Raspolagali su šarenom mješavinom domaćih seoskih kokoši, orpingtona, faverolla, dorkinga, kokinkina, wyandotta sve do malajskih tipova. Postupno nastali konglomerat kokica zahvaljuje svoje današnje ime dalekovidnom angažmanu A. Voorhorsta iz zaselka Welsuma.
Voorhorstu i njegovim suradnicima, koji su pred očima imali sve veće širenje i kasnije etabliranje welsumske kokice kao prave pasmine, uspjelo je uz pomoć jarebičastih leghorna, barneveldera i rhode islanda učvrstiti jednu pasminu u dovoljnoj mjeri da ju bezrezervno prihvate u nizozemske standarde u lipnju 1919. godine.
Kada se dvije godine poslije na Svjetski peradarski kongres u Den Haagu sjatila međunarodna stručna publika, ova nesvakidašnja prilika iskoristila se da se pred začuđenim stručnjacima predstavi postignuti stupanj ukrižavanja ovih kokica, odnosno osobito intenzivno obojene ljuske jajeta. Time je započelo poticanje međunarodne ‘karijere’ welsumskih kokica.
U Njemačku su prvi primjerci ovih kokica (Welsumska kokoš) dovezeni 1924., a u Englesku četiri godine poslije. Najprije su razočarale javnost zbog jako varirajućih oblika i boja. Naime, u to su doba i u njihovoj domovini postojale dvije smjernice uzgoja, jedna za lakšu talijankama sličnu pasminu s odgovarajućim briljantnim nesenjem jaja, i jedna za teže tipove poluazijskih kokica. Zbog ovih početnih neusuglašenosti, welsumska je pasmina najprije u Njemačkoj ali osobito u Engleskoj dugo vremena bila u sjeni svoje istodobno nastale domaće konkurencije – barneveldera.
Njemački uzgajatelji su ipak strogom selekcijom uspjeli uzgojiti konstantni oblik i boju, u prvom redu hrđavo jarebičastu boju a zadržali su smeđu boju jajeta. K nama je ova pasmina dospjela 30-ih godina prošloga stoljeća i poslužila je za oplemenjivanje tadašnje Brošanove kokoši ‘hrvatice’. U SAD-u se pojavljuje tek 1991. godine.
Welsumska kokoš odlikuje se velikim i niskim trupom, izdužena valjkastog oblika. Linija leđa proteže se od dobro operjanog vrata i sedlišta zaobljeno do repa. Važno je da bude ravna, dakle ne smije izgledati ni šuplje ni ispupčeno. Rep pijetla ne smije biti optočen predugim srpićima, inače će sličiti talijanskoj pasmini. On nosi rep pod tupim kutom. Prednji dio tijela ograničavaju niska i široka prsa a stražnji razmjerno pun, nizak i širok trbuh. Noge su srednje dugačke, neoperjane i intenzivno žute.
Čvrsta bedra trebaju se dobro nazirati iz perja, iako je u nekih kokica teško poštovati takav zahtjev. Krila nose dobro zatvorena, tik uz tijelo. Osobito je u kokice izražen širok prostrani oblik krila. Završetak jednostavne, srednje velike krjeste slijedi vrat ali ne prianja. Pile trebaju biti što pravilnije, podbradnjaci kratki, a podušnjaci srednje veliki i crveni. Oči su svjetlucave narančasto crvene boje. Karakteristična hrđavojarebičasta boja u kokice i trodijelne šare na prsima pijetla nastali su iz negdašnje ljubavi prema smeđim križancima, jer se sumnjalo na povezanost s bojom jajeta.
