Ima Boga, rekao bi narod jer nikako se poljoprivrednici, ratari i stočari te voćari ne mogu zatrti. Ne daju se ni obeshrabriti ni uništiti, ali uz puno volje i puno rada, nešto sreće i pomoći Svevišnjeg.
Unatoč svim nedaćama za njihove „tvornice pod vedrim nebom“ uspijevaju se održati na životu i prkositi svima koji daju svoj doprinos zatiranju poljoprivredne proizvodnje. Dobra je bila šljivarska godina. Dobra, znači prije svega da je urod bio dobar, da su šljive bile dobre kvalitete i da su šljivari, koji se nažalost mogu na prste nabrojati, uspjeli svoj urod u cijelosti prodati. E, sad je pitanje kako su uspjeli prodati uz svu konkurenciju uvoznih šljiva na hrvatskom tržištu. Također, i po kojoj su je cijeni uspjeli prodati.
Zanimljivo je da su šljivari, barem oni s kojima smo razgovarali još i zadovoljni. Kako je to moguće? Kako to funkcionira tržište šljiva? Hrvatski prodajni centri i distributeri nudili su proizvođačima 30 do najviše 40 centi za kilogram šljiva. To je bilo van svake pameti. I onda je nekolicina većih proizvođača šljiva direktno kontaktirala s distributerima iz susjednih nam zemalja, Srbije i BiH.
Dogovorili dvostruko veće cijene nego u Hrvatskoj
Proizvođači su kontaktirali i dogovorili otkup svih količina šljiva po dvostruko većoj cijeni od one koje su hrvatski otkupljivači i distributeri ponudili šljivarima. A onda su te iste hrvatske šljive prodali hrvatskim uvoznicima. Otkupili su po cijeni od jednog eura od hrvatskih proizvođača i ponovo prodali za hrvatsko tržište po jedan i pol euro. Više nego suluda računica. Tako hrvatske šljive nikada nisu prešle hrvatsku granicu, ali su zapravo bile uvozna roba. Hrvatski su potrošači tako morali platiti hrvatsku šljivu skuplje nego što je to moglo biti u nekoj varijanti bez izvozno-uvozne papirologije.
Definitivno se nameće zaključak da je koristi imala samo država koja je ubrala PDV. Ostali samo gube, prije svega potrošači. Dugoročno su i proizvođači ostali bez sigurnog tržišta jer tko zna hoće li ovakav način prodaje biti moguć sljedeće godine. I zaključno, ispada da je Hrvatska jedina država u kojoj uvozni lobiji i distributeri „kolo vode“, trguju i dogovaraju cijene umjesto da budu ono što trebaju biti – prijevoznici i opskrbljivači.
