Pojam jari usjevi odnosi se na usjeve koji se siju u proljeće. Uključuje okopavinske kulture kao što su kukuruz, soja, suncokret, šećerna i stočna repa, duhan i neke povrtnice. Korovnu floru u okopavinskim kulturama čine uskolisne i širokolisne vrste, jednogodišnjeg ili višegodišnjeg ciklusa.
Od jednogodišnjih uskolisnih vrsta najrašireniji je koštan (Echinochloa crus-galli), potom slijedi sivi ili crvenkasti muhar (Setaria pumila), vlasasto proso (Panicum capillare), glatko ili račvasto proso (Panicum dichotomiflorum), divlje proso (Panicum milliaceaum), ljubičasta svračica (Digitaria sanguinalis).
Najčešće zastupljene jednogodišnje širokolisne vrste su: limundžik (partizanka) (Ambrosia artemisiifolia), loboda (Chenopodium album), oštrodlakavi šćir (Amaranthus retroflexus), perzijski dvornik (Polygonum persicaria), crna pomoćnica (Solanum nigrum), europski mračnjak (Abutilon theophrasti), obična dikica (Xanthium strumarium), bijeli kužnjak (Datura stramonium).
Od višegodišnjih uskolisnih najčešće su zastupljene vrste: sirak (Sorghum halepense), troskot (Cynodon dactylon) i dr. Najčešći predstavnici višegodišnjih širokolisnih korova su: poljski slak (Convolvulus arvensis), poljski osjak (Cirsium arvense), ljubičasti gavez (Symphytum officinale), kovrčava kiselica (Rumex crispus) i tupolisna kiselica (Rumex obtusifolius).
Od navedenih vrsta, analizom poljskih pokusa na Zavodu za herbologiju u razdoblju od 40 godina na području kontinentalne Hrvatske utvrđene su najučestalije vrste koje se pojavljuju u okopavinskim kulturama.
Navedene vrste rangirane su prema učestalosti pojave: koštan > ambrozija > bijela loboda > oštrodlakavi šćir > sivi muhar > europski mračnjak.
Važnost determinacije i poznavanja bioloških svojstva ovih korovnih vrsta ogleda se u razini šteta koju navedene vrste mogu nanijeti okopavinskim usjevima. Primjerice, utvrđeno je da samo 18 jedinki koštana/m2 može umanjiti prinos kukuruza za 50%. Slično vrijedi i za ostale vrste. Tako samo 26 jedinki ambrozije/m2 umanjuje prinos kukuruza za 70%, dok 277 jedinki lobode/m2 može umanjiti prinos kukuruza za 58%.
Širokolisne korovne vrste moguće je determinirati u polju na osnovi izgleda kotiledona odnosno prvih nepravih listova koje biljka razvije iz sjemena. Uloga nepravih listova je ishrana biljke do trenutka razvoja prvih pravih listova. Kad biljka razvije nekoliko pravih listova, kotiledoni odumiru. S obzirom da su kotiledoni prvi nepravi listovi razvijeni iz sjemena, kod većine vrsta oblik kotiledona je najčešće sasvim različitog izgleda u odnosu na prave listove koje će biljka razviti (primjer slika ambrozije).
Za determinaciju korova u stadiju kotiledona potrebno je poznavati oblik kotiledona koji određena vrsta posjeduje. Zatim raspored prvih pravih listova te dodatno specifična svojstva pojedine vrste. Kotiledoni mogu biti linearnog, lancetastog, ovalnog, jajolikog, srcolikog, bubrežastog oblika. Oblik kotiledona je u nekim slučajevima svojstven za pojedinu porodicu. Primjerice vrste iz porodice kupusnjača posjeduju bubrežaste kotiledone, porodica slakova lopatičaste kotiledone, sljezovi srcolike, a glavočike ovalne kotiledone.
Osim oblika kotiledona, raspored razvoja prvih pravih listova može pomoći pri deteminaciji vrste. Raspored može biti naizmjeničan, nasuprotan, pršljenast te u obliku lisne rozete. Kotiledoni ambrozije ovalnog su oblika s kratkom peteljkom. Prvi pravi listovi razvijaju se nasuprotno i perasto su razdijeljeni. Izgledom nalikuju pravim listovima koji će se razviti na biljci. Bijela loboda i oštrodlakavi šćir posjeduju lancetasti oblik kotiledona te su izgledom vrlo slični.
Za razliku od šćira, bijela loboda već na svojim kotiledonima razvija voštanu prevlaka (bijele kapljice) čime je prepoznatljiva. Naličje kotiledona oštrodlakavog šćira crvene je boje, kao i hipokotil (dio stabljike od korijena do kotiledona). Prvi pravi list kod oštrodlakavog šćira razvija se naizmjenično, dok se listovi bijele lobode razvijaju suprotno. Ovakav raspored razvoja listova olakšava determinaciju ovih dviju vrsta u ranoj razvojnoj fazi.
Osim morfološkog izgleda bitno je spomenuti da se ove dvije vrste razlikuju i u biološkim zahtjevima za nicanje. Tako je bijela loboda vrsta kojoj odgovaraju niže temperature za početak nicanja, te je za hrvatsku populaciju utvrđen biološki minimum (minimalna temperatura potrebna za nicanje) od 3,4°C. Nasuprot tome, oštrodlakavom šćiru odgovaraju više temperature za početak nicanja te je utvrđen biološki minimum za hrvatsku populaciju šćira 13,9°C.
Korovne vrste bijeli kužnjak i obična dikica također posjeduju sličan izgled kotiledona, lancetastog oblika. Kotiledoni bijelog kužnjaka su usporedni s kotiledonima obične dikice. Imaju istaknutu središnju žilu dok kod obične dikice središnja žila nije jasno istaknuta. Bijeli kužnjak razvija naizmjeničan raspored prvih pravih listova, dok se kod dikice listovi razvijaju nasuprotno. Sjeme obične dikice krupnije je od sjemena kužnjaka, te većine drugih korovnih vrsta. To mu omogućava nicanje iz većih dubina (18-20 cm), a vijabilnost u tlu zadržava i do 16 godina.
Iz tog razloga ova vrsta može biti vrlo problematična ako se jednom osjemeni. Zaoravanjem u dublje slojeve tla najčešće nije moguće onemogućiti njeno nicanje. Od ostalih vrsta potrebno je spomenuti crnu pomoćnicu jajolikog oblika kotiledona prepoznatljivih po ljubičastom naličju i hipokotilu, te sitnim dlačicama koje se pojavljuju na hipokotilu biljke. Raspored listova crne pomoćnice je naizmjeničan. Europski mračnjak posjeduje kotiledone srcolikog oblika, prekrivene sitnim dlačicama.
Kotiledoni europskog mračnjaka vrlo su slični ostalim listovima koje će biljka razviti. Iz tog je razloga determinacija ove vrste jednostavnija. Perzijski dvornik posjeduje lancetaste kotiledone te naizmjeničan raspored prvih pravih listova. Specifičnost ove vrste je razvoj crne pjege na prvim pravim listovima. Zbog toga se ova vrsta u narodu zove i pjegasti dvornik.
Višegodišnje širokolisne vrste moguće je deteminirati prema izgleda kotiledona. Međutim, potrebno je znati da su kotiledoni vidljivi jedino u slučaju kad se biljka razvija iz sjemena. U slučaju da se razvija iz višegodišnjih organa kotiledoni neće biti vidljivi. Odnosno, biljka će odmah razviti prve prave listove što je često slučaj na zakorovljenim parcelama.
Determinacija korova
Determinacija uskolisnih korova značajno je zahtjevnija od determinacije širokolisnih vrsta. Naime, uskolisne vrste ne razvijaju kotiledone. Stoga determinaciju nije moguće obaviti temeljem pregleda listova već specifičnih organa koje ove vrste razvijaju. Na prijelazu iz lista u stabljiku koju kod trava nazivamo vlat, razvijaju se jezičci, uške i rukavac. Upravo je izgled jezičca, uški i rukavca temelj za determinaciju trava u ranom razvojnom stadiju (crtež 1).
Rukavac je donji dio lista koji obuhvaća vlat. On može biti bez dlačica (koštan, muhar) ili posut s dlačicama (proso, svračica). Jezičac je kožasta tvorevina na prijelazu rukavca u plojku i vrlo je važan za ispravnu determinaciju trava. Jezičac može biti skraćeni, zaobljeni, šiljasti ili razdijeljeni, a njegov rub ravan, pilasti, zupčasti ili resasti. Uške poput kandži okružuju vlat te su prisutne kod primjerice prike i ljuljeva. U tablici 1 nalaze se ključevi za determinaciju jednogodišnjih uskolisnih trava.
Primjerice, najučestalija korovna vrsta koštan, ne posjeduje jezičac ni uške. Nadalje, sivi muhar koji se pojavljuje u usjevu zajedno s koštanom, umjesto jezičca posjeduje vjenčić dlačica. Osim muhara, i prosa posjeduju vjenčić dlačica, međutim prosa su prepoznatljiva po dlačicama koje razvijaju na rukavcu i listovima. Pri tome, vlasasto proso ima najveći broj dlačica, potom slijedi račvasto proso te divlje proso. Za razliku od ostalih navedenih, ljubičasta svračica posjeduje nazubljeni jezičac na prijelazu iz lista u stabljiku i rukavac ljubičaste boje prekriven sitnim dlačicama.
Tablica 1. Morfološke značajke važne za determinaciju korovnih trava u okopavinskim usjevima
Pročitajte još:
Što kad se utvrdi rezistentnost korova?
izv. prof. dr. sc. Maja Šćepanović
dr. sc. Valentina Šoštarčić
Zavod za herbologiju
Agronomski fakultet u Zagrebu
