Pinija, lat. Pinus pinea je vrsta koja zaslužuje puno pažnje pri melioraciji krša. Osim kao tipična šumska vrsta, zaslužuje pozornost i kao šumska voćka „za uzgoj“ plodova pinjola u prehrambene svrhe.
Pinija je stablo visoko 25 m visoko, a cvate od travnja do lipnja. Češeri dozrijevaju druge godine, a otvaraju se treće. Sjeme je „pinjol“, krupno je i jestivo.
Prehrambeno vrijedna biljka
U češeru ima 100 sjemenki, a u jednom kilogramu ima 1000 – 1600 sjemenki (Vidaković 1993.). Od 100 kg češera dobije se 25 kg sjemenki u klapini. U Sjevernoj Americi plodovi su se skupljali još prije 10 000 godina, a u Mediteranskom području više od 2000 godina. Istraživajući kemijski sastav sjemenki oraha (Juglans regia), crnog oraha (Juglans nigra) i Pinije (Pinus pinea), dokazano je da je pinija prehrambeno najvrijednija od navedenih (velike količine ulja i energetska vrijednost).
Korištenje pinjola
Pinjoli se koriste u medicini, u prevenciji kardiovaskularnih bolesti, protiv uznemirenosti, pri poremećaju rada bubrega, mokraćnog mjehura i probavnog sustava. Za snižavanje LDL kolesterola. U Francuskoj u pokrajini Provance, pinjoli se koriste u pripremi preljeva za salate od svježeg povrća. Na srednjem istoku poznat je umak „Taratar“ u kojem se pečeni pinjoli kombiniraju s češnjakom, mlijekom i maslinovim uljem. U Kataloniji i Egiptu pinjoli se miješaju sa špinatom.
U starom Rimu od samljevenih pinjola, badema i octa pripremala se jedna vrsta senfa. Budući da sjemenke lako užegnu (velike količine masti), čuvali su ih u medu. Koristili su ih kao začin u mnogim jelima. Njihovu široku primjenu potvrđuje nalaz pinjola u ruševinama Pompeja nakon vulkanske erupcije 79. godine.
Iz antičkih vremena poznata su afrodizijačka svojstva pinjola. Zapisi o njima nalaze se u Rimskoj knjizi „Tacuinum sanitatis in medicina“. Pinija kao zaboravljena šumska voćna vrsta trebala bi što više biti zastupljena u našem uzgojnom području, jer to zbog svojih hranjivih i zdravstvenih vrijednosti zaslužuje.
Dobro podnosi sušu, ali i niske zimske temperature
Pinija prirodno dolazi u područjima oko Sredozemnog mora od Portugala do Turske i Libanona. U našoj zemlji nalazimo je u zoni hrasta crnike (Quercus ilex), a prirodno dolazi na otoku Mljetu na pjeskovitom terenu – Saplunara. Raširena je po parkovima i nasadima i koristi se za pošumljavanje u užem priobalnom području našeg krša, npr. područje Musapstan pored Zadra. Dobro podnosi sušu, a također i zimske niske temperature.
Foto: mr. sc. Stanislav Štambuk
