Voćarski su nasadi višegodišnji i proizvodnju koja se započela i u koju je investiran obično velik novac, treba i završiti. Pitanja je mnogo, a odgovora, a još manje jamstava za sigurnu budućnost, nigdje. Protekla je godina, što se tiče uroda, bila prosječna, iako je zabilježen lagani rast voćarske proizvodnje. Voćari sve više gledaju i ipak sve više razmišljaju kako će se organizirati. Polako uviđaju kako bez dugoročnih ciljeva i bez zajedništva svih voćarskih sektora, nema napretka. Voćarski sektori? Da, od proizvodnje sadnog materijala, od sektora dobave infrastrukturnih materijala i usluga, preko nabave repromaterijala i tehnologija, do konačne proizvodnje, skladištenja, pakiranja, marketinga i prodaje. Prosječan voćar misli kako je u voćarstvu glavna proizvodnja, međutim, to nije istina.
Nije sve u proizvodnji
Od kad sam prvi put čuo sintagmu „prodati snijeg Eskimima“ , shvatio sam da nije sve u proizvodnji. Vjerujem da bi barem 50% neuspješnih hrvatskih voćara, kada bi se bavili voćarstvom u južnom Tirolu, postali uspješni. Potpore institucije znanja, nabave, te marketinga i prodaje omogućili bi tim voćarima da ne lutaju između raznih neprovjerenih i izvan konteksta interpretiranih tehnologija koje ne uzimaju u obzir specifičnosti mikro-pedo-klimata. I radili bi na sigurno kao jedan kotačić velikog mehanizma. No, kakva je sezona iza nas? Po ostvarenim prihodima i opet još malo lošija. Zaoštravanje po pitanju cijena za nadalje poboljšavani standard očekivane kvalitete plodova (što je dobro za kupce) ne raduje voćare, niti ih može činiti optimističnima prema budućnosti.
Svako se malo čuje za ponekog voćara, čak i za velike voćare, da odustaju od voćarskih proizvodnji, mnogi i s neplaćenim ratama kredita. Ali ne treba optuživati isključivo otkupljivače. Oni su realnost hrvatskog tržišta, i nisu isključivi krivac, kako se često želi predstaviti, za loše stanje računa hrvatskih voćara. Ako je nekad bilo dovoljan jedan hektar jabuka, sada je potrebno 5. Ako je nekad dovoljno bilo 20 t/ha, sada treba barem 40. Ako je nekad sve bila prva klasa (uvjetno rečeno, sve je bilo moguće prodati po cijeni 1. klase), sada je potrebno 80% današnje 1. klase. Nekad je bilo dovoljno imati idared, malo zlatnog i granny smitha kao oprašivača, danas je potrebno dobro ispitati koja će sorta biti tražena za 4-5 godina.
Nekad je bilo kakva tehnologija bila dovoljna, danas se traži precizno planiranje i obavljanje tehnoloških zahvata. Nekad se moglo napamet, danas je potrebno za svaki zahvat imati razlog zašto se nešto čini. To je realnost hrvatskog voćarstva koju treba ili prihvatiti ili se prestati baviti voćarstvom. Jer ti se standardi neće smanjivati, to je sigurno. Dobra je vijest da je moguće mijenjati stvari i da danas kao nikada prije, imamo lako dohvatljivo znanje. Treba ga pronaći, razumjeti i interpretirati. Želimo Vam sretnu, optimističniju i za pozitivne promjene spremnu novu 2016. godinu!
