Ima Boga, rekao bi narod jer nikako se poljoprivrednici, ratari i stočari te voćari ne mogu zatrti. Ne daju se ni obeshrabriti ni uništiti, ali uz puno volje i puno rada, nešto sreće i pomoći Svevišnjeg.

Unatoč svim nedaćama za njihove „tvornice pod vedrim nebom“ uspijevaju se održati na životu i prkositi svima koji daju svoj doprinos zatiranju poljoprivredne proizvodnje. Dobra je bila šljivarska godina. Dobra, znači prije svega da je urod bio dobar, da su šljive bile dobre kvalitete i da su šljivari, koji se nažalost mogu na prste nabrojati, uspjeli svoj urod u cijelosti prodati. E, sad je pitanje kako su uspjeli prodati uz svu konkurenciju uvoznih šljiva na hrvatskom tržištu. Također, i po kojoj su je cijeni uspjeli prodati.

Zanimljivo je da su šljivari, barem oni s kojima smo razgovarali još i zadovoljni. Kako je to moguće? Kako to funkcionira tržište šljiva? Hrvatski prodajni centri i distributeri nudili su proizvođačima 30 do najviše 40 centi za kilogram šljiva. To je bilo van svake pameti. I onda je nekolicina većih proizvođača šljiva direktno kontaktirala s distributerima iz susjednih nam zemalja, Srbije i BiH.

Dogovorili dvostruko veće cijene nego u Hrvatskoj

Proizvođači su kontaktirali i dogovorili otkup svih količina šljiva po dvostruko većoj cijeni od one koje su hrvatski otkupljivači i distributeri ponudili šljivarima. A onda su te iste hrvatske šljive prodali hrvatskim uvoznicima. Otkupili su po cijeni od jednog eura od hrvatskih proizvođača i ponovo prodali za hrvatsko tržište po jedan i pol euro. Više nego suluda računica. Tako hrvatske šljive nikada nisu prešle hrvatsku granicu, ali su zapravo bile uvozna roba. Hrvatski su potrošači tako morali platiti hrvatsku šljivu skuplje nego što je to moglo biti u nekoj varijanti bez izvozno-uvozne papirologije.

Definitivno se nameće zaključak da je koristi imala samo država koja je ubrala PDV. Ostali samo gube, prije svega potrošači. Dugoročno su i proizvođači ostali bez sigurnog tržišta jer tko zna hoće li ovakav način prodaje biti moguć sljedeće godine. I zaključno, ispada da je Hrvatska jedina država u kojoj uvozni lobiji i distributeri „kolo vode“, trguju i dogovaraju cijene umjesto da budu ono što trebaju biti – prijevoznici i opskrbljivači.

Prethodni članakPermakultura za održivi pristup uzgoju hrane, ali i njezinoj raspodjeli
Sljedeći članakVrijeme je za prvu prihranu ozimih strnih žitarica
Tugomir Pemper
Novinar i publicist, utemeljitelj i prvi predsjednik Ogranka Hrvatskog novinarskog društva Bjelovarsko-bilogorske županije od 2009. do 2014. godine, danas je dopredsjednik istoga Ogranka HND-a te predsjednik Nadzornog odbora Društva agrarnih novinara Hrvatske, nove hrvatske novinarske asocijacije za poticanje, medijsko praćenje i afirmaciju ruralnog razvoja. Novinar i publicist, utemeljitelj i prvi predsjednik Ogranka Hrvatskog novinarskog društva Bjelovarsko-bilogorske županije od 2009. do 2014. godine, danas je dopredsjednik istoga Ogranka HND-a te predsjednik Nadzornog odbora Društva agrarnih novinara Hrvatske, nove hrvatske novinarske asocijacije za poticanje, medijsko praćenje i afirmaciju ruralnog razvoja. Novinarstvom se bavi od 1973. godine. Od 1975. godine profesionalni je novinar u redakciji „Večernjeg lista“ Zagreb. Poslove novinara, dopisnika i urednika u „Večernjem listu“ obavljao je do 1993. godine kada je imenovan glasnogovornikom Bjelovarsko-bilogorske županije. U razdoblju od 1995. do 2000. godine uz novinarstvo i poslove odnosa s javnošću bavio se također i privatnim poduzetništvom. Od 2000. godine kao novinar aktivno sudjeluje u afirmaciji hrvatskog ruralnog prostora, posebno lovnog turizma objavljujući niz članaka i brošura u različitim medijima. Autor je više publikacija za lovce i općenito ljubitelje prirode („Lovac na veprove“, „Lovac na lisice“, „Foto-lov u hrvatskim lovištima“...) te publikacija s temom biciklizma „“Vjerujte s bicikla je sve drugačije“, „Na dva kotača ... sigurno, ugodno i korisno“... Obavljajući poslove promidžbe, marketinga i odnosa s javnošću u više tvrtki gospodarskog sektora i medija posljednjih petnaestak godina u Bjelovaru, Varaždinu i Zagrebu, objavio je također i više publicističkih radova (monografija) o poznatim bjelovarskim tvrtkama. Autor je brojnih tekstova i fotografija, suradnik ili urednik niza stalnih i povremenih tiskovina. Osnivač je i član velikog broja udruga u civilnom sektoru društva u Bjelovaru i Hrvatskoj. Cijeloga života nestranački je građanski aktivist i volonter za opće dobro te promicatelj kulture življenja i cjeloživotnog obrazovanja.