Spomen hrvatskih otoka prvotno asocira na nesnosnu ljetnu gužvu i nedovršene priče o cijenama, od cijene kave na Stradunu ili ribe u nekom hvarskom restoranu pa do smještaja u Novalji. Druga asocijacija je zimsko mrtvilo kada, po mnogima, pustim uskim ulicama trčkaraju mačke, a stanoizdavači i ugostitelji zbrajaju zaradu. Da, netko će spomenuti pršut, crveno vino i maslinovo ulje i to bi bilo sve. Ali, na iznenađenje nekih, otočani nisu zanemarili ni poljoprivredu iako je to daleko od onih težačkih vremena.
Na otoku Korčuli, ali i šire, puno je onih koji će na spomen prezimena Žuvela važno klimnuti glavom, spomenuti mjesto Blato i nekog političara. Ali u krugovima poljoznalaca biti će i onih koji će potvrditi poznavanje obitelji Žuvela, vrsnih proizvođača prvenstveno povrća, a u zadnje doba i voća.
Povijest gospodarstva seže daleko u povijest što s veseljem spominje i Dalibor, magistar agroekonomike. Rado se sjeća zagrebačkih studentskih dana. I završetkom studija, 1984. g. logično se nametnuo povratak na Korčulu i rad na obiteljskom gospodarstvu. Još kao student koji je došao s radnim navikama poljoprivrednika, ali i poznavanjem tehnologije proizvodnje, shvatio je da znanje treba tražiti i izvan granica tadašnje države. Tako rado odlazi u Izrael gdje ostaje fasciniran sustavima navodnjavanja. A ocu, dotadašnjem nositelju gospodarstva, nisu trebale EU potpore da svome mladom sinu prepusti vođenje gospodarstva te bez straha prenese vlasništvo na njega.
Sam Dalibor kaže da od 1984. g. postupno razvija proizvodnju, u početku samo povrća. Kasnije, oko 2000. g. počinje postepeno saditi i voće zbog potreba tržišta. Danas povrćem opskrbljuje dobar dio tržišta otoka Korčule. Veliku potporu Dalibor ima u supruzi Mirandi. Ona kao odgajatelj dio strpljenja često pokazuje i u slušanju o „problemima sadnje, sortimenta, ekološke i druge proizvodnje, problemima tržišta i sl.“ te joj pomoć u polju dođe kao aerobik. A da se misli ozbiljno i ubuduće, dokaz je i odabir studija agronomije njihovog sina Marina.
Intenzivna proizvodnja konzumnog povrća i voća traži puno radne snage. Osim ukućana velika je sreća da su uspjeli pronaći i zadržati četvero stalnih radnika, a u sezoni ih još četvero uskače prema potrebi. Proizvodnja se odvija na 3 ha vlastitih i 1 ha površina u zakupu, jer se otok Korčula kao i drugi otoci ne može pohvaliti velikim poljoprivrednim površinama. Također se dio proizvodnje odvija u 0,2 ha plastenika. Od pomoći su i dva traktora i to Zetor 6340 i IMT 539. Struktura i količina proizvodnje se malo mijenja jer se dobro zna tržište i potražnja. Primjena suvremenih tehničko-tehnoloških rješenja smanjili su kolebljivost proizvodnje na minimum.
U 2021. godini su proizveli i prodali više od 76 tona povrća. Pri tome 5 t paprike, 6 t krastavaca, 10 t rajčice, 3 t blitve, 2 t salate, 2 t mrkve, 7 t luka, 15 t krumpira, 10 t lubenice; 4 t dinje, 3 t tikvica, 1 t patlidžana, 4 t kupusa, 1 t karfiola, 1,5 t brokule, 1 t kelja te 500 kg špinata, 300 kg peršina te 100 kg rikule. Iste godine je prodano oko 9 tona voća i to 4 t breskvi, 2 tone jabuka, 1,5 t nektarina; 400 kg šljiva, 300 kg trešnji te 200 kg marelica.
Ne voli se žaliti jer od toga nema koristi jer “problemi su normalni izazov koje treba rješavati“. Ipak, 2021. g. mu ostaje u sjećanju po kasnom proljetnom mrazu i izuzetnoj suši tijekom ljeta. A ova godina isto nije baš dobro započela jer zbog niskih temperatura u ožujku proizvodnja kasni 15 dana. I kada spominje Covid 19, kao i drugi se zbog lošije (kraće) turističke sezone borio sa smanjenjem potražnje, „ali u svemu tome Država je dosta pomogla da prebrodimo Covid krizu“.
Količina proizvodnje, struktura proizvoda te okruženje odredili su i kanale prodaje. Dalibor koristi dva kanala i to prodaju na tržnici te prodaju hotelima i drugim ugostiteljskim objektima. Svaki od ovih kanala ima dobrih i loših strana, a postoji i mogućnost promjene razdiobe između njih. Kod prodaje na tržnici, kaže Žuvela, prodaja je svakodnevna. Kupac kupuje svježi proizvod, postiže se veća cijena, a naplata je sigurna. Lakše planira proizvodnju i berbu a sa svojom ponudom je neovisan o događanjima u trgovačkim lancima.
Ipak, takva prodaja traži više rada i manje pogrešaka. Tako sva roba mora biti ekstra kvalitete, a moraju biti zastupljene i sve vrste voća i povrća. Često kupci traže i dostavu na kućni prag. To zahtijeva više radne snage. A uz sve to se moraju poštivati sve zakonske odredbe kao u trgovini. Drugi prodajni kanal je prodaja hotelima i drugim ugostiteljskim objektima. Često se veza „poljoprivreda-turizam/ugostiteljstvo“ spominje kao „zeleno-plava njiva“. I neuki bi očekivali puno prednosti ovakvog trženja. I kao dobre strane, Dalibor navodi da se radi o prosječno većim količinama, ali što je zanimljivo, i manjim zahtjevima za kvalitetom proizvoda.
Dobro je da se proizvođač može specijalizirati na manji broj kultura te se manje gubi vremena na dostavu (2 puta tjedno). Ipak, tu su i loše strane koje izravno utječu na dohodak proizvođača. U pravilu su niže cijene u odnosu na prodaju na tržnici. Sama naplata prodanog je neizvjesna uz tradicionalno kašnjenje u naplati pri čemu je bilo i slučajeva kada uopće nije uspio naplatiti isporučeno. Također, problem predstavljaju i nepredviđene narudžbe što otežava planiranje dana. A od trgovačkih centara bježi jer cijene koje nude su izuzetno niske uz sve poteškoće naplate.
Poljoprivrednu budućnost, kao što je i njemu otac učinio, prepušta sinu Marinu, studentu agronomije. A Marin planira osuvremeniti i povećati proizvodnju. U planu mu je kupnja ili najam dodatnih poljoprivrednih površina, sadnja novog većeg voćnjaka s više različitih sorti. Namjerava i povećati zastupljenost mehanizacije i tehnologije te na taj način smanjiti potrebu za radnom snagom. U planu mu je i novi plastenik. Dalibor do sada nije koristio blagodati EU fondova, ali Marin to namjerava koristiti čim preuzme gospodarstvo.
Iako se nekada i sam bavio politikom, onako lokalno, Dalibor i njegovi gledaju svog posla. Nema neko konkretno mišljenje o Ministarstvu poljoprivrede, nije član Poljoprivredne komore (to on misli?) a ni o lokalnoj samoupravi nema što reći. Nastoji biti „sam svoj gazda“ i na svoj način se suočavati sa problemima. Jer, kroz dugi niz godina u ovom poslu uvidio je da ne može računati na ničiju pomoć.
“Uzdaj se u se i u svoje kljuse“, zna često reći.
Pročitajte još u prilogu
Prodaja poljoprivrednih proizvoda
Paprika kao sudbina obitelj Počepan
