U posljednjem desetljeću svjedoci smo sve učestalijeg iskorištavanja neobradivog poljoprivrednog zemljišta na kršu. Također i privođenja istoga u obradivo, koje može zadovoljiti minimalne potrebe određenih mediteranskih poljoprivrednih kultura s aspekta plodnosti tla i zahtjeva investitora. U ovom prilogu prikazujemo potrebne radnje za privođenje neobradivog poljoprivrednog zemljišta na kršu u obradivo poljoprivredno zemljište za uspješan i isplativ uzgoj mediteranskih voćnih vrsta.
Intenzivan uzgoj mediteranskih kultura
U agrotehničkom smislu neobradivo poljoprivredno zemljište ima nekoliko nedostataka koji se u pripremi terena za poljoprivrednu proizvodnju moraju otkloniti. Npr. kao što su velika kamenitost terena, često i više od 50 %, obraslost makijom ili degradiranom, slabo razvijenom šumom, nagib, opasnost od erozije te nepostojanje pristupnih putova. Zbog navedenih razloga uređenje zemljišta ovakvih terena zahtijeva uporabu vrlo skupe mehanizacije kao što su buldožeri, bageri, kamioni i dr. Unatoč visokim troškovima pri pripremi terena u obradivo poljoprivredno zemljište intenzivan uzgoj mediteranskih voćnih vrsta je financijski isplativ. Povrat investicije ovisi o veličini nasada i količini prinosa kroz vijek trajanja nasada.
Pinija traži osunčana staništa
Pinjol, pinija ili pinj (Pinus pinea L.) je crnogorično stablo iz porodice borovki (lat. Pinaceae), odnosno skupine četinjača. Još se naziva i pitomi borte. Po rasprostranjenosti je izrazito sredozemna vrsta koja se udomaćila duž cijele obale Sredozemlja, dijela sjeverne Afrike i Kanarskih otoka. U Republici Hrvatskoj sačuvane sastojine nalaze se na otoku Mljetu, na predjelu Saplunara, a pojedinačnih stabala pinije nalazimo i na drugim jadranskim otocima.
Uzgaja se naročito u mediteranskom području kao ukrasno stablo zbog krošnje oblika kišobrana. Zbog dekorativnog izgleda u starijoj dobi, počela se koristiti i u podizanju drvoreda. Svojim habitusom daje primorskom pejzažu prepoznatljivu karakteristiku. Habitus je pravilnog debla i visoko podignute, u mladosti okrugle, a kasnijoj dobi kišobranaste krošnje. Zbog svog lijepog izgleda često se sadi unutar urbanih sredina kao dekorativno drvo, a uspijeva i kao bonsai. U uzgoju traži jako osunčana staništa s visokim temperaturama iako u ranijim stadijima razvoja može podnijeti manjak svjetlosti (poluheliofit). U kasnijim zrelim stadijima zahtijeva obilniju količinu svjetlosti. Određena istraživanja su pokazala i da može uspijevati tamo gdje uspijeva i alepski bor.
Iznimno cijenjene sjemenke pinije – pinjol
Najbolje uspijeva na kvarcno – pjeskovitome tlu, ali uspijeva i na tlima s vapnenačkom podlogom. Raste na silikatnim, pjeskovitim i vapnenastim tlima, smeđim primorskim tlima i crvenicama. Prema istraživanjima srednje godišnje temperature na staništima ove vrste osciliraju od 14 °C do 20 °C. Srednja relativna vlažnost zraka su u rasponu od 50 do 70 %. Apsolutne minimalne temperature se ne spuštaju ispod –8 °C, a apsolutne maksimalne se često dižu čak i iznad 45 °C. Zbog skromnih zahtjeva i sposobnosti stvaranja bogatog humusnog sloja, zatim jakog korijena i široke krošnje koji štiti tlo od erozije, meliorativna je vrsta eumediteranske i stenomediteranske vegetacijske zone.
Pinija može narasti od 15 do 25 m, pri čemu je prosječan promjer debla otprilike 60 cm. Deblo se može i širiti sve do 150 cm. Pupovi ne sadrže smolu, a iglice su svijetlozelene i zeleno-plave boje, dugačke 10 – 20 cm i široke do 2 mm. Cvjetovi su jednospolni i cvatu kroz travanj i svibanj. Muške valjkaste cvasti su žute, dok ženski češeri izrastu na vrhovima izbojaka. Češer je krupan i okruglast, a dozrijeva u jesen druge godine. Otvara se treće godine te ostaje na stablu dvije do tri godine. Sjemenka se naziva pinjol i jestiva je. U češeru se nalazi oko 100 sjemenki. Prosječna masa 1.000 sjemenki je oko 718 g.
U zemljama Sredozemlja značajna je gospodarska vrsta zbog kvalitetnog i iznimno cijenjenog sjemena koje se koristi u gastronomiji kao začin. Također, koristi se i u medicini jer sjeme ima i ljekovita svojstva. Koristi se kod regulacije krvnog tlaka, čira na želucu i kontrole tjelesne mase. Bogato je hranjivim tvarima, antioksidansima (mineralima) i vlaknima. Najviše su zastupljene masti s 48 %, visok je udio i proteina s 34 %, najmanje ima ugljikohidrata. Od minerala, bogat je kalijem, fosforom i magnezijem, u manjem udjelu ima i kalcija, željeza, mangana, cinka i bakra. Španjolska, kao najveći svjetski proizvođač godišnje proizvede oko 6.250 t sjemena pinije, što je više od polovine ukupne svjetske proizvodnje. Cijene sjemena kreću se od oko 100 €/kg i na više.
Nutritivna i zdravstvena vrijednost pinjola proizlazi iz njihovog kemijskog sastava: pinjoli su bogati proteinima, vitaminima A, B, C, D, E, mineralima: željezom, magnezijem, fosforom, selenom i cinkom, nezasićenim masnim kiselinama i polifenolima. Istraživanja su pokazala da polifenolni spojevi u biljnoj hrani štite od kroničnih bolesti, koje uključuju različite tumore, kardiovaskularne bolesti i dijabetes.
Ljekovita je cijela biljka
Osim primjene u gastronomiji i medicini, drvo pinije je srednje teško, a upotrebljava se u građevinarstvu, stolarstvu i sl. (drvo se koristi u stolarstvu, za izradu paleta, ploča iverica, ploča vlaknatica, kao pilansko drvo i za celulozu). Osim sjemena ljekoviti su i drugi dijelovi biljke. Smola se koristi u industriji boja, lakova i masti i u farmaceutskoj industriji. Sastojak terpentin dobiven iz smole dobar je diuretik, antiseptik, rubifacijent (poboljšava cirkulaciju) i antiparazitik za unutarnje parazite. U obliku parne i vodene kupelji koristan je lijek kod reume te bolesti bubrega i krvi.
Uspješan je i kod liječenja bolesti respiratornog sustava, oštećenja sluznice, kožnih oštećenja, bolesti i ozljeda gdje se primjenjuje u obliku flastera, krema, inhalatora i također kupelji. Iglice pinije primjenjuju se za stelju u parkovima, nasadima i privatnim vrtovima, a bogate su i eteričnim uljima. Jedno od svojstava je i herbicidno djelovanje na korov. U novije vrijeme češeri se koriste kao biogorivo. Zbog zanimljivog izgleda u Turskoj se koristi u tradicionalnoj umjetnosti i starim zanatima.
Iako se dijelom radi o autohtonoj vrsti koja ima veliku ekonomsku, ekološku i pejzažnu vrijednost, malo je spoznaja o njenoj upotrebljivosti pri pošumljavanju degradiranih staništa sredozemnog krškog područja Republike Hrvatske i melioracijskom učinku na stanište. Visoko podignuta krošnja pinije smanjuje opasnost od požara krošnje i kombiniranih požara koji su čest uzrok propadanja šuma na Mediteranu. Zato je stručnjaci preporučaju koristiti za pošumljavanje, u kombinaciji s alepskim borom i običnim čempresom.
Piniju je moguće uzgojiti iz sjemena. Kao ukrasna biljka uzgaja se u posudi s obzirom da u takvom uzgoju ne daje plodove. Sadnja se provodi u proljeće od ožujka do svibnja. S obzirom na agroekološke prilike u području sadnje potrebno je pričekati da prođe vrijeme mrazeva kako mlade sadnice ne bi stradale. Podloge za pinije su Pinus brute vrsta, bijeli bor te rijetke američke i naše domaće vrste borova. Pinija se nacijepi bočnim načinom, navrrtanjem ili rascijepom na odabranu podlogu.
Ako se pinije sade za komercijalni uzgoj i proizvodnju sjemena, onda stručnjaci preporučuju da se nacijepe na bijeli bor s obzirom da on brzo raste. Time će se ubrzati uzgoj i postići ekonomska isplativost prije. Problem za širu korist pinije predstavlja relativno spori rast u usporedbi s drugim vrstama koje pridolaze na Mediteranu. Prema stručnjacima vrhunac proizvodnje pinije je u dva intervala. Prvi interval od 25 do 30 godina starosti, a drugi interval od 60 do 80 godina starosti.
Sadnja u kućnim uvjetima
Ako se pinija sadi iz sjemena u kućnim uvjetima, tada se prije sadnje sjeme ostavi 24 sata u vodi kako bi omekšalo. Nakon što sjemenke omekšaju, stavljaju se zajedno s vlažnom mahovinom u zatvorene vrećice/posude i skladište u hladnjak na razdoblje od 2 do 3 mjeseca, a u svrhu poticanja klijanja. Nakon što izbiju prve klice, po 2 očišćene sjemenke se stavljaju u posude u kojima se nalazi mješavina pijeska, tresetne mahovine i vermikulita. S obzirom da pinije vole osunčane položaje tipične Mediteranu, posude se drže na sunčanom mjestu. Mješavinu u posudi je potrebno održavati vlažnom. Ako se razviju dvije sadnice potrebno je slabiju biljku ukloniti zbog kompetitivnosti kako ne bi usporavala rast i razvoj druge biljke.
Sadnice se uzgajaju u posudama sve do pojave grana. Grane se počnu razvijati otprilike tek nakon godinu dana. Zrele sadnice se sade u rupu koja je dvostruko veća od veličine korijena biljke, a tlo se treba kombinirati s kompostom ili tresetom kako bi se potaknuo rast korijena. Pinija je, kao što je ranije navedeno, sposobna samostalno stvarati bogati humusni sloj. Njena široka krošnja štiti tlo od erozije. Piniji odgovara dobro drenirano tlo s pH vrijednosti od 7,5 ili manje. Pinija najbolje uspijeva na suhom klimatu s visokim temperaturama, stoga se u uzgoju podrazumijeva redovito i pravilno zalijevanje. Tek zasađenu piniju u tlo potrebno je zalijevati nekoliko puta tjedno.
Osim osnovne proljetne gnojidbe pinija u vrijeme sadnje, za uspješan rast i razvoj pinija potrebno je provesti i jesensku gnojidbu mineralnim gnojivima. Ona ima pozitivno djelovanje na rast i razvoj biljaka. Pinija se razmnožava sjemenom, pri čemu se razlikuju muški i ženski češeri. Muški češeri s peludom prekriveni su plodnim ljuskama, od kojih svaka ljuska ima po dvije peludne vrećice. Za razliku od muških, ženski češeri nose ovule, rođeni na istom stablu, imaju nekoliko spiralno raspoređenih kvrga, tzv. modificiranih listova, od kojih se svaka nalazi ispod ljestvice s dvije ovule (potencijalnim sjemenjem).
Najčešće u vrijeme proljetnih dana, ovisno od vremenskih prilika u godini i početkom ljetnih dana, peludne vrećice oslobađaju pelud kroz uzdužne proreze, pri čemu svako zrno ima po dva zračna mjehura za širenje vjetrom. Na ženskim češerima ljuske se otvaraju u svrhu primanja peludi. Nakon primanja peludi se ljuske ženskih češera zatvaraju. Nakon završetka procesa oplodnje, drvenasti ženski češer razvija se u vremenskom razdoblju od dvije do tri godine. Kod nekih se vrsta pinija češeri otvaraju sazrijevanjem i sjemenje se oslobađa, dok se kod nekih drugih vrsta pinija češeri ostaju zatvoreni čak i po nekoliko godina i to sve dok se ne otvore procesom truljenja, utjecajem životinjama koje traže hranu ili zagrijavanjem na velikim temperaturama (otvorenim plamenom ili vatrom).
Rezidba tri puta tijekom života pinije
Vrhunac proizvodnje pinija je u intervalima: prvi od 25 do 30 godina starosti, a drugi od 60 do 80 godine starosti. S obzirom da većina češera raste na gornjim granama stabla, teži se posebnom habitusu krošnje. Takav habitus zahtijeva orezivanje tri puta tijekom života, a rezidba se obično provodi za zimskih mjeseci.
Prvo orezivanje se obavlja pri starosti stabla od 5 do 10 godina. Drugo orezivanje se obavlja od 25 do 30 godine starosti stabla, odnosno u dobi kad stablo počinje donositi plodove. U ovoj dobi, krošnja pinije poprima okruglasti oblik. Treće i posljednje orezivanje se obavlja u dobi kad je krošnja dosegla svoj konačni oblik. To je u prosjeku starost oko 45 godina.
U tom stadiju krošnja je već oblikovana u formu kišobrana, prepoznatljivoj za Mediteran. Općenito se borovi iz roda Pinus ne orezuju ako nisu za intenzivan uzgoj i proizvodnju pinjola. U urbanim sredinama se pojedine pinije orezuje radi dekorativnosti. Rezidba se obavlja i u svrhu redovnog održavanja stabla ako je potrebno ukloniti eventualne osušene grane, kao i slabije grane koje pokazuju naklonost rasta prema dolje ili grane koje se ukrštavaju jedna s drugom.
Sjemenke pinija sazrijevaju u kasno ljeto ili u jesen. Skupljanje se obavlja ručno i to kroz listopad i studeni, a u intenzivnom uzgoju i mehanizirano, tzv. tresačima. Češeri sa zrelim sjemenkama se prikupljaju dok još nisu otvoreni. Otvoreni češeri mogu poslužiti samo kao znak da su plodovi zreli, s obzirom da su oni ispustili svoje sjemenke otvaranjem. Sam proces sušenja sjemenki pinija podrazumijeva i sušenje češera, s obzirom da najprije je potrebno osušiti neotvorene češere, a potom sjemenke izvaditi iz njih. Nakon što se osuše češeri i izvade sjemenke, slijedi sušenje samih sjemenki kako bi se kasnije mogla lakše otvoriti njihova ljuska koja je tvrda.
Sjemenke, odnosno pinjole, mogu se skladištiti i kod kuće u hladnjaku otprilike 7-8 dana. U zamrzivaču se pinjole mogu skladištiti i do 30 dana. Prilikom skladištenja u hladnjaku potrebno je pinjole pohraniti u hermetički zatvorene vrećice/posude. Za skladištenje u zamrzivaču trebaju se spremiti u plastične vrećice. Na ovaj način sjemenke će sačuvati prirodnu aromu i nutritivno vrijedne komponente.
Pinije nisu sklone napadajima štetočina i obolijevanju unatoč maloj genetskoj raznolikosti. Od bolesti poznate su gljivične bolesti na mladim sadnicama i mlađim nasadima i to najčešće u vidu hrđe. Ipak, kao što je slučaj s drugim mediteranskim borovima, šumski požari predstavljaju glavnu prijetnju pinijama.
Zbog svih navedenih fizičkih, fizioloških, nutritivnih i zdravstvenih svojstava sjemena pinije, glavna su pretpostavka za potrebu osnivanja multifunkcionalnih sjemenskih plantaža za intenzivnu proizvodnju sjemena s obzirom na mediteranski dio Republike Hrvatske i prirodni areal njegove rasprostranjenosti.
