U općenito sumornoj stvarnosti, pitamo se ima li smisla ili još bolje ima li onih koji uz nemogućnost izbjegavanja osluškivanja crnih vijesti pokušavaju raditi i snalaziti se u novo-starim uvjetima. Posebno kod onih najranjivijih iza kojih ne stoje politički moćnici ni tuđinske banke, a to su naši „mali“ poljoprivredni proizvođači. I za početak odnosno traženja odgovora na postavljeno pitanje, široka je lepeza razmišljanja o ulozi, ciljevima i pogledu na, svi su suglasni, važnu ali i kompleksnu djelatnost.
Jedni zagovaraju pristup da se Hrvatska konačno odluči za manji broj strateških proizvodnji i proizvoda, strateških s nacionalnog, ali i šireg tržišnog aspekta. Tako postavljenom cilju oni bi prilagodili i sustav odnosno ključ poljoprivrednih potpora koje se često neracionalno rasipaju, zadovoljavajući socijalni, ali ne i ekonomski aspekt proizvođača odnosno proizvodnje. Na taj način moglo bi se potaknuti pa i ,,prisiliti“ manje proizvođače na poslovno povezivanje, čime bi im se olakšala primjena suvremenih proizvodnih tehnoloških postupaka i povoljniji položaj na tržištu. Konačni cilj za dio njih bi trebao biti cjelovito vlastiti ili udjelni dio kod prerađivačkih kapaciteta. Također se zagovara rasterećenje proizvođača bespotrebnom ,,papirologijom“ i veći angažman javnog servisa u pružanju proizvođačima neophodnih informacijama kao što su tržišna kretanja, pojava biljnih bolesti i nametnika te postupci suzbijanja, ali i kod izrade natječajne dokumentacije, receptura te drugih besplatnih i za proizvođače korisnih usluge kao što su analiza tla i slično.
OPG „Matić“ – dobar primjer u lošim vremenima
U traženju pozitivnih primjera došli smo do obitelji Matić i njihovog pokušaja da doskoče svim nedaćama s kojima se ,,mali“ proizvođači susreću, ali i njihovoj želji da naprave odmak od pšenice i kukuruza, odmak od žalovanja za nečim često i prije nego se to i dogodilo. Tako nastade ova lijepa priča o prognanicima iz Bosanske Posavine koji se danas često spominju kao uspješni, čak i u vrijeme koronakrize.
Iako su nevoljko pristali na razgovor jer vele ,,naše je da radimo i stvorimo uvjete za potomke, da ne moramo put tuđine“, a na spomen Gospodarskog lista koji uvijek rado pročitaju i podijele sa svojim novim susjedima- Podravcima, na periferiji Koprivnice, bio je dovoljan razlog da ,,otvore dušu“.
Sve je počelo tako blizu, a sada daleko – u selu Jošava, župa Potočani, nedaleko od Odžaka. Sumorne devedesete godine, rat koji plamti svuda oko njih, s obje strane Save, svakodnevni strah tada mladog oca Marka za dvoje male djece i suprugu Ružicu, dok i sam u blatnjavom rovu nije siguran da će dočekati jutro, te ih situacija tada prisiljava na rastanak. Ružica s dvoje male djece prvo odlazi u Slavonski Brod kao i većina Posavljaka, a onda kod rodbine u Vladislavce kod Osijeka.
Dani neizvjesnosti i strepnje što će biti s Posavinom polako su prolazili, a kad se nakon pada Posavine Marko pojavio živ, nastupilo je olakšanje. Spoznaja da je sve što su dotad stvorili nestalo ili će nestati nije ih obeshrabrilo u nakani da stvore novi i bolji život, ako ne za sebe onda barem za svoju djecu.
Rijetko su u Jošavi razmišljali o inozemstvu, ali ovaj put nije bilo druge nego kao i mnogi prije njih djecu ostaviti u Zagrebu kod članova šire obitelji te put okolice Friedrichschafena, i to kao i mnogi drugi u statusu sezonaca. A gdje, tamo gdje mnogi ne žele – u poljoprivredu. I imali su sreću, vidjeti će se poslije, što su radili kao sezonci za poljoprivrednika jer su se tamo susreli sa suvremenom proizvodnjom jagodičastog voća.
Dok su radili daleko od svojih i štedeći koliko se moglo, vijest iz Zagreba da cijene stanovanja rastu i da se djeca sele iz jednog u drugi smještaj, ubrzala je već prije donesenu odluku o preseljenju u neko manje mjesto te se za početak odlučuju na odlazak u podstanarstvo u Koprivnicu. Rad u inozemstvu im je omogućio da do jeseni 1993. godine završe malu, ali kao dvorac veliku kuću u koju sada oni primaju članove šire obitelji. Pomoglo je i to da su u kvartu većina stanovnika doseljenici te se ubrzo nakon upoznavanja stvorilo prijateljsko ozračje.
Godina je 1996. i na svijet dolazi najmlađa članica obitelji, kćerka Tea. U to vrijeme Marko uspijeva nagovoriti Ružicu da podignu prvi nasad maline, što je odavno želio, a nedugo nakon toga registrirali su OPG Marko Matić.
Lijepa priča počinje
Sada u Njemačku odlaze sezonski, koliko zbog zarade toliko i zbog stjecanja znanja o uzgoju jagodičastih voćnih vrsta.
–Prvi put sam osjetio nedostatak znanja i žaljenje za propuštenim prilikama za školovanjem, govori Marko i tiho odlučuje da će barem jedno od djece to nadoknaditi, što se i ostvarilo 2014.g. kad je sin Matej diplomirao na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
Nakon osam godina rada u inozemstvu, zajednički donose odluku o napuštanju Njemačke i pokušavaju svoju sreću potražiti u poljoprivredi od koje su mnogi bježali. I tako počinje lijepa priča o uzgoju jagodičastog voća, neprospavanim noćima i kilometrima razvoženja robe, strepnjama i veseljima, učenju i dijeljenju stečenih znanja drugima.
Ulazak u novi milenij Matići obilježavaju kupnjom još jednog hektara zemlje za koji se ,,poteže“ do Švicarske po originalni sadni materijal i pokušava se primijeniti naučeno. Sve veći urod maline, ribizla i jagode zahtijeva izlazak iz lokalnog u veće tržište. Zelena tržnica u Zagrebu se pokazala kao izvrsno rješenje i svakojutarnji dvosatni rad za Marka dok i zadnja kutija voća ne bi došla do kupca.
Obitelj Matić postaje poznata i priznata na tržnici, traži se sve više njihovih proizvoda jer kakvoćom i cijenom su konkurentni proizvodima iz uvoza. Jedini izlaz je povećanje proizvodnje, ali i uvođenje novih kultura i sorti. Pa tako iznova.
Iako s gorkim iskustvom iz 90-ih, hrabro se odlučuju za nove iskorake. Godine 2007. nabavlja se voćarska mehanizacija koja omogućuje kvalitetniju obradu tla, manje međuredne razmake te s time veći broj biljaka na istoj površini. Dvije godine poslije nabavljaju rashladne komore kako bi imali više vremena za berbu, ali i kvalitetniji plasman proizvoda jer više ne moraju brati do kasno u noć i nakon toga razvoziti. A sve to dovodi do potrebe novih tržišta te 2015. godine otvaraju prodajno mjesto i u Zadru. Za Zadar su se odlučili zbog dobre prometne povezanosti, ali i brzorastućeg turizma gdje svoje proizvode (oko 35 % ukupne prodaje) brzo i povoljno prodaju. Iako se nešto proda i na kućnom pragu, veletržnica u Zagreb je njihovo najvažnije tržište.
Danas Matići uzgajaju šest sorti malina, tri kupina, pet jagoda, osam borovnica, po dvije sorte crvenog i crnog ribizla, bijeli ribizl, dvije sorte ogrozda, aroniju, tayberry te manje količine drugih vrsta u pilot proizvodnji. Kod svakog proizvoda teži se postići ravnoteža kvalitete ploda (okus, čvrstoća) i količine. Jagodaste voćne vrste zahtijevaju visoka ulaganja kod rezidbe, gnojidbe, zaštite te posebno berbe, ali i kod plasmana ploda.
Novi trendovi u proizvodnji voćnih vina, prešanju i proizvodnji matičnih sokova, proizvodnji vrhunskih domaćih pekmeza nisu ih zaobišli, ali su na čekanju do izgradnje pomoćnog objekta u kojem će biti smještena proizvodna jedinica s opremom i, nadaju se, sa svim dozvolama. Ipak, i sada na OPG-u Matić, ovisno o godini, u preradi završi od 15 do 30 % proizvodnje voća.
Danas Matići proizvode na osam hektara. Iako imaju dostatnu mehanizaciju, ova proizvodnja traži puno ruku te se na poljima često vidi od 5 do 20 sezonaca koje i nije lako pronaći. Vizija je unaprjeđenje postojećeg nasada na razini kvalitete i prinosa te introdukcija novih suvremenih sorti koje zadovoljavaju potrebe tržišta.
Snaga je, reče Marko, njihova ljubav prema uzgoju, nevjerojatna upornost cijele obitelji i posvećenost ovom poslu kako bi OPG Matić nastao i opstao. Za kraj, njihov savjet mladima: Budite uporni, učite i širite vidike, ne srljajte odmah na veliko, nego na manjoj površini pokušajte ostvariti veću dobit, istražujte prodajne kanale, tražite potporu od lokalne zajednice te povrh svega imajte na umu da – složne ruke kuću grade!
Borba na svim područjima
Problemi s kojima se susreću su, kako zorno reče Matej ,,glupa pravila jer su proizvodno na području grada Koprivnice pa ne ulaze u ozbiljnije mjere ruralnog razvoja za sufinanciranje potrebne zgrade“. Susreću se i s problemom beskrajne i po njima bespotrebne ,,papirologije“, raznih dozvola, analiza za dobivanje certifikata o kvaliteti proizvoda. Posebna ,,priča” je njihova borba za nastup u trgovačkim centrima. A koronakriza nije ni njih zaobišla, posebno u Zadru, dok je na zagrebačkom tržištu nisu osjetili.
