Kako je Mario Bošnjak prošao put od malog OPG-a registriranog za proizvodnju žitarica, do renomiranog proizvođača domaćeg piva, ali i skupocjenih, plemenitih destilata.
Mario Bošnjak, iz Sičica, nedaleko od Nove Gradiške, jedan je od začetnika pivske craft scene u Hrvatskoj.
Slavonska craft priča
Obiteljska priča o tome kako je njegova prabaka, prije stotinjak godina, bila vješta u kuhanju piva, zaintrigirale su ovog inženjera šumarstva da se i sam u tome okuša. Krenuo je u potragu za dobrim, starim recepturama za pivo, a po jednom drevnom receptu za češki stil piva, koji je dobio od pokojne Marice Ploužek, tada glavne tehnologinje u Zvečevu, 2000. godine, u kuhinji svoje mame, Mario je skuhao prve litre domaćeg piva. Iako su te prve krigle piva bile spravljene tek za svoju dušu, više iz radoznalosti, nego zbog poslove ambicije, upravo je s tim prvim kapljicama, na imanju obitelji Bošnjak u Sičicama pored Nove Gradiške, ispisana i prva stranica danas vrlo uspješne pivarske priče.
No, uspjeh nije došao preko noći – nakon probijanja leda, uslijedili su mjeseci, pa i godine eksperimentiranja s raznim recepturama, pivo su isprobavali članovi obitelj i prijatelji, sve dok jednog dana pjenušavi napitak nije konačno dobio Mariovu visoku prolaznu ocjenu. Bilo je to dugo čekano zeleno svjetlo za start na tržište. Godine 2008., na manifestaciji obilježavanja Dana općine, na kojoj je njegov otac tada demonstrirao proizvodnju rakije od kukuruza tzv. komadare, iz prve se bačve Mariovo pivo konačno počelo točiti prvim kupcima, a njihove zadovoljne reakcije bile su ovom pioniru hrvatske craft scene dodatan vjetar u leđa.
„Jedni smo od rijetkih u craft priči koji su vjerni lagerima“
Prije 15-ak godina, preko kolege Damira Markovića iz Schwarzenbecka u Njemačkoj, došao sam do recepture koja se odmah pokazala kao dobitna kombinacija, a tim koji dobiva se ne mijenja, pa smo tako ostali vjerni toj recepturi po kojoj pivo kuhamo sada već više od desetljeća i pol. No, u međuvremenu smo ipak radili i neke modifikacije prema crnom pivu te zeleno pivo uz Dan svetog Patrika. Iako se u craft priči, kada je riječ o kvascima, najčešće spominju aleovi, dakle piva gornjeg vrenja i dominantne hmeljne arome, poput piva Indian pale ale i American pale ale, mi smo jedna od rijetkih pivovara koja je bila i ostala vjerna onom drugom stilu – lagerima, odnosno pivu donjeg vrenja.
Jedan od razloga zbog kojeg smo se bazirali na sladnim aromama je i čuvena tvrtka Slavonija Slad čiji su pogoni u našem susjedstvu, u Novoj Gradiški te od njih nabavljamo vrhunske sladove, dok pivarski ječam proizvodimo sami, kaže nam Mario, idejni začetnik i projektant čitave ove pivarske priče, koji je čak i opremu za proizvodnju piva složio sam.
Zašto nema Bošnjak piva u bocama?
Pivo Bošnjak, napravljeno od vrhunskog ječmenog slada, hmelja, pivskog kvasca te vode iz stoljetnog, obiteljskog bunara koji sve do danas, niti u vrijeme najvećih suša, nikada nije presušio, danas je poznato i traženo na tržištu. No, budući da je riječ o domaćem pivu koje nije filtrirano niti pasterizirano te nema umjetnih dodataka, ono je lako pokvarljivo te se stoga mora čuvati na kontroliranoj temperaturi hladnjače, zbog čega je plasman piva na tržište prilično kompleksan.
Kad smo tek krenuli s proizvodnjom, punili smo piva u bespovratnu i povratnu ambalažu. U početku je to funkcioniralo, no kasnije se ipak pokazalo kao neadekvatno. Naime, naša proizvodnja je u Slavoniji, a glavno nam je tržište bio Zagreb te je dostava u hladnom lancu bila izuzetno skupa i nepraktična. Uz to, iako smo pivo dovozili u hladnjačama, ugostitelji najčešće nisu imali adekvatna, hlađena skladišta, te na toj karici hladni lanac pucao i dolazilo je do kvarenja piva, čiji je rok trajanja do desetak dana. Zbog toga smo odustali od punjenja piva u boce te smo se preorijentirali isključivo na bačve. Nismo više niti u Retailu niti u HoReCa lancu distribucije. Razvili smo svoj vlastiti lanac direktne prodaje po sajmovima i manifestacijama u okolici. To se, dakako, odrazilo na nešto malo manji obim proizvodnje, ali financijski mnogo prihvatljiviji, kaže nam Mario.
Turistički marketing najslabija je karika seoskog turizma
Sa svakim novopostavljenim štandom i svakom idućom istočenom bačvom, mreža kupaca Bošnjak piva polako se, ali sigurno povećavala, a 2010. Mario je na svom gospodarstvu otvorio i kušaonicu domaćeg piva, u kojoj posjetitelji, osim Marijevih proizvoda, mogu kušati, sezonske slavonske delicije poput kulina, šunke i domaćih pita. No, priča o pokretanju idiličnog, seoskog turizma, nije niti malo idilična.
Kušaonica se nalazi na trasi Posavske poučne ceste, no iako je taj projekt u samom startu dobro osmišljen i tehnički solidno realiziran, ono što je zakazalo u cijeloj toj priči jest marketing, dio posla koji bi trebale obavljati turističke agencije jednostavno nije zaživio. Domaći se proizvodi i proizvođači ne promoviraju, dok se u drugim zemljama stavljaju na prvo mjesto. Nedavno sam bio u Turskoj i svaki su nas dan iz Antalije vozili na i do 500-tinjak kilometara udaljene destinacije kako bismo kušali autohtone, turske proizvode. Smatram da bi se i naši turistički djelatnici trebali daleko više pozabaviti time da dovedu turiste i u kontinentalni dio Hrvatske, na naša gospodarstva, u naše kušaonice, no kod nas takva inicijativa, koja bi uvelike olakšala upoznavanje s hrvatskim proizvodima, a u konačnici i njihov plasman, još uvijek ne postoji, poručuje Bošnjak.
Dobra poslovna ideja i loš tajming
Kako bi svoje proizvode približio kupcima, nakon kušaonice, sljedeći poslovni korak bilo je otvaranje reprezentativnog Bošnjak Beer & Gin Bara u mističnom ambijentu starog pivskog podruma, smještenog u strogom centru Nove Gradiške u kom su se još prije stotinjak godina čuvala upravo piva. Moglo se tu kušati vrhunska craft pića, upoznati entuzijaste koji u malim, nezavisnim pivovarama spravljaju vrhunska piva, doznati zanimljive podatke o samom procesu nastanka piva, no vijek trajanja ove dobre poslovne ideje bio je, na žalost, vrlo kratak.
U godini rađanja našeg Beer & Gin Bara, 2019, dogodio se Covid-19, a mi nismo imali dovoljno akumuliranih sredstava koja bi nam omogućila da, na duže vrijeme, podnesemo ‘lock down’ situaciju. Na sreću, taj projekt nije bio od vitalne važnosti za naše poslovanje, pa smo jednostavno stavili točku na tu priču i ključ u bravu, zaboravili smo i krenuli dalje, kaže nam proizvođač piva, no priznaje da ga danas, mnogo više od piva intrigiraju destilati i kreacije u destilaciji. A da je pravi majstor svog zanata, Mario ima i ‘crno na bijelo’, jer prije nešto više od dvije godine dobio je potvrdu o završetku tečaja za pečenje rakija od jednog od najuglednijih i najtraženijih europskih stručnjaka u toj branši, profesora dr. Ninoslava Nikićevića, kojeg zovu „doktor za šljivovicu”, jer doktorirao je upravo na aromatičnim sastojcima šljive požegače i rakije šljivovice.
Početkom 2023. godine u Beogradu sam, kod prvog doktoranta u pečenju rakija, profesora dr. Ninoslava Nikićevića bio jedan od polaznika tromjesečnog tečaja o pripremanju voćnih, a i drugih rakija. Bilo je to iznimno korisno iskustvo, prošli smo obuku o proizvodnji i kušanju voćnih i drugih destilata, a znanja koja sam tom prigodom stekao sada aktivno koristim u proizvodnji visokokvalitetnih alkohola, kaže nam Mario koji se u svom poslu konstantno usavršava, a svoja znanja iz prakse nesebično dijeli sa svojim kolegama.
Plemeniti destilati stoje i 200-tinjak eura po boci
Uz svijetli i tamni lager, na imanju Bošnjakovih sada se proizvode i mnogi drugi, nepcima vrlo zanimljivi proizvodi, među kojima su škrobni destilati – odnosno rakije od žitarica, rakija od piva Beer Brandy, rakija od kukuruza komadara (Moonshine), te slavonski whiskey hop flavoured, Absinthe MB72, GIN MB72, koji su na tržište izbacili 2018., a obilježen je inicijalima i godinom rođenja majstora destilera.
Prije desetak godina eksperimentalno smo počeli s destilacijom posebno odabranog, vrhunskog piva koje je bogato hmeljem i plemenitim alkoholima. Destilat dobiven destilacijom piva filtriramo s pomoću aktivnog ugljena, zatim mu dodajemo začinsko bilje, primjerice plod borovice, korijandera, anisa, korijen angelike i đumbira, koru limuna i naranče, koje potom određeno vrijeme macerira. Macerat se potom destilira, nakon čega slijedi odležavanje te se u konačnici filtriranjem dobiva vrhunsko piće, objašnjava Mario ističući kako u procesu destilacije koristi Jacob Carlovu kolonu, uz koju je potrebno mnogo truda, vremena i znanja za najbolji rezultat koji nije izostao pa tako danas u ponudi ima i nekoliko destilata crnog piva, beer brandy stout te destilate craft piva.
Neki primjerci beer brendija sada su već stari šest do sedam godina te smo ih stavili na tržište pod nazivom Whisky hop flavoured. Za proizvodnju samo jedne litre takvog Whiskeya potrebno nam je 10 do 15 litara visokokvalitetnog piva. Whisky potom odležava u paljenim bačvama od slavonskog hrasta, kaže nam majstor destiler, dodajući da se u tom procesu proizvodnje sve, od destiliranja pa do etiketiranja, radi ručno, a sve se to odražava i na cijenu takvih pića koja se kreće od 50 pa do 200 -tinjak eura po boci.
U pripremi su trenutačno, kaže nam Mario, i dva beer brendija, koji su demo verzija, Beer brandy Stout i Beer brandy IPA (India pale ale), a u probnoj fazi je i Single Malt Whisky te nešto dimljenih Whiskeya koji su još uvijek na odležavanju. Za razliku od piva koje je lakopokvarljivo, te se zbog kratkog roka trajanja distribuira isključivo kao točeno, destilati su stabilni proizvodi koji se ne kvare, nego odležavanjem dobivaju na kvaliteti i postaju sve bolji. Njihov plasman na tržište stoga je mnogo jednostavniji, a u skoroj budućnosti mogli bi se naći i na specijaliziranim tržištima izvan Hrvatske, jer zeleno svjetlo dobili su od vrhunskih kušača koji su ih degustirali na nedavno održanom sajmu Whiskeya u Rotterdamu.
U čitavu ovu lijepu craft priču koju je započeo Mario, kao idejni začetnik i projektant Destilerije i pivovare Bošnjak, uključio se ubrzo i ostatak obitelji. Njegov brat Dario sada je glavni majstor pivar na OPG-u, a u posao se sada već ozbiljno uključuju i njihovi sinovi koji će, nadaju se Bošnjaci, jednog dana preuzeti obiteljski posao te ga obogatiti nekim novim kreacijama i inovativnim poslovnim idejama.
I dok je pivo na noge diglo čitavu slavonsku obitelj, Bošnjaci zbog piva nisu podigli niti jedan euro kredita – ulagali su onoliko koliko su u datom trenutku imali i danas su zbog toga iznimno ponosni, ali i zadovoljni jer, kako kaže Mario, nikome ništa ne duguju i prema nikome nemaju nikakvih obaveza.
Foto: Sanja Rapaić
