-Zbog rascjepkanosti parcela ne možemo ući u ozbiljniju proizvodnju nekih kultura poput šećerne repe, dok nam se “pod nosom” nalaze polja koja smo nekad obrađivali, a na kojima sad raste ambrozija u navodnoj eko proizvodnji zagrebačke tvrtke, kažu u zadruzi.
Poljoprivredna zadruga “Almus” iz Ernestinova, jedna je od vrlo rijetkih koja se može pohvaliti kako u svom poslovanju, od osnutka 1999. godine nikada nije bila u blokadi, niti onemogućena u plaćanju svojih obveza prema kooperantima i dobavljačima, niti isplati plaća zaposlenicima. Premda je problema “more”, upravitelj zadruge Stjepan Pušić uspješno se s njima bori.
-Zadrugu sam nastojao postaviti na jedan zapadni zadružni sustav poput talijanskog, ali se kod nas dogodilo to što dogodilo, pojavili su se pojedinci koji su htjeli maknuti sve organizacijske forme i ljudi koji se nikad nisu bavili poljoprivredom su ušli u taj sustav, a to je sve utjecalo na poslovanje koje se moralo onda tomu prilagoditi, objašnjava Pušić.
Naime, tek osnovana zadruga je u početku bila jedina na širem području općine Ernestinovo, gdje je pokrivala gotovo 3 tisuće hektara, Međutim nakon što su sanirali i očistili površine od mina, korova i kultivizirali zemlju, pojavile su se neke tvrtke i preuzele tu zemlju za svoju proizvodnju, koju kako tvrdi Pušić, niti ne održavaju.
Ostali bez gotovo polovice obradivih površina
–Mi obrađujemo 150 hektara, od toga je 120 jutara kupljeno, a ostalo je uzeto u zakupu. Nekad smo radili oko 250 hektara državnog zemljišta u zakupu, čak 7 godina, a kad smo tlo priveli kulturi, očistili ga od mina i korova, onda su ga dobili podobni, bez “dlake na jeziku” govori Pušić, jer smatra da im je najveća nepravda nanesena 2010. godine, kad je državno zemljište od 128 ha u zakup na 50 godina dobila tvrtka iz Zagreba, kako ističe, na osnovu programa koji “ne bi mogao proći ni kod male djece”.
–Premda smo polagali pravo prvokupa, pod prijetnjama bivšeg načelnika općine Ernestinovo i tadašnjeg ministra Čobankovića, kako je nama prezentirano, potpisan je pedesetgodišnji ugovor s firmom koja se nikad nije bavila poljoprivredom. Da stvar bude gora, programi su takvi da nakon 10 godina, od programa nema niti P, dodaje i kako je navodno riječ o eko proizvodnji.
–Postavljao sam bezbroj puta pitanja, ali mi je tek jednom odgovoreno: “Bitno da se plaća zakup”.
Nedovoljne površine svakako da utječu na rad zadruge koja se bavila i sjemenskom proizvodnjom ječma pšenice, soje i kukuruza, ali je od nekih morala odustati s obzirom na “usitnjene površine” i neisplativost takve proizvodnje.
-Sada površine koje radimo se prostiru na 8 sela, 68 čestica, znate koliko se vremena gubi na putu, a ovdje niti kilometar zračne linije imamo površine koje smo 7 godina radili, a dobio ih je netko treći, ne znamo zašto i kako. Slao sam upite, ali na razumijevanje nisam naišao. Čudne neke stvari se događaju u tom smjeru, zaključuje Pušić.
O “kraljici ratarskih kultura”
–Od ukupno 25 zadrugara koliko ih je bilo pri osnivanju, ostalo je tek desetak jer su neki umrli, drugi otišli u mirovinu ili svoju zemlju dali u zakup. Zadruga trenutno ima negdje oko 600 do 700 hektara ugovorene proizvodnje, nešto uljane repice, suncokreta, soje, pšenice, pivarskog ječma, kukuruza, a nešto je bilo šećerne repe, koja je sve manje zastupljena i gotovo je i nema ove godine. Mi bismo ju rado sijali, to je tzv. kraljica ratarske kulture, međutim nemamo površinu na kojoj bi mogli sijati, teško je na nekoliko hektara organizirati proizvodnju, dodaje upravitelj.
Inače je, smatra Pušić, ta kultura podcijenjena još od 2014. godine kad je digestija bila mala pa je cijena bila izuzetno niska, za 10 tona repe ili jedan vagon tek tisuću kuna, dok je briketirani rezanac bio 1500 kuna za tonu, što je bio jedan od razloga da je dio ljudi odustao od šećerne repe. Drugi je bio Cercospora zbog koje se moralo po nekoliko puta tretireti repu. To je stvaralo velike troškove pa su se proizvođači okrenuli drugim kulturama koje je lakše uzgojiti. Dodatne potpore koje je Ministarstvo poljoprivrede sada odobrilo za šećernu repu, Pušićocijenjuje pozitivnim, ali malo zakašnjelim.
–Navodno je sortiment kvalitetniji i uz fungicide koji su izmjenjeni, mogli bi se možda ljudi vratiti opet na tu proizvodnju. Šećerna repa je nepravedno ispala iz plodoreda. S obzirom da tu imamo i šećeranu, repa se za njene potrebe mogla proizvesti u krugu od 50 kilometara, tu se moglo ugovoriti 7 do 8 tisuća hektara šećerne repe jer postoje resursi i prinosi bi bili na razini. Pozitivna proizvodnja i poticaj i doista bi ljudi bili zadovoljni. Volio bih kad bi se u tom smjeru krenulo, promijenila svijest, tim više što je šećer bio jedan od naših glavnih strateških izvoznih artikala u EU. Na žalost mi kao zadruga se nećemo moći uključiti. Ako poštujemo plodored svakih pet godina, a imamo jednu površinu od 12 i drugu od 6 hektara, jasno je što to znači za neku ozbiljnu proizvodnju, kaže.
Kako smanjiti “prazan hod”?
Kako bi mogli funkcionirati, u zadruzi su troškove sveli na minimum i nastoje što manje imati “praznog hoda”.
-Iako smo rascjepkani, jedan dio sjemenske proizvodnje radimo za Poljoprivedni institut u Osijeku, nešto radimo s Agrigeneticsom i BC-om. Ali kad bi površine bile 15 hektara i više, bili bi u plusu i ne bi bilo praznog hoda u mehanizaciji, ističe Pušić.
Upravo zbog toga što zadruga posjeduje puno mehanizacije, a malo hektara, pokušali su realizirati ideju “strojnog prstena”. Na taj način ne bi trebalo svako poljoprivredno gospodarstvo imati sve strojeve, što je i preskupa investicija.
-Djelomično smo to realizirali, ali tu nam je nedostajala podrška i edukacija stručnjaka koji bi našim OPG-ovcima predočili prednosti takvog “udruživanja”. Neki koji su se upustili u kupovinu tih strojeva, posljednjih su godina išli u Srbiju vršiti usluge. Koliko su se pronašli u toj računici, ne znam, kaže Pušići sliježe ramenima dodajući kako je sve moglo biti drugačije da je bilo malo više sluha.
Kad će već jednom komasacija?
Ministarstvo poljoprivrede je izradilo Prijedlog plana zakonodavnih aktivnosti za 2021. godinu s obrascima prethodne procjene za svaki od planiranih nacrta zakona. Jedan od zakona koji je u planu u 2021.g. je i novi Zakon o komasaciji, budući da provedba aktualnog Zakona o komasaciji poljoprivrednog zemljišta („Narodne novine“ broj 51/15) nije moguća s obzirom da je od donošenja Zakona, Agencija za poljoprivredno zemljište koja je bila nadležna za provedbu komasacije prestala s radom. Po tom zakonu iz 2015.g. nije proveden niti jedan postupak komasacije. Iz Ministarstva poljoprivrede navode kako se novim Zakonom želi pojednostaviti i skratiti procedura kako bi se stvorili preduvjeti i omogućilo u što kraćem roku pokretanje i provođenje postupka komasacije. Nakon donošenja novog zakona u idućoj godini, do kraja 2022.g očekuje se i dovršetak prvih postupaka komasacije.
-Ako želimo intenzivirati hrvatsku poljoprivredu te povećati njezinu produktivnost, ne možemo više odgađati komasaciju kao zahvat u sklopu poljoprivrednog zemljišta. Ministarstvo poljoprivrede kroz novi Zakon komasaciju osmišljava kao provedivu i administrativno pristupačnu mjeru poljoprivrednicima. Važan je međuresorski pristup u njezinoj provedbi. Paralelno, planiramo i održiv financijski okvir kroz nacionalna i EU sredstva, uz nužno učešće samih korisnika, izjavio je za Gospodarski list Tugomir Majdak, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede.
