Nove voćne vrste otporne na niske zimske temperature

U nastavku teksta donosimo nove voćne vrste koje uspjevaju na vrlo niskim “sibirskim” temperaturama;

Sibirska borovnica (Lonicera caerulea var. kamtschatica)

Sibirska borovnica ili haskap spada u nove voćne vrste, poznata još kao i kamčatska jagoda, medena borovnica, mayberry, blue honeysuckle, potječe iz sjeveroistočne Azije. U prirodi raste u Rusiji (u Sibiru, na Kamčatki, Kurilskim otocima, Sahalinu), sjevernom Japanu (Hokkaido) i sjevernoj Kini. U tim zemljama postoji duga tradicija uzgoja te voćne vrste, a u novije vrijeme sve više se širi i u Kanadi, te SAD-u. U Europi se također tek nedavno počela uzgajati i to većinom u Poljskoj i Slovačkoj. U Hrvatskoj su zasađene tek manje površine.

Sibirska borovnica je danas jedna od najatraktivnijih vrsta bobičastog voća, i smatra se vrlo dobrom zamjenom za borovnicu, s obzirom da za uzgoj ne zahtjeva kisela tla.

Tamo gdje zemljišni uvjeti nisu pogodni za uzgoj borovnice ova nova vrsta predstavlja izvrstan izbor ili zamjenu. Iako nosi naziv borovnica ona ne spada u isti rod kao ostale borovnice, već pripada rodu Lonicera i porodici kozokrvnica (Caprifoliaceae). Varijeteti ovog roda imaju tamno plave, jestive plodove koji podsjećaju na iste kod borovnice, i obuhvaćaju sljedeće komercijalno vrijedne vrste – Lonicera caerulea, Lonicera edulis i Lonicera kamtschatica. S obzirom da su plodovi navedenih vrsta vrlo slični borovnicama po izgledu, često se za iste jednostavno koristi naziv sibirska borovnica. Poput plodova borovnice, plodovi ove kulture bogati su antioksidantima i vitaminom C, te se mogu konzumirati kao svježi ili koristiti za preradu u džemove i žele, sokove, sladoled, vino i dr.

Budući da je ova vrsta porijeklom iz Sibira, iznimno je otporna na hladnoću i mrazeve. To je cirkumpolarna vrsta. U Kanadi nisu nikad primijetili štete od zimskih izmrzavanja. Bez problema drži zimske temperature od – 47°C. U cvatnji cvijet drži mrazeve od -7 do -10°C. S obzirom na ova svojstva može se uzgajati svugdje u područjima oštre kontinentalne klime. Najbolje uspijeva na dobro ocjeditim sunčanim položajima bogatim mineralnim tvarima, pH vrijednosti tla od 5 – 8. Može uspijevati i u polusjeni i na nešto slabijim tlima, ali su onda plodovi i rodnost manji. Voli vlažno tlo i potrebno ga je natapati tijekom sezone. Ali, nikako ga se ne smije uzgajati na tlima gdje se dulje zadržava voda, jer biljka propadne.

Treba oprašivače

Sibirska borovnica je listopadni grm, koji može narasti od 1 do 3 m u visinu i 1,5 m u širinu (u kultivaciji 1,8 m u visinu i 1 m u širinu). Spada u dugovječne biljke, doživi 25 do 30 godina. Često se prvi listovi već počinju razvijati ispod snijega. Nije samooplodna voćna vrsta, te treba saditi barem dvije različite sorte zajedno, a preporučuje se saditi i tri do četiri sorte u nasadu, koje cvatu u isto vrijeme. U novije vrijeme uzgojene su i sorte oprašivači, koje počinju cvasti ranije i cvatu kroz relativno dugo razdoblje.

Cvate u travnju. U trećoj godini po grmu rodi od 0,5 do 1 kg, a u punom rodu grm haskapa može dati 3 do 5 kg (starost grma 5 do 6 godina) ploda. Upravo zbog brzog stupanja u rod i ranog dozrijevanja plodova (svibanj) često se plod naziva i majska ili kamčatska jagoda. Rađa svake godine. Meso je tamnoljubičaste boje, teksture slične kiviju, a okus podsjeća na borovnicu, mada se okus razlikuje od sorte do sorte.

Sibirska borovnica je najranija vrsta voća u sezoni, čiji plodovi dospijevaju obično od kraja svibnja do sredine lipnja, te se poklapaju sa sezonom dospijevanja jagode u našim krajevima, ali nekada sazrijevaju i ranije u odnosu na jagodu.

Uzgaja se kao grm ili kao živica

Ako se sadi kao grm, što je i najčešći slučaj uzgoja na plantažama, razmak između redova treba biti 3,0 metra, a unutar reda 1,5 metar. Ako se želi uzgajati u obliku živice, onda razmak treba biti 1 metar unutar reda. Na jedan hektar dolazi 2.000 – 3.000 sadnica. Razmnožava se dvogodišnjim ili trogodišnjim sadnicama nastalih iz reznica.

Grm se formira tako da se odstrane svi oštećeni i slabi izboji. Kada grm dođe u puni rod, odstranjuju se izrođeni izboji i grm se na taj način pomlađuje i održava u formi. Ako se grm redovno pomlađuje rezidbom, može doživjeti i 30 godina. Sibirska borovnica ima genetski potencijal za dobre urode, što znači da se redovnom gnojidbom to može i ostvariti.

Orijentacijski se preporučuju doze gnojiva: 60 – 70 kg/ha N, 50 kg/ha P2O5 i 90 kg/ha K2O. Na nekim sortama uočena je pojava pepelnice, bez većih potreba zaštite. Isto tako postoji mogućnost napada ptica na plodove. Većina sorata su kanadske, ruske i poljske selekcije: aurora, borealis, tundra, indigo gem, honey bee, berry smart blue ( kanadske ); duet, altaj, amur, smitczka, tomiczka, nimfa i morena, fialka, zojka i wojtek (europske).

Sibirski kivi (Actinidia arguta )- nove voćne vrste

Sibirski kivi spada također u nove voćne vrste, naziva se često i mini kivi, bavarski kivi, arktički kivi, baby kivi, koktel kivi, kiwibery i sl., a pripada u porodicu Actinidia kao i običan kivi, no razlikuje se po tome šta je otporan na hladnoću i moguće ga je uzgajati u oštrim kontinentalnim uvjetima, ima manji plod i nije ga potrebno guliti. Tri vrste imaju takve osobine, osim najčešće vrste A.arguta, tu su još A.kolomikta i A.polygama. Svi se oni nazivaju sibirski ili mini kiviji, odnosno „otporni“ kiviji (hardy kiwifruit).

Kao šta je rečeno najvažnija osobina je otpornost na niske zimske temperature. Izdrže ovisno o sorti od -30 do -34°C u mirovanju. Štoviše, za uspješan uzgoj vrlo su bitne niske zimske temperature tijekom zimskog mirovanja kako bi se aktivirali rodni pupovi za iduću sezonu. Iako dobro podnosi kasne mrazeve, ipak nužno je da za vrijeme porasta mladica ne bude mraza tijekom 150 dana, jer bi moglo doći do smrzavanja mladica i pupova. Stoga se često uzgaja na padinama na 600 do 800 m nadmorske visine, iako bez problema uspijeva i na nižim položajima.

Plodovi ovog kivija su sitniji (do 25 g) u odnosu na iste kod uobičajenog kivija (A.deliciosa, A.chinensis), slađeg okusa. Plodovi sibirskog kivija po veličini odgovaraju plodovima klasičnih sorti šljive ili pak krupnijih bobica grožđa, zelenkaste boje s nekada crvenkastim nijansama (osnovna boja ploda je zelena, ali postoje kultivari sibirskog kivija smeđe i crvene boje), bez dlačica na pokožici tako da se ne trebaju guliti i mogu se cijeli konzumirati. Plodovi se beru tijekom listopada i početkom studenog.

I do 50 kg po biljci

Meso ploda sibirskog kivija je poput onog kod uobičajenog kivija, s tim da je slađe, sa sadržajem šećera koji se kreće od 15-30%, naravno u zavisnosti od kultivara. Jedna biljka može proizvesti čak i do 50 kg plodova, ali prosjek je oko 30 kg. Pored plodova ova vrsta kivija je vrlo dekorativna kako zbog svojih cvjetova, tako i zbog ovalnih, sjajno-zelenih listova. Sibirski kivi treba saditi na sunčanim mjestima na ocjeditom blago kiselom tlu (pH 5,5 do pH 7) strukturnom i dobro opskrbljenom organskim tvarima. Uzgoj će biti uspješan i na lagano zasjenjenim položajima ili tlu neutralne pH reakcije, ali će biti smanjeni urod.

Rodi 3 do 4 godine nakon sadnje, ali neki ozbiljniji urod može se očekivati tek nakon 6 do 8 godina. Bitno je da biljke budu zaštićene od jakog vjetra. Tako se na okućnicama može saditi uz južni zid kuće, iza ograde ili koje druge prepreke. Ako se planira veći uzgoj ovog voća, potrebno je odabrati položaje zaštićene od jakih vjetrova ili treba postaviti vjetrozaštitne pojaseve. Gnojidba treba biti umjerena. Natapanje je vrlo važno, jer nedostatak vode uzrokuje opadanje lišća i gubitak plodova.

Zahtijeva velike količine vode tijekom sezone, ali ne i stagnirajuće vode, jer može doći do gušenja korijena, a time i do propadanja cijele biljke. Sibirski kivi je, kao i ostale biljke iz porodice aktinidija, vrlo snažnog i bujnog rasta.

Izbojci u jednoj godini mogu izrasti i do pet metara. Poželjno je da već prije sadnje postoji neka potpora na koju će se vezati budući porast. Kao najpraktičniji se pokazao uzgoj na pergolama ili dvostruki kordonac. Zbog velikog tereta, u punome rodu, posebnu pažnju treba pokloniti dobrome ukopavanju i učvršćivanju potpornja. Vrlo je bitno da su u uzgoju zastupljene i ženske i muške biljke iako postoje i samooplodne ženske biljke. Jedna muška biljka može uspješno oprašiti šest ženskih biljaka. Kao oprašivač može se koristiti i muška biljka običnog kivija. Kao i kod drugih kivika, sibirski kivi plod rodi na pupovima, koji se razvijaju iz jednogodišnjih izbojaka. Zbog toga je, kako bi se potaklo zametanje rodnih pupova, potrebno jednogodišnim izbojima prikratiti vrh. U uzgoju nema nekih razlika u odnosu na obične kivike.

Važno je napomenuti da je većina sorata ove nove voćne vrste ženska, a tek nekoliko ženskih i muških (meader, weiki, samooplodni Issai), odnosno samo muških (74-46, 74-32) pa treba pripaziti prilikom kupnje.

Najpoznatije sorte su: ananasnaya (anna); standardna sorta za usporedbu, zelenog ploda s crvenim nahukom, meader, geneva, issai; jedini samooplodni kultivar, kens red; crvenog ploda, dumbarton oaks, weiki, 74-49, jumbo, national arboretum 7, miss green, red princess, kiwino, kiwai rouge, 74-46, 74-32 i dr.

Sibirski limun (Poncirus trifoliata, Citrus trifoliata)- nove voćne vrste

Poncirus, gorka ili trolisna naranča je najotporniji citrus, odnosno agrum na hladnoću. Podnosi od – 20 do – 25°C, po nekim izvorima i do -30°C bez većih oštećenja. Biljka potječe iz sjeverne i središnje Kine te Koreje i lijepo je dekorativno drvo, te se često uzgaja kao ukrasna forma, posebno kad počne roditi. Moguće ga je bez većih problema uzgajati na otvorenom u kontinentalnim krajevima. Ipak, njena vrlo značajna osobina je što se koristi kao podloga za druge vrste agruma. Na njoj kao podlozi agrumi podnose za dva do tri stupnja nižu temperaturu zraka, što je vrlo značajno za uzgoj na otvorenome. Na, žalost plodovi ove nove voćne vrste nisu jestivi u sirovom obliku, jer su izrazito gorki, iako lijepe žute boje. Sadrže gorko ulje nazvano ponciridin.

Plodove je moguće iskoristiti za marmeladu i džemove, kao i začin. Plodovi imaju veliku količinu C vitamina, a ljekoviti su i drugi dijelovi biljke. U tradicionalnoj kineskoj medicini koristi se puno dijelova biljke, od plodova, listova, pa čak i trnja.

Poncirus kao vrsta za uzgoj je listopadno drvo za razliku od drugih agruma koji su zimzelene voćke. Ima gusto trnje veličine 3-5 cm. Samo drvo je visoko oko 3-4 m ovisno o varijetetu. Poncirus je osjetljiv na višak vapna i zaslanjenost tla.

Cvjetovi su nešto veći nego u limuna i dekorativni. Voli sunčane i ocjedite položaje. Biljka je samooplodna i dvospolna. Razvija okruglastu krošnju, oprašuje se insektima. Uglavnom cvjeta u travnju i svibnju, a plodovi zriju od rujna do studenog. Trajnost biljke je oko 25 g. Lako se reže, moguće ju je uzgojiti u različitim oblicima. Često se koriste radi svojeg trnja kao živica ili prirodna ograda. Postoji nekoliko formi. P.trifoliata Frost je bujna forma, P.trifoliata Kryder 5-5 i Rubidoux imaju veće plodove, dok P.trifoliata Flying Dragon je patuljasta biljka s izrazito zavrnutim izbojima. Popularna je za izradu bonsai drvaca, a u novije vrijeme se koristi u ispitivanjima za nove selekcije podloga za agrume.