Narodna imena za kostelu (Celtis australis L.) su košćela, crna košćela, crni koprivić, koprivica, kostanjula, fafarikula, ladonja, ladan, bobica, kostelić, pelegrinka i bogolar.
Kostela je listopadno stablo koje naraste u visinu do 25 m, raste na sunčanim i toplim mjestima u našim južnim krajevima, ali se može pronaći i u kontinentu kao urbano stablo, pojedinačno, u grupama i drvoredima.
Najljepši drvoredi
Upravo su drvoredi kostela jedni od najljepših zbog specifične krošnje i lijepoga hlada. Primjerice, grad Budimpeštu krase nepregledni i brojni drvorede kostele koji se održavaju bez ovršivanja krošanja. Latinski naziv Celtis potječe od grčke riječi keltis (onaj koji tjera, bič). Upravo su u našoj Dalmaciji u doba gladi djeca prema putu u škole jela plodove kostela i njime uprljala ruke. Zauzvrat su od učiteljice dobile kaznu šibama po rukama koje su se otkidale upravo od grane kostela koja su rasla u svakom seoskom domaćinstvu za potrebe hlada. Ime vrste australis znači južni, od riječi auster (jug).
Narodno ime koprivić dano je zbog listova koji dosta liče na lišće koprive.
Kao stablo naraste u promjeru do 2 m i pripada u porodicu brijestova (Ulmaceae). Cvjeta u travnju i svibnju a plodovi koji su okrugle, glatke tamnoljubičaste bobice, promjera oko 1 cm, dozrijevaju u kolovozu i rujnu no održe se ponekad na stablima sve do proljeća.
Rakija koštelovača
Plodovi kostela su jako ukusni, ali slabo izdašni zbog velike koštice s malo mesnatog dijela koji je slatkast kad potpuno dozori. Plodove su najviše jela djeca, a stavljali su se i u rakiju koja je bila vrlo aromatična no ljudi danas vrlo malo rade rakiju koštelovaču. Za izradu rakije potrebna je samo lozovača i komovica i zreli plodovi kostela. Šećeri se ne stavljaju jer su plodovi jako slatki. Samo poneki dodaju vrlo malo šećera. Tegla se napuni do vrha s plodovima i onda se stavlja rakija da se polako kroz nekoliko mjeseci maceriraju. Razmnožava se sjemenom koje rado jedu i ptice, posebno čvorci, te vegetativno iz panja i žilja. Raste sporo, a doživi do 400 godina. Drvo je tvrdo i trajno iako u doticaju s vodom brzo trune. Koristi se za izradu štapova za hodanje i sportskih rekvizita.
Nije ga poželjno saditi u blizini kuća i raznih temelja jer svojim širokim i snažnim korijenskim sustavom podiže i najteže kuće i stvara jaki konflikt s infrastrukturom. Drvo kostela kao ogrjev u prošlosti nije bilo na cijeni kao ni grane za kolce. Grane koje su na stablu bile preniske i smetale su prohodu ljudi, sjekle bi se i davale za jelo kozama.
Hlad ljudima i stoci
Kostela je simbol opstojnosti ljudi u selima Dalmatinske Zagore i to ponajprije zbog hlada koji daje i ispod kojega se ljudi okupljaju. Često se sadio i po trgovima u manjim dalmatinskim mjestima. Nadšumar Nikola Vežić iz Drniša bio je poznat po tome što je u rasadniku uzgajao sadnice kostela i besplatno ih dijelio po selima. Sadila su se uz same kamene kuće, uz staje i putove. U Ravnim Kotarima rijetka su bila seoska dvorišta ispred čijih kuća nije raslo barem jedno stablo kostela. Primarni cilj kostela bio je hlad ljudima i domaćim životinjama. Iz tog razloga u Primorju ga i nazivaju ladan ili ladonja. Kostel je otporan na biljne bolesti i štetnike pa se u narodu kaže kako je kostel „čisto drvo“.