Znate li da od ukupno 1,5 mil ha koliko se danas koristi u poljoprivrednoj proizvodnji, na voćnjake otpada samo 38 tisuća hektara ili preračunato u postotke, oko 2,6 posto? Premda se od 2018. do danas povećava površina voćnjaka te je udio voćnjaka u ukupno korištenom poljoprivrednom zemljištu narastao s 2,2 posto na sadašnjih 2,6 posto. Složit ćemo se da je to stvarno mizerna brojka koja naprosto mora biti veća. Isto tako, proizvodnja voća u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje sudjeluje s oko 2,5 posto. Gotovo cjelokupna proizvodnja voća dolazi iz intenzivnog uzgoja. Kad imamo takve mizerne brojke, onda možemo slobodno reći da sektor voćarstva predstavlja značajan potencijal za unaprijeđenje hrvatske poljoprivrede.
Ono što posebno boli je činjenica da proizvodnjom voća podmirujemo manje od polovice ukupnih potreba domaćeg tržišta. Tako smo i u ovom sketoru neto uvoznici.
Proizvodimo 127 tisuća tona, a uvozimo 163 tisuće tona voća
Neto uvoz voća i orašastih plodova u 2023. iznosio je više od 163 tisuće tona. Ostvareni trgovinski deficit iznosi više od 220 milijuna eura. Žalosti činjenica da u 2023. niti za jednu voćnu vrstu nije bila ostvarena pozitivna vanjskotrgovinske bilanca. Jedini značajniji izvoz ostvaren je kod mandarina i jabuka.
Ako zavirimo u statističke podatke, onda ćemo vidjeti da smo u 2023. proizveli u voćnjacima nešto više od 127 tisuća tona voća. Promatrano po površini intenzivnih nasada, najveće površine nalaze se pod nasadima lješnjaka i oraha (zajedno gotovo 50 posto!). Po proizvedenoj količini u strukturi proizvodnje voća dominiraju jabuke i mandarine (zajedno više od 80 posto!).
foto Shutterstock
foto Shutterstock
Kad i kod ostale poljoprivredne proizvodnje, tako i ovdje velike štete izazivaju elementarne nepogode. Promjena klimatskih uvijeta zadnjih nekoliko godina ima velike utjecaje na sektor. Gotovo svake godine imamo kasne proljetne mrazove i/ili olujna nevremena s obilnim kišama i/ili velike suše praćene toplinskim valovima, osim izravnih šteta, uzrokuju slabiju oplodnju nekih voćnih vrsta te povećani razvoj bolesti, korova i štetnika, što u konačnici generira značajne gubitke u proizvodnji voća. No, kada pričamo o izazovima u voćarskoj proizvodnji, onda ih možemo podijeliti na dva dijela – globalni izazovi i lokalni izazovi.
Globalni izazovi
Kada govorimo o globalnim izazovima, već spomenute klimatske promjene imaju jednak negativan utjecaj na sve proizvođače. Kao posljedica svega nesigurnost proizvodnje je veća nego ikad prije. Ali to je nešto s čime se svi proizvođači moraju naučiti boriti i nositi. Međutim, ono što proizvođače ponajviše smeta je nelojalna tržišna utakmica. Posebno se tu misli na uvoz robe iz trećih zemalja. I dok je konkurencija uvijek poželjna, pritom se misli na onu lojalnu, problem predstavlja ona nelojalna. Već duže vrijeme u Europi imamo pritisak u EU na proizvođače i njihov način proizvodnje u vidu birkoratizacije i prekomjerene regulacije same proizvodnje.
Ukidaju se brojna zaštitna sredstva, uvijek (opravdano, ali možda i dijelom neopravdano) pod krinkom zaštite bioraznolikosti. To u konačnici samo otežava i poskupljuje proizvodnju. Sve je više slučajeva u kojem ne postoje alternativna dozvoljena rješenja koja su ujedno i učinkovita u borbi protiv pojednih bolesti i štetnika. I tu dolazimo do onog dijela koji se tiče nelojalne konkurencije. Dok proizvođači unutar EU sve više toga ne smiju koristiti ili raditi tijekom proizvodnje, proizvođači iz trećih zemalja sve to smiju i rade. Onda u konačnici mogu bez ikakvih dodatnih ograničenja plasirati robu na tržište EU.
Nema strategije niti regionalizacije voćarstva
Sve ovo i još malo toga više, muči i domaće proizvođače. Ipak, mislim da je tu prije svega najveći problem nepostojanje jasne i provedive strategije razvoja voćarstva. Osobno sam zagovornik regionalizacije, odnosno regionalnog pristupa u cijeloj poljoprivrednoj proizvodnji, pa tako i ovoj voćarskoj. Zašto? Jednostavno, ako definiramo što u kojoj regiji ima smisla (tradicionalno, klimatološki, pedološki, financijski i dr.) proizvoditi, lakše će se u tim sredinama i područjima koncentrirati otkupni, skladišni i ono najvažnije, prerađivački kapaciteti. Kada bi tako bile postavljene stvari, puno lakše bi se na kraju profilirao i kvalitetan strukovni kadar (agronomi specijalisti) kao podrška proizvodnji. To je nešto što danas nemamo i što nije slučaj jer u jednoj regiji se proizvodi svega i svačega pomalo, a zapravo beznačajno.
Pozitivan primjer ovakve politike imamo s proizvodnjom mandarina u dolini Neretve. U jednoj regiji, na oko 2.500 ha imamo više od 2 milijuna stabala, više od 10 otkupnih centara sa skladištima, kalibratorima, pakirnicama, hladnjačama i ostalo. To je smjer za regionalnu proizvodnju kakvu imamo posvuda u EU. Velikim trgovačkim lancima kao glavnim nositeljima prodaje voća je količina i kontinuitet isporuke osnovni dio u ugovorima. Tada bi i politika poticaja bila razumnija i usmjerenija prema regijama i zasigurno bi u konačnici dala više rezultata nego što je to trenutno slučaj.
Neorganiziranost voćara
Za razliku od ostatka EU, kod nas je nedostatak zaštitnih sredstava još izraženiji. Prvenstveno jer manjka interes velikih multinacionalnih kompanija za šire registracije (koje su skupe i dugotrajne) za naše relativno male kulture. Nepostojanje jakih zadruga, nije problem samo sektora voćarstva, već cijele poljoprivredne proizvodnje, ali je kod ovog sektora, kao i kod proizvodnje povrća, dosta izražen. Osim što neorganiziranost proizvođača u veće i jače zadruge smanjuje njihovu proizvođačku konkurentnost. Zbog nje nemaju pregovaračku snagu na svim ostalim potrebnim razinama, od Ministarstva pa do pregovora s trgovačkim lancima.
Iskorištavanje ekonomije obujma (i u nabavi i u prodaji), jačanje pregovaračke pozicije, povećana vidljivost na tržištu, olakšana logistika i sl. samo su neki od tih benefita. Ne smijemo zaboraviti niti neriješene imovinsko – pravne odnose na državnom, ali i privatnom zemljištu, koje sputavaju naprednije proizvođače da investiraju u intenzivniju voćarsku proizvodnju i naprednije agrotehničke mjere, kao i nemogućnost korištenja raznih potpora i fondova. Suma sumarum, regionalizacija, ulaganja u nove nasade i kvalitetan sadni materijal, ulaganja u infrastrukturu koja doprinosi spriječavanju šteta od elementarnih nepogoda, primjena novih tehnologija i inovacija, veća primjena navodnjavanja i ekoloških sustava proizvodnje dio su rješenja za izazove u hrvatskom voćarstvu.
