Razorni potresi na Banovini krajem 2020. i početkom 2021. godine do kraja su pokazali onu dobru stranu Hrvatske kad je trebalo u zanosu i požrtvovno koliko-toliko ublažiti egzistencijalne probleme naroda Petrinje, Gline i Siska, ali i sela prema Hrvatskoj Kostajnici i Dubici. S druge strane, potresi su do kraja ogolili i stvarnost poljoprivrede, posebice stočarstva na ruralnom prostoru Lijepe Naše.
Banovina je do početka ovog stoljeća bila shvaćana kao prvenstveno stočarski kraj. Stočarstvo je prije 50-ak godina dio velike gospodarske krize i inflacije polovicom 80-ih godina prošlog stoljeća bilo glavna poljoprivredna grana na Banovini. Veliki broj manjih i većih obiteljskih gospodarstava, najčešće u okviru nekih oblika kooperacije, pa i zadruga, držao je i muznu i tovnu stoku. Razlozi nisu baš poredbene prednosti ovoga kraja što se tiče povoljnih uvjeta (klima, tlo) koliko zbog strateške važnosti u nekadašnjoj državi. Državne rezerve, u stvari rezerve JNA su preko tadašnje tvrtke Gavrilović raspoređene na Banovini, a njihovo držanje na seljačkim gospodarstvima osiguravalo je više nego dobru egzistenciju. Cijene su se ravnale prema cijenama društvenih poduzeća, pa su otkupne cijene bile dogovorene i bile su najmanje 30% veće od realnih (iz tog vremena je primjerice otkupna cijena mlijeka bila po današnjim cijenama viša od 5 kuna za litru). Vrijeme je to kad se i na našem fakultetu izradila studija koja je za Banovinu (Zajednicu općina Sisak, Petrinja i Topusko) predviđalo kako će u roku 30 godina (današnje vrijeme) gotovo nestati obiteljskih gospodarstava, a prevladavat će društvene organizacije. Prognoze ni nisu tako daleko od stvarnosti, što se komercijalnih obiteljskih gospodarstava tiče, iako su okolnosti naravno potpuno drukčije. Na stranu rezerve tadašnje države, ni zadruge koje su se tada svodile uglavnom na kooperaciju, nemaju neku perspektivu.
U nas nikad nisu bili dovoljno stimulativni i povoljni uvjeti da bi netko ozbiljno i dugoročno gradio svoje poslovanje u zadruzi, a ni zadruge ni tvrtke nemaju ekonomskog motiva ni snage organizirati otkup u kojem bi proizvođač dobio poštenu cijenu, a zadruga ili tvrtka imala neku priliku biti ekonomski uspješna u danim gospodarskim uvjetima. Jednostavno, mala proizvodnja je skupa, iako u stvari, nije toliko skupa koliko je slabog prinosa i slabije kvalitete, što je zajedno čini preskupom za nekoga tko bi je trebao pripremiti za veleprodaju ili maloprodaju.
Također, poljoprivreda u seoskim sredinama već dugo nije ni izbliza konkurentna, a kamoli razvojno potencijalna te se uz rijetke izuzetke svodi na mala gospodarstva koja pokušavaju preživjeti s malo zemlje i malo stoke.
Tablica: Kretanje broja goveda i muznih krava u županiji i na Banovini Sisačko moslavačka županija Banovina Godina Broj goveda Broj muznih krava Broj goveda Broj muznih krava 1991. 86.388 64.010 42.830 21.250 1996. 25.353 18.800 7.100 5.500 1997. 34.430 20.970 10.000 6.300 1999. 23.850 17.370 6.200 4.200 2019. 31.270 18.240 7.850 4.500
Koja je uloga Banovine u županiji?
Prema statističkim podacima 1991. godine na području županije je oko 86 tisuća grla stoke svih kategorija, od čega više od 50 % na Banovini koja tada broji više od 29 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Od toga, goveda je posjedovalo više od 15 tisuća gospodarstava. U njihovom posjedu je 72 tisuće goveda, od čega oko 63 tisuće muznih krava. Neposredno nakon Oluje u županiji je bilo oko 44 tisuće grla goveda, od čega oko 36 tisuća muznih grla. Već sljedećih nekoliko godina broj stoke je smanjen na svega 28 tisuća grla, od kojih je oko 20 tisuća muznih grla. Prema zadnjim podacima, 2019. godine u cijeloj županiji bilo je oko 32 tisuće grla, što je manje od 7 % ukupnog broja goveda u Hrvatskoj (oko 470 tisuća grla). Nešto je veći udio muznih krava budući ih je u županiji oko 13 tisuća u odnosu na oko 140 tisuća muznih grla u Hrvatskoj.
Područje Banovine, prema podacima koje smo imali kad je početkom ovog stoljeća rađena Studija razvoja poljoprivrede, upravo je po poljoprivrednim površinama najvažnije u cijeloj županiji. Od ukupno oko 100 tisuća hektara oranica i vrtova Sisačko-moslavačke županije , gotovo 60 tisuća hektara je na Banovini. Na Banovini je oko 110 tisuća hektara obradivih površina, od kojih je najviše oranica (više od 50 %), a u gotovo podjednakom omjeru su livade i pašnjaci.
Osim smanjenja stočnog fonda, najviše izraženog kod goveda, a manje kod svinja, u cijeloj županiji došlo je do značajnog povećanja neobrađenih i zapuštenih površina. Tako su u odnosu na razdoblje neposredno nakon oslobađanja Banovine 1995. godine do danas ukupne neobrađene površine povećane s oko 15 na više od 65 tisuća hektara. Više od polovice zapuštenih površina odnose se upravo na Banovinu.
Kakvo je stanje s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima?
Broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava je prema popisu 1991. godine bio na području Županije 47 tisuća, a uz to je bilo još oko 300 tzv. društvenih subjekata (zadruge, poduzeća). Pretpostavljeno je da se manje od polovice broja društvenih subjekata odnosi na Banovinu na kojoj je tada oko 29 tisuća obiteljskih gospodarstava. U tim gospodarstvima je manje od 19 tisuća članova koji spadaju u poljoprivredno stanovništvo, što znači da se većina članova domaćinstva ne bavi poljoprivredom, odnosno zaposlena je negdje u drugim granama ekonomije. Već krajem 90-ih je taj broj poljoprivrednih gospodarstava smanjen na oko 16 gospodarstava u cijeloj županiji, a poslovnih subjekata je oko 200.
U današnje vrijeme županija broji oko 9 tisuća obiteljskih gospodarstava te 200-tinjak poslovnih subjekata. Pri tome se broj obiteljskih gospodarstava povećava za 200 do 500 godišnje u zadnjih 5 godina zbog sustava potpora, ali to malo znači za razvoj poljoprivrede u Banovini gdje pretežu mala gospodarstva. Goveda posjeduje nešto više od 5 tisuća obiteljskih gospodarstava. Procjenjuje se da je na području Banovine manje od 3 tisuće obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, a manje od 300 se može držati razvojnim ili donekle konkurentnim u našim uvjetima.
Zbog ovog potresa je na području Banovine za potpunu obnovu do sada označeno više od 30 tisuća kuća. Također je prijavljeno oko 1200 oštećenih poljoprivrednih objekata (uključujući staje i nadstrešnice). Taj broj je raspoređen na samo 300-tinjak registriranih obiteljskih gospodarstava.
U naletu emocija u želji da se s pravom pomogne stradalnicima potresa, nekoliko puta se ponavljalo kako treba naći način stalnog otkupa (kooperacijom) poljoprivrednih proizvoda od tih siromašnih građana koji zaista, kako je prije gotovo 100 godina u djelu „Održanje seljačkog posjeda“ rekao naš prvi agrarni ekonomist Mijo Mirković (ili Mate Balota), rade na zemlji svojih otaca i ni ne znaju s koliko malo su spremni raditi i živjeti na zemlji, a svaka država i svaka vlast iskorištava ih ne bi li imala što jeftiniju hranu za svoje stanovnike u gradu.
Isto tako, neke političke izjave išle su u pravcu kako će sve biti brzo i kvalitetno obnovljeno i da stanovnici ovog područja, pogotovo mlade obitelji s djecom mogu računati s dobrim životom u svojim nekadašnjim domovima i na gospodarstvima. Takve izjave po pitanju otkupa i obnove demantira stvarno stanje. Prvo se vidi kod trenutačne provedbe otkupa stoke, a drugo u napuštanju dijela stanovništva s Banovine bez namjere povratka. Stoka se trenutačno otkupljuje po niskim cijenama na koje su vlasnici morali pristati, a pritom su im sjećanja oživljena na slično stanje 1991. godine kad su morali napustiti svoje kuće i stoku dajući ih u bescjenje. Jedan dio, ne samo starije populacije s ugroženih područja već je napustilo svoje domove, a isto su najavili i mladi, pogotovo jer imaju članove obitelji u Zagrebu ili u inozemstvu.
(Nastavlja se)
