Nekemijske mjere u suzbijanju štetnika

Nekemijske mjere kao alternativa kemijskim mjerama u suzbijanju štetnika povrća na manjim površinama jesu: preventivne mjere/agrotehničke mjere (plodored, izbor sjemena i sadnog materijala, izbor područja za određenu proizvodnju, obrada tla, rok sadnje, biljna obrana i mješoviti usjevi, sjetva lovnih biljaka, očuvanje i privlačenje prirodnih neprijatelja u vrtovima manipulacijom staništa), mehaničke mjere, fizikalne mjere, biotehničke i biološke mjere; primjena biopesticida poput makrobioloških i mikrobioloških agensa, naturalita i botaničkih pripravaka; i primjena ostalih ekološki prihvatljivih tvari u suzbijanju štetnih organizama).

Preventivne mjere

Plodored

Uspješan uzgoj povrća može se postići samo ako se odabrane vrste uzgajaju u plodoredu koji podrazumijeva njihovu pravilnu prostornu i vremensku izmjenu. Svrha je plodoreda očuvanje biološke ravnoteže koju u prirodi održavaju spontane biljne zajednice. Vrt se može podijeliti u tri do četiri dijela, a svake godine biljke iz iste porodice saditi na jednom djelu, a druge odnosno treće godine rotirati na drugi dio vrta uvažavajući pri dome dobrosusjedske odnose biljaka, ako nam to organizacija vrta i naše potrebe za određenom vrstom povrća to dozvoljava.

Izbor sjemena i sadnog materijala

Zdravstveno stanje ishodišnog materijala za sjetvu ili sadnju vrlo je važan dio proizvodnje povrća, o čemu ovisi pojava štetnih organizama. Zbog manjka financijskih sredstava, pojedini manji proizvođači koji se intenzivno bave poljoprivrednom proizvodnjom koriste manje količine certificiranog sjemenskog materijala, a kao posljedica toga sporadično se javljaju bolesti. Sve negativne posljedice korištenja takvog materijala mogu se izbjeći uporabom kvalitetnog sjemena koje je prošlo postupke kvalitetne sjemenske proizvodnje, nadzora i obrade prije odlaska na tržište.

Najveći broj štetnika i uzročnika bolesti prenosi se sadnim materijalom voćaka i ukrasnog bilja jer na njima prezimljuju pojedine vrste, primjerice lisne i štitaste uši, cvrči, grinje i druge vrste štetnika.  Korištenje zdravog početnog materijala u proizvodnji povrća često može potpuno spriječiti zaraze od uzročnika biljnih bolesti.

Uzgoj manje osjetljivih, tolerantnih ili otpornih kultivara jedna je od preventivnih mjera u smanjenju šteta u poljoprivrednoj proizvodnji, i to se ubraja u najekonomičniju, najpraktičniju i vrlo pouzdanu mjeru u zaštiti bilja. Potrebno je koristiti samo certificirani ishodišni materijal, a cijena ne smije biti ograničavajući čimbenik pri izboru sjemenskog i sadnog materijala.

Biljna obrana i mješoviti usjevi

Biljke su živi organizmi koji nemaju sposobnost kretanja te ne mogu pobjeći od svojih konzumenata, štetnika, stoga su dostupan i obilan izvor hrane. Međutim, njihova je nepokretnost jedina prednost štetnika. Različita svojstva biljaka kojima se one koriste u obrani od napada štetnika zadnjih su desetljeća bile istraživane u brojnim istraživanjima u prirodnim ekosustavima, ali i na kultiviranim biljkama. S jedne strane, biljke trebaju osigurati svoj rast i razvoj, a istovremeno se trebaju braniti od različitih štetnih organizama. Biljke su tijekom evolucije razvile niz svojstava u vezi s izbjegavanjem, rezistencijom i tolerancijom na štetnike, a ta se svojstva zajedničkim nazivom nazivaju biljna obrana. Dva su načina biljne obrane: strukturalna obrana i unutarnja (kemijska) obrana.

U strukturalnoj biljnoj obrani biljaka od štetnika, glavnu zadaću ima kutikula koja se formira nakon završetka rasta stanica u sekundarnoj staničnoj stjenci (uglavnom onemogućava prodor biljnim patogenima). Kemijska obrana zasniva se na spoznajama da je tisuće različitih kemijskih komponenti izolirano iz biljnog tkiva i nesumnjivo je da ih ima još mnogo koje bi trebalo identificirati. Mnoge kemijske komponente izolirane iz biljaka nemaju primarnu metaboličku funkciju niti za razvoj niti za reprodukciju. Ti se spojevi nazivaju „sekundarni biljni metaboliti“ ili semiokemikalije, a neki od njih dovode se u vezu s obrambenim funkcijama.

Biljke ih mogu stvarati u svim svojim organima. Neke od tih semiokemikalija, alelokemikalije, utječu pozitivno ili negativno na druge biljke ili na druge organizme (npr. štetne kukce). Ta se pojava naziva alelopatija. Utjecaj sekundarnih biljnih metabolita na kukce može biti negativan (obrambeni) ili pozitivan (stimulator ovipozicije i ishrane). Bilo bi naivno misliti da svi sekundarni biljni metaboliti predstavljaju evolucijsku prilagodljivost biljaka na napad štetnih kukaca biljojeda. Također i neki primarni metaboliti mogu utjecati na sklonost i djelovanje nekog kukca na biljke.

Sve to upućuje na činjenicu da je teško razlučiti koji su spojevi obrambeni, a koji nisu. Jedan te isti spoj može imati i primarnu metaboličku funkciju i sudjelovati u obrani od štetnika. Ruski biokemičar Boris P. Tokin 1928. godine za sekundarne biljne metabolite odnosno antimikrobne alelokemijske hlapljive organske spojeve koje biljke luče, uveo je naziv fitoncidi. Poznato je više od 5000 različitih hlapljivih (volatilnih) tvari koje su povezane s biljnom obranom.

Te se spoznaje, osim u medicini i agronomiji, koriste i u fitodizajnu stanova i poslovnih prostora, pri čemu fitodizajn podrazumijeva metodu uporabe biljaka za poboljšanje okolišnih uvjeta u zatvorenim prostorima. Iz navedenog, razvidna je specifična aktivnost određenih biljnih vrsta koje lučenjem fitoncida djeluju na životne procese susjednih biljaka i organizama ili poticajno za njihov rast ili inhibirajuće.

Temeljem navedenih spoznaja postoje brojne tablice dobrih i loših susjeda u vrtu odnosno mješovitih usjeva u uzgoju povrća koje su vrlo često i proturječne i treba ih uzeti s oprezom. Vrlo je teško objašnjavati utjecaj samo dvije biljke jedne na drugu, zapravo je to vrlo kompleksno jer obuhvaća niz okolišnih čimbenika. 

U tablici 1 prikazane su osnovne smjernice dobrosusjedskih odnosa prema Kreuter (1996), uz napomenu da apsolutne istine nema, a primjere dobrosusjedskih odnosa potrebno je provjeriti, zapažanja zabilježiti i prilagoditi vlastitim potrebama.

Tablica 1. Osnovne smjernice dobrosusjedskih odnosa biljaka u vrtu

Lovne biljke

Lovne biljke ili trap cropping jedna je od vrijednih tehnika koja se primjenjuje u organskoj, ali i u održivoj (integriranoj) proizvodnji povrća.

Lovne biljke siju se ili sade u vrt da bi privukle štetnike i na taj način glavna kultura ostaje zaštićena.

Nekoliko je čimbenika važnih da bi lovne biljke u vrtu bile učinkovite: Različiti štetnici preferiraju različite lovne biljke – važno je znati kojeg štetnika želimo privući. Ako lovna biljka nije atraktivna za štetnika, ona neće biti učinkovita. Raspored sjetve/sadnje lovne biljke – broj biljaka ovisi o veličini površine pa manji vrtovi trebaju manji broj posijanih lovnih biljaka na rubovima parcela. Vrijeme sjetve/sadnje lovnih biljaka – svaki štetnik ima svoju fenologiju razvoja (specifični biološki ciklus) te je važno da razvoj lovnih biljaka prati pojavu štetnika. Privlačenje prirodnih neprijatelja – uz lovne biljke koje privlače štetnike povrtnih kultura, važno je uspostaviti i ravnotežu između pojave štetnika i prirodnih neprijatelja na način da se privuku i prirodni neprijatelji na cvjetne vrste koje rastu u vrtu.

Lovne biljke nemaju stopostotnu učinkovitost i može se dogoditi da ne spriječe napad štetnika na glavnoj kulturi, ali ako su u vrtu prisutni i prirodni neprijatelji, prirodna bi ravnoteža trebala biti uspostavljena i populacija štetnika smanjena. Lovne se biljke s velikim brojem štetnika mogu ukloniti, a štetnici suzbiti izvan područja uzgoja povrća prije nego glavni usjev bude zaražen, ali isto tako na malim površinama vrtova štetnici se s lovnih biljaka mogu ručno skupiti i uništiti prije nego se prošire na povrće. Primjerice, lisne uši privlače loboda, dragoljub, kamilica, mnoge cvjetnice; kupusnu muhu kineski kupus i rotkvica; mrkvinu muhu češnjak i luk i brojne korovne vrste… Lovne biljke koje u vrt sijemo/sadimo da bismo spriječili napad štetnika na glavne povrtne kulture nisu cilj uzgoja i uništavaju se.

Mehaničke mjere

Mehaničke mjere uključuju korištenje raznih uređaja, strojeva i ostalih fizičkih metoda kako bi se populacija štetnih organizama održala na razini koja ne pričinjava znatnije gospodarske štete u uzgoju povrća. Temelje se na izravnom uklanjanju i/ili usmrćivanju štetnika ili fizičkim odvajanjem usjeva različitim preprekama da štetnici ne bi mogli doseći biljku kojom se hrane. Mehaničke mjere, kao i fizikalne, imaju relativno mali utjecaj na prirodne neprijatelje i neciljane organizme te su kompatibilne s biološkim mjerama suzbijanja. Prikladne su za provođenje na malim površinama, a mogu biti brze i vrlo učinkovite.

One podrazumijevaju skupljanje i izravno uništavanje štetnika (skupljanje puževa); pneumatsko suzbijanje štetnika; uništavanje biljnih ostataka i zaraženih biljnih organa; mehaničko suzbijanje štetnih organizama uporabom zamki i mamaca; mehaničke prepreke te malčiranje. Primjerice, kod jakog napada lisnih uši i  gusjenica mogu se mehanički odstraniti dijelovi biljaka koji su jako zaraženi. Presadnice kupusa nakon nicanja mogu se prekriti agrotekstilom, pa se na taj način sprečavaju štete od kupusnih buhača, gusjenica leptira, lisnih uši. Oko biljaka kupusa mogu se staviti ovratnici čime je mehanički spriječeno odlaganje jaja kupusne muhe na korijenov vrat biljaka.

Fizikalne mjere

Fizikalne mjere obuhvaćaju primjenu različitih toplinskih tretmana (primjena niskih temperatura, primjena visokih temperatura) i različitu regulaciju vlažnosti, primjenu lovnih lampi, vizualnih atraktanata i repelenata, primjenu ljepila te zvuka u suzbijanju štetnika.

Biotehničke mjere

Uporaba feromona i razvoj feromonske tehnologije važan je alat u suzbijanju štetnika i može pružiti učinkovitu i održivu alternativu insekticidima. Koriste se za pronalazak partnera za kopulacije, za pronalazak hrane, izbjegavanje predatora, za sprečavanje širenje štetnika na nova područja… Od velike su važnosti u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji gotovo svih kultura i moderna zaštita bilja nezamisliva je bez njihove uporabe. U maloj i hobističkoj proizvodnji povrća nemaju veću važnost.

Biološke mjere

Biološke mjere važne su u procesu biološkog suzbijanja štetnika, a uključuju tri osnovna načina: konzervacijski, augmentativni i klasični. Za male, obiteljske proizvođače (amatere) najvažniji je konzervacijski način u sklopu kojega se mijenja oblik staništa ili postojeća poljoprivredna praksa kako bi se zaštitila i povećala populacija postojećih prirodnih neprijatelja ili drugih organizama koji smanjuju populaciju štetnika. Taj način uključuje sve mjere kojima se omogućuje očuvanje i/ili stvaranje povoljnih uvjeta za život autohtonim prirodnim neprijateljima.

Osim prirodnih neprijatelja važnu ulogu u proizvodnji poljoprivrednih kultura imaju i oprašivači pa sve mjere koje se odnose na prirodne neprijatelje pogoduju i oprašivačima. Mjere konzervacijskog načina nisu samostalne niti dovoljne nego moraju biti dio šire strategije u zaštiti bilja. Primjeri uspješnih mjera ovog načina jesu ostavljanje neobrađenih i nezasijanih pojasa uz rub parcela što pomaže razmnožavanju korisne faune. Sjetvom cvjetnih traka postiže se veća brojnost prirodnih neprijatelja, ali i korisnih organizma kao što su oprašivači koje privlače biljke u cvatnji. Grmovi, živici, suhozidi, male vodene površine i hrpe kamenja služe kao sklonište korisnim organizmima pri čemu se povećava njihova brojnost.

Nekoliko je grupa korisnih organizama koje bi svaki vrtlar trebao znati identificirati radi buduće učinkovite suradnje u vrtu i uspostavljanja prirodne ravnoteže. Za agrobioraznolikost važne su četiri grupe životinja: predatori i parazitoidi koje zajedničkim imenom nazivamo prirodni neprijatelji; humifikatori (gujavice) i oprašivači. Iz skupine kukaca najvažniji predatori jesu bogomoljke, grabežljive vrste resičara (tripsa), stjenice, trčci, božje ovčice, kusokrilci, mekokošci, zlatooke i neke vrste grabežljivih muha.

Od parazitoida najčešće i najvažnije jesu entomofagne osice i neke vrste muha gusjeničarki. Četiri su najvažnije skupine oprašivača koje se ubrajaju u opnokrilce, a to su: pčele medarice, bumbari, pčele rezačice te pješčare ili solitarne pčele.

Različite biljne i cvjetne vrste imaju jednu od najvažnijih zadaća u vrtu – privući kukce oprašivače koji će oploditi povrće. Stoga je važno u svom vrtu kreirati cvjetne oaze i njegovati bioraznolikost. Od jednogodišnjih cvjetnih vrsta to mogu biti: borač, suncokret, uresnica, kadifica, neven, cinija, lijepa kata… Višegodišnje cvjetne vrste koje privlače oprašivače su: gailardija, ehinaceja, žuti stolisnik, rozi stolisnik… Jedno od praktičnih rješenja za povećanje bioraznolikosti je i sjetva tzv. cvjetnih pojaseva (sjetva mješavine biljnih vrsta na rubove vrtne parcele) čijom implementacijom u svoj vrt osiguravamo privlačenje oprašivača, ali i druge korisne faune koja je važan agens biološkoga suzbijanja u vrtovima.

Ako želimo vrt pun korisnih kukaca, trebamo im osigurati optimalne uvjete za život koji podrazumijevaju hranu, sklonište i sigurnost od opasnosti. Jedan od načina privlačenja prirodnih neprijatelja u vrt je podizanje posebnih nastambi popularnog naziva hoteli za kukce. Danas postoji velik broj različito dizajniranih hotela za kukce, ali svi ispunjavaju određene uvjete kako bi omogućili prezimljavanje korisne faune u vrtu.

Različite biljne vrste koje privlače korisne organizme:

Korist od gujavica na poljoprivrednim površinama višestruka je, a glavno obilježje njihove aktivnosti jest proizvodnja humusa. Probavljene ostatke hrane gujavice izlučuju izvan tijela, a njihove fekalije cijenjeni su proizvod (humus, lumbripost, lumbrical) koji je prema svojstvima kvalitetniji od najboljeg stajskoga gnoja. Gujavice poboljšavaju plodnost tla jer razgrađuju organsku tvar i ubrzavaju proces raspadanja.

Biopesticidi

Kad se govori o biopesticidima još uvijek ne postoji univerzalna, međunarodno dogovorena i formalna definicija jer postoji nekoliko različitih pristupa koji nastoje objasniti pojam biopesticida. Za njih se može reći da su to prirodni neprijatelji štetnih organizama i prirodna sredstva koji se koriste za biološko suzbijanje štetnih organizama. Većina znanstvenih radova, knjiga i priručnika pod pojmom biopesticida podrazumijeva makrobiološke i mikrobiološke agense, derivate nekih organizama i prirodne (botaničke) pripravke.

Makrobiološki agensi

U suzbijanju drugih štetnika, od makrobioloških agensa, najviše se koriste kukci, grinje i nematode. Najviše se primjenjuju u uzgoju povrća i to isključivo u zatvorenom prostoru (plastenici, staklenici) iz razloga što se ispuštaju u ograničen prostor gdje su relativno ograničeni u kretanju i gdje mogu u potpunosti ispuniti svoju ulogu u biološkom suzbijanju štetnika.

Mikrobiološki agensi

Danas su na tržištu, od mikrobioloških agensa, najzastupljeniji pripravci na osnovi bakterija i gljiva te nekoliko pripravaka na osnovi virusa. Od bakterija se kao insekticidi u Republici Hrvatskoj koriste razni sojevi vrste Bacillus thuringiensis. Svaki soj visoko je specifičan za ciljani organizam, npr. kurstaki suzbija gusjenice, tenebrionis ličinke kornjaša, a israelensis ličinke muha i komaraca. Od gljiva se kao insekticidi uz privremene dozvole Ministarstva poljoprivrede u Republici Hrvatskoj koriste: Beauveria bassiana, Metarrhizium ansiopliae i Aschersonia aleryrodis. Koriste se na krumpiru (krumpirova zlatica), na jagodama (tripsi i štitasti moljci), rajčici i paprici (tripsi i grinje), tikvici (tripsi, štitasti moljci i grinje), salati (lisne uši), cvjetači, brokuli i grahu (štitasti moljci).

Naturaliti

U naturalite se ubraja aktivna tvar spinosad (insekticid), izolirana je iz aktinomicete Saccharopolyspora spinosa i ima dozvolu u ekološkoj proizvodnji. Kod većina štetnika učinkovit je u stadiju ličinki, a samo neke štetnike suzbija u stadiju odraslog oblika. U suzbijanju krumpirove zlatice utvrđena je visoka početna učinkovitost spinosada (99 %), a iako učinkovitost tijekom vremena opada, pokazao se jednako učinkovit kao i kemijski insekticidi. U laboratorijskim uvjetima spinosad je pokazao visoku učinkovitost i na resičare (tripse) kao i na sovice u poljskim pokusima uz 100 %-tni mortalitet testiranih organizama.  

Botanička sredstva za zaštitu bilja

Botanička sredstva za zaštitu bilja sekundarni su kemijski spojevi (metaboliti) biljaka, a najčešće predstavljaju nusproizvod kemijskih procesa. Biljke ih prirodno proizvode u obrambene svrhe kako bi se zaštitile od napada štetnih organizama. Znanstvenim istraživanjima potvrđeno je insekticidno, akaricidno, nematocidno, baktericidno, herbicidno, virucidno i rodenticidno djelovanje brojnih biljnih metabolita. Proces istraživanja mehanizama djelovanja i učinkovitosti botaničkih pripravaka vrlo je skup i dugotrajan, a vrlo je malo znanstveno potvrđenih rezultata učinkovitosti pojedinih biljnih metabolita i njihovih pripravaka na štetne organizme. Proizvodi koji uključuju aktivne tvari iz biljaka, za suzbijanje štetnih organizama, moraju proći registraciju kroz nadležna tijela i procedure kako bi dobili dozvolu za uporabu. Zbog toga je, od 10-tak tisuća poznatih biljnih metabolita izoliranih iz oko 2000 biljnih vrsta, danas svega nekoliko pripravaka registrirano i prisutno na tržištu.

S obzirom na mehanizam djelovanja neki biljni spojevi pokazuju visoko toksično djelovanje na štetne organizme, a većina ima fagorepelentno (odbijanje od ishrane) ili repelentno (odbijajuće) djelovanje na štetnike, dok neki privlače štetnike (atraktanti). Uglavnom ne djeluju izravno na štetnika nego jačaju otpornost biljke te na taj način sprječavaju štetu. Postoji velik broj komercijalnih botaničkih pripravaka koji nisu registrirani i nisu prošli procedure nadležnih tijela za dobivanje registracije.

Na mrežnim stranicama postoji velik broj procedura o izradi „uradi sam“ botaničkih pripravaka za koje se vjeruje da ili jačaju otpornost ili djeluju u suzbijanju određenih štetnika, ali nema dovoljno znanstvenih dokaza o njihovoj učinkovitosti ili se ona kreće maksimalno od 40 do 50 %.

Europska komisija je izradila listu osnovnih tvari (hranidbenih komponenti) koje se mogu koristiti u organskoj poljoprivredi, a jedan dio tih osnovnih tvari se nalazi u kategoriji botaničkih neregistriranih pripravaka. Dvije su osnovne skupine botaničkih sredstava za zaštitu bilja, oni koji su dobiveni ekstrakcijom neotrovnog, većinom ljekovitog i začinskog bilja, te botanička sredstva za zaštitu bilja dobivena ekstrakcijom otrovnih biljaka. Botanički pripravci dobiveni ekstrakcijom neotrovnog bilja dobivaju se od vrsta kopriva, luka, preslica, paprika, kamilice, rabarbare, pelina, ružmarina, neema i sl.

Oni nisu toksični i mogu se primjenjivati u bilo kojoj fazi razvoja biljka, a nakon tretiranja biljke se mogu odmah konzumirati bez opasnosti od trovanja. Mehanizam djelovanja nije još dovoljno proučen, ali se smatra kako ta sredstva odbijaju ili otežavaju napad štetnika i jačaju otpornost i mehanizme unutar biljke, kojima se aktivira sposobnost vlastite obrane. Pripravci dobiveni ekstrakcijom otrovnih biljaka kao što su duhan, buhač, rotenon, sabadila, deris i sl. mogu biti otrovni za ribe, pčele, toplokrvne životinje i ljude i treba rukovati s oprezom. Nakon primjene poželjno je pričekati 10 do 20 dana prije konzumacije tretiranih biljaka ovim pesticidima ili slijediti upute proizvođača pripravaka.

Na hrvatskom tržištu postoje dva botanička pripravka insekticidnih učinaka koja su registrirana (privremene dozvole) od strane nadležnih tijela. To su: botanički insekticid koji sadrži ekstrakt sjemena biljke neem (azadirahtin) i botanički insekticid koji sadrži piretrin (prirodni ekstrakt biljke dalmatinskog buhača). Azadirahtin se primjenjuje na povrtnim kulturama u suzbijanju lisnih uši, štitastih moljaca, muha lisnih minera, sovica, tripsa, krumpirove zlatice, lukove muhe i štetnih leptira. Na bobičastom voću koristi se za suzbijanje lisnih uši, tripsa i medećeg cvrčka, a na jagodama za suzbijanje lisnih uši, štitastih moljaca, sovica i tripsa. Na cvijeću i ukrasnom bilju primjenjuje se u suzbijanju lisnih uši, muha lisnih minera, cvrčaka, tripsa i štitastih moljaca.

U pojedinim znanstvenim istraživanjima utvrđena je visoka učinkovitost azadirahtina (93 %) na odrasle oblike kalifornijskog tripsa na grahu i štitastih moljaca na rajčici. U suzbijanju lisnih uši na krastavcima i luku, pripravci na osnovi azadirahtina smanjili su populaciju štetnika za 74 %, a folijarnom primjenom utvrđen je mortalitet ličinki krumpirove zlatice između 54 i 88 %. Pripravci na osnovi piretrina primjenjuju se za suzbijanje lisnih uši, buha i stjenica na jagodi, lisnih uši, tjenica, sovica, grahova žižka, osa listaricama, komara, tripsa, duhanova štitastog moljca, štetnih muha i mušica te kupusara na povrću.

Na krumpiru suzbija lisne uši i krumpirovu zlaticu (koja nije rezistentna na piretroide), a na ukrasnom bilju i cvijeću lisne uši, štitaste moljce, ose listarice, cvrčke, tripse te kornjaše koji se hrane listom. U znanstvenim pokusima, u suzbijanju sovica, učinkovitost piretrina kretala se od 78,2 do 100 %, dok je u pokusima utvrđivanja učinkovitosti na krastavcima i luku utvrđeno smanjenje populacije lisnih uši za 72 %.

Uradi sam botanički pripravci za suzbijanje štetnika, uz svoje pozitivne ekološke strane, imaju i ekonomsku korist za proizvođača jer je njihova proizvodnja jednostavna i ekonomski isplativija od kupnje gotovih komercijalnih pripravaka. Biljni materijal za proizvodnju pripravaka proizvođači mogu sakupiti sami ili ih mogu uzgajati u dijelu vrta. Za ekstrakciju aktivnih tvari iz biljaka koristi se svježi ili suhi biljni materijal. S obzirom da je sadržaj aktivnih tvari u biljnom tkivu promjenjiv, količine potrebnog biljnog materijala se mogu mijenjati. U zaštiti bilja od štetnika koriste se kopriva, hrastov list, rabarbara, vratić, pelin, kamilica i ljupčac.

Tri su osnovna oblika (recepta) izrade botaničkih pripravaka za suzbijanje štetnika u kućnoj radinosti:

• biljni čaj – dobiva se prelijevanjem svježe ili osušene biljke ili određenog biljnog dijela uzavrelom vodom; takva mješavina se ostavlja pokrivena 10 – 15 minuta nakon čega se sadržaj procijedi,
• biljna juha – dobiva se kada se točno određena i propisana količina biljnog materijala namače u vodi kroz 24 sata nakon čega se sadržaj prokuha te se oko pola sata lagano kuha na malom plamenu; juha se mora do kraja ohladiti nakon čega se sadržaj procijedi,
• biljni ekstrakt – dobiva se od svježeg ili suhog bilja prethodno namočenog u hladnoj vodi; dobiveni ekstrakt smije stajati do nekoliko sati, a najviše jedan dan pri čemu ne smije doći do razvoja fermentacijskih procesa.

Svi „uradi sam“ pripravci imaju vrlo kratak rok upotrebe i treba ih što prije potrošiti kako ne bi došlo do fermentacije i gubitka učinkovitosti pripravka.

U tablici 2 prikazane su neke biljne vrste i štetnici za koje se vjeruje da su učinkoviti u suzbijanju odnosno jačanju otpornosti biljke na štetne organizme.

Tablica 2. Biljna vrsta i štetnik za „uradi sam“ botaničke pripravke

Prema Uredbi Europske komisije postoje i ekološka sredstva koja se ne ubrajaju u prethodno navedene kategorije, ali su zakonom dozvoljena za uporabu u ekološkoj proizvodnji. Hidrolizirana želatina, dostupna kao komercijalni pripravak koji se može kupiti u trgovinama prehrambenih proizvoda, a koristi se kao prirodna zaštita od napada štetnih kukaca. Željezni fosfat djeluje korozivno na sluznicu stijenke puževa. Kalijeva sol masnih kiselina (meki sapun) primjenjuje se za suzbijanje lisnih uši, ali s obzirom da pripravak nije selektivan treba ga primjenjivati s oprezom kako bi se sačuvali prirodni neprijatelji. Neka mineralna ulja u vrijeme vegetacije na povrtnim kulturama i ukrasnom bilju, a djeluju i kao akaricidi.

U suzbijanju štetnika koriste se i ekološki prihvatljive tvari koje nisu definirane u Zakonu o ekološkoj proizvodnji biljaka i životinja, ali se tradicionalno koriste u zaštiti povrća od štetnih organizama i mogu se napraviti u kućnoj radinosti. Nema znanstveno dokazanih podataka o njihovoj učinkovitosti, ali se vjeruje da smanjuju populaciju štetnih organizama koji čine štete na povrtnim kulturama. Kameno brašno koristi se u suzbijanju lisnih uši, a ako se posipa na tlo oko biljaka djeluje i protiv puževa.

S obzirom da nije selektivno, treba biti oprezan pri primjeni kako bi se sačuvali prirodni neprijatelji. Na isti način djeluje i pepeo od drva te se lako može proizvesti u kućnoj radinosti. Šećer se primjenjuje u suzbijanju lukove muhe, a priprema se na način da se 20 dkg šećera otopi u 20 l vode uz stalno miješanje. Primjenjuje se zalijevanjem mladih biljaka luka odmah nakon nicanja i ponavlja se još nekoliko puta tijekom rasta biljaka.

Europska komisija je izradila listu osnovnih tvari koje se mogu koristiti u ekološkoj poljoprivredi. Osnovne tvari su definirane kao hranidbene komponente biljnog ili životinjskog porijekla te se mogu koristiti samo za suzbijanje štetnika i uzročnika biljnih bolesti. Iako djeluju na neke štetnike i uzročnike biljnih bolesti, primarno se ne koriste u zaštiti bilja niti se na tržištu ne nalaze kao sredstva za suzbijanje štetnih organizama. Kada se koriste prema uputama proizvođača nemaju štetnih učinaka na zdravlje ljudi i životinja niti njihova primjena ima štetnih posljedica na okoliš. Pivo se može koristiti u svim usjevima za suzbijanje puževa, a primjenjuje se u trapovima koji se u usjev postavljaju kada se uoče prvi primjerci puževa.

Pripravak od koprive koristi se za suzbijanje lisnih uši i štetnih vrsta grinja. Koristi se prskanjem po biljkama ili biljnim dijelovima, a priprema se do svježih ili suhih listova koprive. Prije korištenja potrebno je isjeckati biljni materijal, dodati vodu i miješati jednom dnevno. Mješavina se macerira tri do četiri dana (za suzbijanje lisnih uši i grinja dovoljna je maceracija tijekom 24 sata) na 20°C nakon čega se filtrira i razrjeđuje u pet puta većem volumenu pitke vode.

Proizvođači fermentiranog ekstrakta koprive trebaju imati osigurane odgovarajuće higijenske uvjete radi održavanja kvalitete pripravka i kontaminaciju ekstrakta s patogenim mikroorganizmima. Ulje luka koristi se za suzbijanje mrkvine muhe pri čemu ulje luka maskira miris biljaka iz porodice štitarki i odbija štetnika od napada. Primjenjuje se u obliku tekućine, koja se ulijeva u plastičnu posudu s otvorom na vrhu kako bi tekućina mogla hlapiti, u količini od 20 µl ulja luka po posudi.

Priroda je osjetljiv i kompleksan sustav koji pamti naša djelovanja s dugoročnim posljedicama i reagira na njih. Priroda se ne osvećuje, priroda se prilagođava i pokušava obnoviti ravnotežu u ekosustavu. Stoga, prilagodimo se i mi novim izazovima u poljoprivrednoj proizvodnji, izađimo iz „ere kemije“ koliko to struka dopušta i fokusirajmo se na ekološki prihvatljivija rješenja u proizvodnji za našu održivu budućnost i potrebe tržišta.

*Tekst je preuzet iz knjige Urbano biovrtlarstvo (2019.), poglavlje 11 autora Gotlin Čuljak, T., Ševar, M. i Juran, I. Sva korištena literatura nalazi se u popisu literature spomenutog priručnika. Autori fotografija: Tanja Gotlin Čuljak, osim slike 10 koja prikazuje solitarnu pčelu iz roda Osmia čiji je autor Marija Ševar.

PROČITAJTE JOŠ:

Ekološka zaštita bilja u malim vrtovima

Pišu: prof. dr. sc. Tanja Gotlin Čuljak

izv. prof. dr. sc. Ivan Juran

Zavod za poljoprivrednu zoologiju

Agronomski fakultet u Zagrebu