Zadnjih se godina ova izuzetno dekorativna, vazdazelena biljka koju možemo formirati kao grm ili stablašicu, sve više koristi u oblikovanju otočnih i priobalnih vrtova, gdje uz ostalo mediteransko bilje daje poseban mediteranski štih, poglavito oko hotela i privatnih kuća koje ugošćuju turiste.

Na ulazu na jedno od brojnih imanja s vinogradima, vinarijama i kušaonicama u francuskoj Provansi pozornost je privuklo lijepo oblikovano stablo planike s crvenim upravo dozrelim plodovima. Iskušenje je bilo preveliko pa sam se propeo na prste i dohvatio nekoliko magunja, kako nazivaju plodove ove mediteranske vazdazelene voćkarice.

Što je to, jel jestivo, upitala me Đurđa Adlešič. Kimnuo sam, zagrizao slasni plod i pojeo ga s guštom.

Naravno, evo probajte, ponudio sam Đurđi. Uzela je plod i dok ga je gledala njezin suprug Staško kazao je zaštitnički:

Pazi Đurđa, nemoj, tko zna što je to, možda je otrovno, rekao je Staško, ali Đurđa je plod zagrizla i slasno pojela:

Mmmm, jako ukusno, prokomentirala je.

Na ovaj „detalj“ iz Provanse, gdje smo prije četiri, pet godina u organizaciji Hrvatskog poljoprivrednog  zadružnog saveza sa skupinom hrvatskih zadrugara, voćara, vinogradara, vinara i sličnih zanimanja bili na studijskom putovanju, podsjetio sam se kad su dozrijevale –  u šumi grmova planike u Petrčanima kod Zadra.

-Ima ih kao u priči, rekao je Šime Gržan (91), karizmatični kapetan duge plovidbe, glumac, putopisac-publicist, pustolov iz Petrčana.

Šuma grmova Planike na Punta Skali kod Petrčana

Ovo me vraća u djetinjstvo. Tu u šumi planike kao dječak čuvao sam ovce. Mi plodove zovemo Prvke. Brali smo i jeli, a stariji su od njih pekli rakiju, živo se sjeća vitalni devedesetgodišnjak Šime.

Pridružio nam se i sveučilišni profesor agronomije Ante Kolega Bage (82), koji obožava plodove samoniklih voćkarica, oskoruša, drenjina, trnjina, divljih krušaka pa i magunja. On ističe i posebnost ove biljke. Naime, istodobno s okruglastim, jagodolikim, zrelim plodovima naglašeno narančasto crvene boje, pojavljuju se i cvjetovi bijele do ružičaste boje, zanimljivog vrčastog oblika. Znači, u isto vrijeme nalazimo na stablu planike mnoštvo plodova i cvijeta.

Cvjetovi koji se pojavljuju potkraj jeseni začeti će se i donijeti će plod tek sljedeću jesen, pojašnjava Bage.

Magunje, maginje, mogunje, prvke, prpke, jagodnjaci, neki su od naziva za plodove planike, zaboravljene, ali korisne i ljekovite plodove. Mogu se jesti svježe, ali ne u prevelikim količinama. Mala šaka dnevno je dovoljna. Od plodova se pravi marmelada, džem, sokovi, starinski bomboni, liker, vino i peče rakija. Planika je zanimljiva i zato što istodobno ima bijele cvjetove i plodove koji zriju. Ukusni plodovi bez koštica sadrže znatnu količinu vitamina C. Beru se lako, a jedu tek kad su potpuno meki i crveni. Planika i njezini plodovi mogu poslužiti i kao ukras za božićna drvca, domove i okućnice.

Prirodni antibiotik

Latinski naziv ove biljke je Arbutus unedo, pri čemu ovaj drugi dio naziva potječe od Plinijeve izreke unum tantum edo – jedem samo jednu. Premda izuzetno zdravi, ako se konzumiraju u većim količinama, plodovi planike mogu izazvati i zdravstvene poteškoće. Najprije, probavne jer djeluju kao laksativ, ali to je najmanji problem. Tko konzumira veće količine može osjetiti omamljenost sličnu pijanstvu, kod prejedanja magunje mogu djelovati opojno, kao da je osoba drogirana. Magunje sadrže obilje C vitamina. Dovoljno je pojesti sedam plodova dnevno da se zadovolje potrebe za tim vitaminom.

Osim vitamina C sadrže i etil galat kojega struka drži prirodnim antibiotikom, tako da ova biljka nalazi svoju primjenu i u narodnoj medicini. Za liječenje se rabe i kora za čaj protiv smetnji urinarnih poutova te korijen protiv upalnih procesa i reumatskih smetnji. Lišće se nekad dosta rabilo za stočnu hranu, dok je drvo izuzetno kalorično kao ogrjev. Primjena ploda je poznata i u kozmetičkoj industriji gdje se koristi kao dodatak kremama za lice, koje omogućavaju ravnomjerno tamnjenje kože. Krema se koristi i za sprječavanje starenja kože.

Liker od magunja, Izvor Coolinarka

Magunje istovremeno i zriju i cvjetaju

Džem od magunja

Džem od magunja

Džem od magunja priprema se jednostavno, otkriva agronom mr. sc. Marijan Tomac.

Na dva do tri kg plodova dodaje se jedan kilogram šećera i dvije kriške narezana limuna. Magunje ne treba pasirati jer su mekane i lako se gnječe običnom vilicom, pa kod kuhanja treba samo paziti da se masa ne zalijepi po dnu. Sve ostalo radi se kao i džemovi od drugog voća. Takvo je barem moje iskustvo i moja preporuka za originalan, profinjen okus koji izvrsno pristaje kolačima, poručuje magistar Tomac.

Žestice u Portugalu i Albaniji

Na prostoru gdje rastu, a to su otoci i priobalje na Sredozemlju ( najviše u Francuskoj i Italiji) magunje  se obično i prerađuju. Ima ih u Portugalu, Irskoj i Engleskoj gdje se plodovi rabe i za pripremu kolača, sličnog talijanskom panetonu.

Najbolje organizirana prerada magunja je u Portugalu. U pokrajinama Alentejo i Algarve, gdje biljka raste u izobilju, od nje se proizvodi žestoko alkoholno piće koje zovu medronho i koje se proizvodi u mnogim seoskim domaćinstvima toga kraja. Proizvode se u dvije inačice, kao čista rakija ili s dodatkom meda i aromatičnog bilja, što je postalo vrlo omiljeno među stranim turistima, osobito motoristima. Portugalski turistički djelatnici nastoje dodatno promovirati svoje proizvode od ove biljke o kojoj su napravili mnoge internetske stranice na engleskom i drugim stranim jezicima na kojima se poziva goste ne samo da kušaju rakije u mjestima njhovog nastanka, nego da ih i posjete u vremenu berbe.

Odnedavno, kao što je zapisao Ivan Stagličić, ragiju od magunja proizvode i u Albaniji. Tamo je poznata pod imanom raki kocimarejë. Na Sardiniji od magunja proizvode vino i tvrde da je to običaj iz davnine.

Može se uzgajati i plantažno

U zadnje dvije, tri godine i u Hrvatskoj se osjeća pojačano zanimanje za promidžbu ovog voća i njegovih prerađevina. Prednjače Dubrovnik, Konavle i Pašman. Tako u mjestu Majkovo svake godine u studenome održavaju radionice branja magunja i pripremu marmelada. Slične akcije provode se i na Korčuli, a sve je više informacija o planiki s Korčule, Visa, Brača, Hvara te iz Rovinja.

Na području Zadarske županije može se na mnogim mjestima naći magunje. Bogat je njome petrčanski kraj, područje Tustice između Sukošana i Svetog Petra, a ima je i u podvelebitskom području gdje počinje dozrijevati tek početkom prosinca. Osobito je raširena na otocima, po čitavom zadarskom arhipelagu. No najviše se oko nje napravilo na otoku Pašmanu, gdje se magunjama bave već godinama. Još 2001.g. je rakija od magunja iz Neviđana osvojila srebrnu medalju na Vinkovačkim jesenima.

Našao bi se još pokoji primjer, no vrijednost magunja u prehrambeno prerađivačkoj industriji kod nas je još uvijek zanemarena. Planika bi se mogla uzgajati i plantažno, ne iziskuje nikakve posebne uvjete, otporna je na bolesti i štetočine. Razmnožavati se može stratificiranim sjemenom ili reznicama pri čemu, prema naputcima struke, valja upotrebljavati hormone za ukorjenjivanje drvenastog bilja.

Mr. sc. Marijan Tomac predlaže da uz božićnu zvijezdu, božićni kaktus i božikovinu, kojima ukrašavamo naše domove i okućnice za Božić, dodamo i planiku. Ona sa svojim žarko crvenim plodovima i prekrasnim, voštanim, zvonolikim cvjetovima prirodno u mediteranskom podneblju dočekuje Božić.

Pa, ako se niste odlučili kako ćete uljepšati vaš dom, umjesto biljaka koje su uvezene u naše područje stavite planiku – magunju, predlaže Tomac.

Rozalinda Banić od magunja proizvodi džemove, rakiju, likere i bombone
Prethodni članakKompost od komine grožđa i maslina
Sljedeći članakKoprive u hranidbi peradi
Nedjeljko Jusup
Nedjeljko Jusup, dugogodišnji je novinar i urednik. Rođen 7. siječnja 1951. godine u Zadru gdje je završio Gimnaziju pedagoškoga smjera "Juraj Baraković", a studij novinarstva na Fakultetu za sociologiju, političke znanosti i novinarstvo u Ljubljani. S pisanjem počinje još kao srednjoškolac u zadarskom Narodnom listu, tijekom studija u Ljubljani surađuje u Ljubljanskom dnevniku, Pavlihi i u splitskom tjedniku Nedjeljnoj Dalmaciji. Od 1980. do 1991. urednik je dopisništva u Radničkim novinama, tjedniku Saveza sindikata Hrvatske. Surađuje u Večernjem listu, Oku, Zapadu, Novom listu… U ratnim uvjetima 1994. godine, kao autor projekta i prvi glavni urednik s nekolicinom zadarskih kolega pokrenuo najprije tjednik Zadarski list koji je pod njegovim vodstvom nakon četiri godine prerastao u dnevni list. Izlazi stalno od 3. studenoga 1994. Jusup se bavi i publicistikom. Napisao više tekstova o razvitku medija u Zadru, uredio knjige i monografije "Politički obračuni", “Libar okorjelog agronoma” "Hrvatski misir", "Dragulji hrvatskog misira", "112. brigada: Od dragovoljačkih odreda do međunarodnog priznanja RH", Putopisne paralele: "Od Cerodola do Burgundije", “Stanislav Antić: Moje životno djelo”.. Dobitnik je više novinarskih nagrada i priznanja među kojima i godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva - Zlatno pero 1991/1992 godine za svoje ratne reportaže s prve crte bojišnice. Nakon umirovljenja (2017.) nastavlja uređivati specijalizirani prilog Plodovi zemlje i mora kojega je, s ciljem povezivanja znanosti, struke i prakse u poljodjelstvu i ribarstvu, prije 20 godina pokrenuo u Zadarskom listu. Surađuje sa američkim portalom Olive Oil Times i Gospodarskim listom, objavljuje i u specijaliziranom časopisu Maslina u izdanju Slobodne Dalmacije, kao i portalu Agroklub koji ga je proglasio Autorom godine 2018. Nedjeljko Jusup je dugogodišnji član Hrvatskoga novinarskog društva i Društva agrarnih novinara Hrvatske od njegova osnivanja, aktivno sudjeluje na skupovima i seminarima, okruglim stolovima ili tribinama posvećenim aktualnim problemima novinara. Jedan je od organizatora Međunarodnog znanstvenog skupa "Kraljski Dalmatin – 200 godina zadarskog i hrvatskog novinarstva u europskom kontekstu". Inicirao je i sudjelovao u pokretanju brojnih poljoprivrednih manifestacija među kojima VINCRO u Polači, Vinin u Ninu. Ravnokotarska fišijada u Benkovcu… Jusupov novinarski i urednički moto je: Informativno, poučno i zanimljivo. Piši tako da riječima bude tijesno, a mislima široko.