti sumporne fungicide (vidi Tablicu 1.) u povišenoj koncentraciji (2 %) da bi njihovim postranim učinkom smanjili štete od ljeskove grinje. Takvu primjenu valja planirati nakon cvatnje lijeske, za mirna vremena u vrijeme bubrenja i početka otvaranja pupova, nakon čega slijede barem 2-3 uzastopno stabilna, suha i topla dana s rasponom najviših temperatura zraka 15-24°C. Potrebno je obaviti dva takva tretiranja sumpornim pripravcima uz skraćene razmake aplikacije (samo 7-8 dana). Ostali štetnici lijeske (npr. štetne gusjenice, ljeskotoč, fitofagne stjenice) se suzbijanju naknadno tijekom vegetacije lijeske (kraj travnja, svibanj, lipanj).

Većina na slikama prikazanih štetnih kukaca prezime kao odrasli kukci na skrovitim mjestima, pa kasno zimsko suzbijanje nema učinak na njihovu brojnost i naknadne štete na plodovima lijeske