Za kvalitetno i dugo čuvanje krumpira potrebna su specijalna toplinski izolirana skladišta s aktivnom ventilacijom. Gdje je ohlađivanje krumpira ovisno o temperaturi i sadržaju vlage vanjskog zraka. Gomolji krumpira su “živa bića” koja disanjem oslobađaju toplinu i čuvanjem na hrpama neprimjerene visine. Bez prozračivanja, postaju podložniji negativnim fiziološkim poremećajima i razvoju patološke truleži i gnjiloće. Uhrpi temperatura mase gomolja za 4 dana naraste 1°C.
Čuvanje krumpira
Prije dugotrajnijeg čuvanja gomolje prvo treba osušiti i tijekom dvotjednog razdoblja pospješiti zarašćivanje rana. Idealno bi bilo pri optimalnoj temperaturi 15°-18°C propuhivati oko 14dana zrak s povišenom vlagom. Nakon toga se hrpa stolnog ili jestivog krumpira za višemjesečno čuvanje tijekom zime ohlađuje na 6°-7°C. Pprimjerice, sjemenski krumpir je optimalno ohladiti na 4°C, a krumpir za čips na 8-9°C. Prije pražnjenja skladišta masu krumpira bi prije trebalo zagrijati na 14°-15°C.
U praksi se urodi krumpira čuvaju u nedovoljno izoliranim prostorijama i podrumima. Zimi često dolazi do “zaslađivanja” krumpira, a naročito ako se temp. spušta na vrijednosti ispod 6°C. Ppritom gomolji gube vodu, a škrob se pretvara u šećer, tako “zaslađeni” gomolji mogu izdržati i -2°C.
Tek posljednjih desetak godina proizvođači stolnog ili jestivog krumpira ugrađuju u skladište aktivnu ventilaciju za provjetravanje i ohlađivanje krumpira. Pritom vlasnici moraju poznavati zahtjeve kapaciteta ventilatora spram propuhivanja kroz masu uskladištenog krumpira (npr. 150kubičnih metara zraka u 1satu na 1tonu gomolja), te posjedovati senzore koji stalno mjere temperaturu i vlažnost vanjskog zraka i temperaturu mase gomolja u skladištu. To je vrlo važno jer na temelju tih spoznaja određujemo potrebu za propuhivanjem i doba dana kada se ventilatori uključuju!
Samo konzumne gomolje krumpira namijenjene dugotrajnijem čuvanju moguće je tretirati prilikom punjenja skladišta sredstvima na osnovi klorprofama (Tuberite- N i/ili Neo-Stop P) radi sprječavanja prijevremena klijanja.
Manjim proizvođačima krumpira koji ga uzgajaju samo za vlastite potrebe je dobro preporučiti da nakon vađenja krumpir odstoji barem 24 sata na hrpi u sjenovitom i ne previše vlažnom mjestu. Nakon toga je dobro gomolje probrati i sortirati ih po veličini u manje drvene (npr. “letvarice”) ili prozračne plastične sanduke, pritom odbaciti oboljele i izdvojiti mehanički oštećene gomolje. Prostorija za čuvanje gomolja mora biti dovoljno zamračena, s poželjnim rasponom temperature od 4°-20°C.
Obična krastavost gomolja
Uzročnike krastavosti gomolja ubrajamo među ekonomski značajnije patološke poremećaje. Ovisno o proizvodnim uvjetima, pojavu krastavosti bilježimo u vrlo različitom intenzitetu. Zadnjih se godina na pojedinim poljima pojavljuje u zabrinjavajućoj mjeri. Za razliku od svih drugih gljivičnih i bakterijskih bolesti gomolja, krastavost ne uzrokuje izravne gubitke zbog propadanja uroda. Već je narušena prodajna ili tržna vrijednost gomolja. Gomolji koji pokazuju znakove krastavosti potpuno su uporabljivi za ljudsku ishranu nakon skidanja pokožice.
Na jačinu pojave krastavosti najviše utječu: (a) uvjeti u vrijeme intenzivnog razvoja gomolja (nakon cvatnje krumpira), (b) tip zemljišta i njegova kemijska reakcija (ili pH vrijednost), (c) intenzivna gnojidba nezrelim stajskim gnojem neposredno pred sadnju krajem zime ili početkom proljeća, (d) sadnja osjetljivih sorata i (e) postojanje izvora zaraze (od ranije uzgajanog bolesnog usjeva, odnosno sadnjom zaraženog sjemena).
Razlikujemo dva osnovna uzročnika krastavosti gomolja krumpira: (1.) obična krastavost (Streptomyces scabies) i (2.) prašna krastavost ( Spongospora subteranea). Uz njih se još najčešće na sjemenskim partijama krumpira pojavljuju srebrna krastavost (Helminhosporium solani) i prištičavost gomolja (Oospora pustulans). Naizgled su znakovi bolesti slični, ali se pažljivim pregledom gomolja mogu primijetiti razlike svojstvene svakom uzročniku krastavosti. Ovisno o osjetljivosti sorte i razdoblju kad su gomolji zaraženi u zemljištu, obična krastavost se može pojaviti u nekoliko osnovnih oblika. Najčešći je tip plitke krastavosti s nepravilnim, raspucanim, tamno-smeđim lezijama ili krastama (hrapava plutasta udubljenja).
Kraste su na gomolju nepravilno raspoređene, a izuzetno mogu prekriti cijelu površinu. Takvi gomolji se teže čuvaju i skladište, jer površinske kraste pogoduju mnogobrojnim gljivičnim i bakterijskim uzročnicima truleži ili gnjiloće gomolja. Obična krastavost je vrlo česta u sjeverozapadnom uzgojnom području. Zbog određenih pedoloških i klimatskih razloga, zato jer se ova bolest dobro razvija na laganim, prozračnim zemljištima u kojima ima nerazgrađene organske tvari (koja potječe od biljnih ostataka iz ranijeg uzgoja, npr. kukuruzovina, ili od nedovoljno zrelog stajskog gnoja razbacanog neposredno pred sadnju).
Na kiselim tlima je uzročnik obične krastavosti vrlo rijedak, naprotiv najbolje se razvija na zemljištu slabo kisele, neutralne ili bazične (alkalne) reakcije (pH = 6,8 do 8). Stoga se obična krastavost uvijek javlja na površinama gdje je razbacana pretjerana količina vapnenog materijala radi popravka kiselosti zemljišta. Od meteoroloških uvjeta običnoj krastavosti najviše pogoduje suša i vrućina u vrijeme zametanja i porasta gomolja (tzv. “tuberizacija”). Uzročnik krastavosti je prisutan u području intenzivnog uzgoja krumpira gotovo na svim površinama, jer se može održati u zemljištu više godina bez krumpira.
Mjerenjem reakcije zemljišta (ili određivanjem pH vrijednosti) pred sadnju krumpira može se vrlo lako prognozirati pojava obične krastavosti gomolja!
Prašna krastavost
Ako se na gomoljima primjeti “dublja” krastavost s pojavom prašine u pukotinama krasti. Tada s razlogom treba sumnjati na tzv. prašnu krastavost. Rjeđa je u odnosu na običnu krastavost. Osim gomolja prašna krastavost napada i korijen krumpira. Na površini gomolja nastaju bradavičasti plikovi, čija se kožica kasnije zvjezdasto raspuca. Na površinama gdje se pojavi krastavost u jačoj mjeri ne preporučuje se česta sadnja krumpira. Redovito kontrolirati kiselost zemljišta, a pri kalcifikaciji se obavezno rukovoditi načelom primjene manjih količina vapnenih materijala tijekom više godina. U sadnji koristiti deklarirani sjemenski materijal, birati otpornije sorte (vidi tablicu) bez znakova krastavosti. Navodnjavanjem usjeva se umanjuje pojava obične krastavosti.
Prašna krastavost se razvija na nešto težim zemljištima, odnosno u prohladno- vlažnom razdoblju. Odgovara joj izrazita kiselost zemljišta, s vrijednostima pH nižim od 5,5. Prema ekološkim zahtjevima prašna i obična krastavost se potpuno razlikuju.
Istraživana je i djelotvornost određenih fungicida pri tretiranju sjemena pred sadnju protiv uzročnika krastavosti. Najbolji rezultati dobiveni su primjenom fluazinama (u nas registriran pripravak Shirlan za zaštitu cime protiv plamenjače). Sjemenski krumpira u postupku “naklijavanja” obavezno pregledavati na tzv. srebrnu krastavost i prištičavost gomolja. Iz opisanog se može zaključiti da izravnim zaštitnim mjerama u proizvodnji krumpira protiv uzročnika krastavosti ne možemo očekivati dobar uspjeh. Redovita kontrola plodnosti (pH vrijednost), plodored, zdrav sadni materijal, korištenje kvalitetnog- zrelog stajskog gnojiva i izbor tolerantnijih sorata predstavljaju osnove preventivne mjere da bi krastavosti bilo što manje.
Suha trulež ( Fusarium spp.) krumpira se gotovo uvijek javlja kod skladištenja, a osobito ako se gomolji prilikom vađenja, transporta ili punjenja objekta mehanički ozljeđuju. Stoga je potrebno veće hrpe uskladištenih gomolja tijekom prva 2-3 tjedna čuvanja propuhivati zrakom zasićenim vlagom barem 95% uz postupno smanjivanje temperature do vrijednosti 12,8°C.
