U novije vrijeme mnogi ljudi u seoskim i gradskim sredinama širom EU-a odlučuju se za držanje kokica na svojim okućnicama. Gradovi mijenjaju svoje uredbe kako bi se zainteresiranima omogućilo posjedovanje kokoši, radi dobivanja svježih jaja i mesa, lišenih kemikalija i hormona. Pritom se svaki početnik susreće s pitanjem: Koju pasminu kokica odabrati za mali tradicionalni uzgoj?

Uzgoj tradicijskih pasmina kokoši može pridonijeti njihovu očuvanju i zaštiti biološke raznolikosti. U kontekstu obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva ova je perad izvrsno prilagođena uvjetima držanja, dobro se razmnožava i otpornija je na razne bolesti, što je ključno u ekološkom uzgoju. Naravno da je industrijski proizvedena kokoš, kupljena u supermarketu jeftinija, ali njezino meso nikad neće imati prepoznatljivu finoću jedne pasminske kokoši koja je prirodno uzgojena na ispustu u dvorištu. Danas je u svijetu poznato više od 300 pasmina kokoši, a u europskih uzgajatelja nalazimo oko 200 pasmina, pristiglih s raznih strana svijeta. S obzirom na njihovu veličinu i težinu, oblik tijela, boju perja, veličinu i oblik krijeste, nesivost jaja, obojenost ljuske jajeta, kakvoću mesa i druge karakteristike, izbor je toliko šarolik da se neupućeni početnik, bez pomoći dobrog znalca, u tome ne može snaći. Sljedeće pasmine kokoši posebno su pogodne za početnike.

Posavska kukmasta kokoš

Spada u pasmine dvojakih svojstava, vrlo je prilagodljiva na sve uvjete držanja, a osobito se snalazi na većim ispustima gdje dobro iskorištava pašu. To su snažne i duboko građene kokoši, do srednje visokog stava, diskretno opuštenog perja što ostavlja dojam nižeg stava. Tjelesna masa pijetla se kreće od 3,50 do 4,50 kg, a kokice teže od 2,50 do 3,50 kg. Uzgaja se u crvenoj, zlatnosmeđoj, žutoj, jarebičastoj, grahorastoj, prskanoj, crnoj i bijeloj boji perja. Zbijeno tijelo, boje perja i viša težinska kategorija posljedica su križanja s poluazijskim pasminama (orpington, plymouth rocks, rhode-island, new hampshire…), osobito između dva svjetska rata kad je državno poljoprivredno dobro Božjakovina pokraj Dugog Sela bilo „rasadnik“ uvezenih plemenitih pasmina. Isto tako treba naglasiti da je kukma na glavi zapravo relikt križanja naših običnih seoskih kokica s huodanskom i padovanskom pasminom tijekom 19. stoljeća. Posavska kukmasta kokoš nije samo predmet interesa pasioniranih uzgajatelja rasne peradi, nego je također, s obzirom na tjelesnu masu i solidnu nesivost, gospodarski zanimljiva za držanje na seoskoj okućnici. Kokice godišnje snesu oko 160 jaja svjetlosmeđe ljuske, težine oko 60 g.

Kokinkina

Ova je pasmina iz svoje postojbine Kine prvi put uvezena u Englesku 1843. godine, zatim 1847. u Francusku i Sjevernu Ameriku. Te su životinje bile polazna osnova za uzgoj današnjih kokinkina.

Uzgajatelji kažu da ih nije teško uzgajati i da podmladak brzo raste. Treba istaknuti njihovu izrazitu pitomost, pa se ova pasmina može držati i u skučenijim peradnjacima jer nema preizraženu potrebu za kretanjem. Na ispustu je dovoljna ograda visine 60 cm kako bi se životinje zadržavale na ograđenom prostoru.  

Uzgajaju se u žutoj, bijeloj, crnoj, plavoj, jarebičastoj, grahorastoj, trakastoj i crno-bijelo pjegavoj boji perja. Tek u dobi od godinu i pol potpuno su razvijene. U kokica je prisutan snažni majčinski instinkt, a težina tijela im omogućava da sjede na jajima. Osim za izlaganje na izložbama kokinkine su vrlo zanimljive i zbog dobre kakvoće mesa. Pijetlovi postižu težinu od 3,50 do 5,50 kg, a kokice 3 do 4,50 kg. Godišnje nesu 100 do 120 smećkastožutih jaja, minimalne težine 53 g.

New hampshire

Predstavlja jednu od najpopularnijih sjevernoameričkih kokošjih pasmina svih vremena. Ishodišne kokice u stvaranju ove pasmine bile su rhode island, tada još u zlatnosmeđoj boji, od kojih se od 1915. godine razvila nova pasmina kokoši. Američki Standard of Perfection službeno ju priznaje 1935. godine. Ta novostvorena gospodarska pasmina odlikovala se otpornošću na hladnoću i na veliku vrućinu, vitalnošću, brzim i jednoličnim rastom pilića, ranom zrelošću i natprosječnim nesenjem jaja. Nakon 2. svjetskog rata počinje se uvoziti u europske zemlje. Uz tjelesnu težinu od 3-3,5 kg za pijetla i 2-2,5 kg za kokicu, današnji tip new hampshirea se odlikuje godišnjom nesivošću od 220 jaja smeđe ljuske, veoma ugodnom bojom i povjerljivošću. Razmjerno veliki pijetlovi djeluju veoma impozantno kao i topla zlatna nijansa tijela. U prednjem planu su bez sumnje izvrsna gospodarska iskoristivost nesilica i kokica za tov. Valja spomenuti da se radi kvalitetnog mesa i finog kostura ova pasmina dosta često koristila za proizvodnju brojlera.

Plymouth rocks

Razmjerno velika težina jaja, dobra nosivost, laka mogućnost tova i solidna kakvoća mesa pomogli su toj pasmini da stekne veliku popularnost diljem svijeta koja traje do današnjeg dana. Usto dolaze i prednosti lakog uzgoja i u oštrijim klimama te osobito lijepi oblici i boje izložbenih primjeraka. Ta najstarija američka pasmina uzgojena je križanjem, polovicom 19. stoljeća, u saveznoj državi Massachusettsu. Jednogodišnji pijetlovi mogu dosegnuti težinu od 3,6 kg,  a kokice iste dobi 2,7 kg. Ako težina prelazi tu mjeru, znak je da je jato sklono brzom debljanju na uštrb nesivosti koja godišnje iznosi 160 do 180 tamnožutih jaja, teških 60 do 70 g. Obroci za ovu pasminu ne smiju biti preobilni jer su sklone gojaznosti. Mladim kokicama treba davati smanjenu količinu bjelančevina prikladnu njihovoj dobi.

Welsumska kokoš

Welsumska kvočka

Nastala je početkom 20. stoljeća u Nizozemskoj križanjem običnih seoskih kokica s desetak uvezenih pasmina, a konstantni oblik i boja uspjeli su se u dovoljnoj mjeri učvrstiti tek uz pomoć jarebičastih leghorna, barneveldera i rhode islanda. Pijetao je težak 3 do 3,5 kg, a kokica 2 do 2,5 kg. Mlade kokice godišnje nose oko 160 jaja, težine 65 g. Dvogodišnja kokica često snese jaja težine 80 do 90 g, lijepe tamnosmeđe ljuske s pomalo hrapavom površinom. Neka su jaja obilježena tamnim točkicama i izgledaju izrazito ljupko. Podrazumijeva se da one kokice koje su kvočke nose manje, jer moraju sjediti na jajima, ali i voditi piliće. To je temperamentna i otporna pasmina, koja na okućnici djeluje veoma dekorativno. Welsumska pasmina se odlikuje velikim i niskim trupom, izduženog valjkastog oblika. Karakteristična rđavojarebičasta boja u kokice i trodjelne šare na prsima pijetla nastali su iz negdašnje ljubavi prema smeđim križancima jer se sumnjalo na povezanost s bojom jajeta. Druga, u međuvremenu novo uzgojena boja je narančasta.

Sussex

Ime pasmine posuđenica je od južnoengleske grofovije Sussex. Tamo i u grofovijama Kent i Surrey su se od početka 19. stoljeća provodila križanja prastarih domaćih kokica i svojedobno popularnih dorkinga s kokinkinama i brahmama radi uzgoja nove mesnatije pasmine koja usto i nese veći broj jaja, a radi opskrbe londonskog tržišta. U početku se nije pridavala nikakva vrijednost jedinstvenom obliku i boji. Cilj je bio uzgojiti tovnu kokicu i dobiti finu kakvoću mesa. Pri tome se je u temeljnoj pigmentaciji i glatkim nogama provuklo naslijeđe dorkinga, dok su teške azijske pasmine potisnule peti prst na nogama. U svojoj domovini Engleskoj etablirana je kao pasmina od 1853. godine. U prvoj godini života kokice nesu 160 do 180 žutih do žutosmeđih jaja, a u drugoj godini oko 130 jaja, teških 55 do 59 g. Pijetao teži oko 4 kg, a kokica 3 kg. To je pasmina mirnog temperamenta koja se odlikuje brzim rastom, izvrsnom kakvoćom mesa te otpornošću mladih životinja na nepovoljne vremenske prilike. Svojim skladnim oblikom i bojom sussexi danas privlače pozornost na izložbama peradi. Danas se sussexi uzgajaju  u porculanskoj (šarenoj), sivosrebrnoj (boja breze), tamnosmeđoj, žućkastosmeđoj, bijeloj i u nekoliko nijansi kolumbijske boje.

Kako započeti?

Na početku ne biste trebali započeti s velikim jatom, nego s nekoliko kokica, jer malo jato imate bolje pod kontrolom, a napor oko hranidbe i održavanja je manji. Dnevna aktivnost oko skrbi o kokicama iznosi između 15 i 45 minuta. Ako ustanovite da vas bavljenje s peradi ispunjava i želite uložiti više vremena, uvijek možete kupiti više životinja.

U peradnjaku na jednom četvornom metru možete smjestiti najviše dvije do tri kokice, dok na ispustu trebate osam do dvanaest četvornih metara po životinji. Neke pasmine zahtijevaju više prostora u peradnjaku i veći ispust. Također, ne biste trebali držati agresivne pasmine pomiješane s drugima kako biste izbjegli ozljede životinja. Naprijed preporučene pasmine kokica tolerirat će se međusobno, pa njihovo miješanje nije problem. Bez obzira na pasminu, kokice su najproduktivnije do druge godine života.

Poželjno je da se u jednom jatu nalazi najviše 25 životinja. Inače će doći do učestalih borbi, sukoba oko hrane te zaostajanja u rastu. Ako namjeravate kupovati piliće, onda se treba odlučiti za životinje u dobi od osam tjedana ili starije, kako bi se lakše odredio spol. Moguće je zajedno držati piliće različitog uzrasta, ali samo s malom razlikom u starosti kako bi sastav hrane i preporučena temperatura smještaja ostali isti. Zbog agresivnosti, kompetencije za hranu i prostor, ne preporuča se mladu perad držati u istom prostoru s odraslim životinjama. Usto ovdje postoji i potencijalna opasnost od zaraze bolestima, budući da je imunološki sustav u mlade peradi još uvijek slabo razvijen.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje