Svinje su vrlo prilagodljive različitim uvjetima uzgoja i hranidbe. Uspješno se mogu držati na malim i velikim gospodarstvima, na onim koja proizvode žitarice na vlastitim površinama ili ih kupuju na tržištu. U intenzivnim proizvodnim sustavima svinje se uglavnom drže u zatvorenim objektima, dok u manje intenzivnim moguće ih je držati u kombiniranim sustavima s ispustima, ili u potpuno otvorenom sustavu držanja.
Odabir sustava držanja vezan je i uz genotip svinja koji namjeravamo držati, pa su svinje lokalnih ili autohtonih pasmina bolje prilagođene držanju na otvorenom od svinja hibridne genetike koje zahtijevaju optimalne uvjete kako bi ostvarile vrhunske proizvodne rezultate. U slučaju zatvorenog sustava držanja, osim izgradnje novih objekata, svinje se mogu držati i u starijim prenamijenjenim objektima, osobito ako se primjenjuje neki alternativni sustav, poput držanja svinja na dubokoj stelji (slami). Neovisno o tome je li objekt za držanje svinja nov ili star, ono što se mora osigurati je dovoljna površina po životinji određene kategorije, higijena smještajnog prostora te dobri mikroklimatski uvjeti (temperatura, vlaga, svjetlo, kvaliteta zraka).
Ako se na farmi drže i krmače, nazimice, nerasti te se proizvedena prasad koristi za tov, poželjno je razdvojiti reprocentar od tovilišta jer su zahtjevi mikroklime, hranidbe, ali i tehnoloških postupaka puno zahtjevniji u proizvodnji prasadi u odnosu na tov svinja. Na farmi većeg kapaciteta reprocentar se sastoji od nekoliko odjeljaka za držanje krmača (pripustilište, prasilište, čekalište), nazimica, nerasta te odjeljenja u kojem se provodi uzgoj prasadi nakon odbića (uzgajalište). Ovisno o veličini farme, treba voditi računa i o načinu održavanja higijene unutar objekata, odnosno o izgnojavanju.
Na farmama manjeg kapaciteta često se svinje drže na punom podu pa se i izgnojavanje mora obavljati ručno. Na farmama većeg kapaciteta koriste se suvremeni sustavi izgnojavanja koji podrazumijevaju ispiranje vodom i zbrinjavanje gnojovke u spremnicima ili lagunama. U sustavu držanja na slami proizvodi se kruti stajski svinjski gnoj koji se koristi za gnojenje ratarskih površina. Kod držanja svinja na otvorenom, osim osnovnih biosigurnosnih mjera, treba osigurati skloništa za svinje u kojima će boraviti tijekom noći, nadstrešnice za zaštitu od sunca, kaljužališta, te sigurnu opskrbu hranom i vodom.
Hranidba je jedan od najvažnijih čimbenika uspješne svinjogojske proizvodnje. U ukupnim troškovima proizvodnje troškovi hranidbe sudjeluju u prosjeku između 60 i 80 %, tako da joj treba posvetiti posebnu pozornost. Hranidba svinja mora biti prilagođena genotipu i kategoriji svinja.
Higijena jako bitna
Svinje za održavanje metabolizma te rast i proizvodnju trebaju energiju, bjelančevine (esencijalne aminokiseline), vitamine i minerale. Što je genotip proizvodniji, hrana za svinje mora biti probavljivija i s većim sadržajem energije. Svinje su ranozrele životinje s velikim mogućnostima brzog nakupljanja biomase i malim volumenom probavnih organa, što zahtijeva visoku koncentraciju probavljivih hranjivih tvari u krmivima za svinje. Svinje također imaju izražen osjećaj za okus hrane te su vrlo osjetljive na prisutnost patogenih mikroorganizama. Stoga je jako bitno da hrana za svinje bude ukusna i ispravna s higijenskog gledišta. Osim hrane, svinjama treba osigurati vodu po volji. Voda mora biti mikrobiološki ispravna te određene temperature, što je osobito bitno zimi kod držanja svinja na otvorenom. Hrana za svinje može se osigurati na vlastitom gospodarstvu proizvodnjom najvažnijih žitarica (kukuruza, ječma) uz dodatak bjelančevinastih krmiva, minerala i vitamina.
Miješanjem krmiva proizvedenim na gospodarstvu s krmivima kupljenim na tržištu treba osigurati sve hranjive tvari u dovoljnoj količini kako bi svinje normalno napredovale i ostvarile očekivanu proizvodnju (prirast, proizvodnja mlijeka, plodnost). Hrana se može davati svinjama u različitom fizičkom obliku. Hrana može biti u krutom obliku (brašnasta, peletirana), u tekućem obliku pri čemu se miješa sa vodom u omjeru 1:2 ili u vlažnom obliku. Od svih oblika, svinje najradije konzumiraju hranu u vlažnom obliku koja se može dobiti miješanjem visoko vlažnog siliranog kukuruza i superkoncentrata ili primjenom posebnih hranilica za vlažnu hranidbu. Danas postoje normativi za hranidbu koji se koriste u hranidbi različitih kategorija svinja. Uglavnom se normativi temelje na potrebama na energiji, sirovim bjelančevinama te esencijalnim aminokiselinama od kojih je za svinje najvažnija lizin (Lys).
U pravilu, što su svinje manje dobi to su potrebe za bjelančevinama u obroku veće, pa prema tome i hrana skuplja. Najskuplja je hrana za prasad (predstarter, starter, grover), a najjeftinija hrana za tovne svinje.
Posebnu pozornost u hranidbi svinja treba posvetiti rasplodnim kategorijama (nazimicama i nerastima) koje se ne smiju hraniti kao tovne svinje, nego u skladu s potrebnom rasplodnom kondicijom. Za postizanje optimalne plodnosti hrana za krmače, nazimice i neraste mora biti količinski i kvalitativno zadovoljavajuća, bez štetnih tvari, poput mikotoksina koji su izrazito opasni za rasplodne svinje.
Velika stručnost kod proizvodnje prasadi
Od svih tehnoloških postupaka u svinjogojskoj proizvodnji, najzahtjevniji se provode u proizvodnji prasadi. Proizvodnja prasadi zahtijeva puno veću razinu stručnosti u odnosu na tov svinja, osobito ako za proizvodnju prasadi koristimo visokoplodne genotipove svinja. Različiti postupci s krmačama i nazimicama, od otkrivanja estrusa u plotkinja, prirodni pripust ili umjetno osjemenjivanje, utvrđivanje gravidnosti, premještanje iz pripustilišta u čekalište, pa nakon toga u prasilište, traže veći utrošak rada i brige o životinjama kako bi se ostvarila zadovoljavajuća reproduktivna učinkovitost na farmi. Još je zahtjevniji uzgoj prasadi tijekom laktacije. Prasad u trenutku rađanja ima vrlo male zalihe energije, pa je vrlo osjetljiva na niske temperature, tako da u prasilišnim boksovima treba osigurati izvor toplinske energije kako ne bi došlo do pothlađivanja prasadi i velikih gubitaka na početku laktacije. U roku nekoliko sati od prasenja prasad mora posisati kolostrum čime dobiva pasivni imunitet.
Tijekom razdoblja laktacije na prasadi se provode razni tehnološki postupci koji dovode do stresa, zato je izuzetno važno da prasad konzumira kolostrum na vrijeme i time stekne određenu razinu otpornosti. Već nekoliko dana po prasenju prasad prima željezo putem injekcije intramuskularno, često im se uklanjaju sjekutići i skraćuju repovi, a muška prasad namijenjena tovu se kastrira. Kastracija muške prasadi provodi se radi neugodnog nerastovskog mirisa koji se javlja u mesu odraslih muških jedinki, a uklanjanje sjekutića i skraćivanje repova preventivno radi sprječavanja oštećenja vimena krmače tijekom sisanja prasadi, odnosno radi sprječavanja pojave grižnje repova u kasnijim fazama uzgoja. Treba naglasiti da je pojava grižnje repova prasadi, odnosno tovljenika posljedica vrlo često neodgovarajućeg načina držanja, frustriranosti zbog nemogućnosti pokazivanja prirodnog ponašanja ili nedostatka određenih elemenata u hranidbi. U uvjetima držanja svinja na dubokoj stelji, pojava grižnje repova je vrlo rijetka.
Jedan od velikih stresova u uzgoju prasadi je također odbiće prasadi od krmače. Zapravo odbiće je kombinacija više stresova u isto vrijeme – odvajanje od majke, promjena hranidbe te promjena životnog prostora. Stoga odbiće prasadi predstavlja jedan od najkritičnijih momenata u uzgoju. Pravilna hranidba prasadi, koja započinje prihranjivanjem predstarterom već na kraju prvog tjedna života te postupan prijelaz s jedne krmne smjese za prasad na sljedeću u vrijeme odbića omogućava ublažavanje stresa kod prasadi. Isto tako, mikroklimatski uvjeti (temperatura) u uzgajalištu ne bi se smjela bitno razlikovati od temperature u prasilištu na kraju laktacije.
Svi nabrojani postupci, hranidba, osiguranje optimalnih uvjeta držanja doprinose smanjivanju gubitaka (uginuća) tijekom laktacije i uzgoja prasadi po odbiću. Gubitci prasadi u laktaciji ne bi smjeli biti veći od 10 %, a u uzgajalištu do 5 %. Već se u uzgajalištu odabire prasad čistih pasmina za remont (obnovu) stada, dok se ostala prasad ostavlja za tov.
Tov svinja, kao završna faza proizvodnje kojom se ostvaruje dohodak, tehnološki je manje zahtijevan u odnosu na proizvodnju prasadi. Često može biti i dopunska djelatnost na obiteljskim gospodarstvima, osobito u novijim objektima uz primjenu suvremene opreme za hranidbu i izgnojavanje. Uz osiguranje osnovnih preduvjeta (smještaj, hranidba, mikroklimatski uvjeti) tov suvremenih genotipova osigurava u prosjeku više od tri turnusa godišnje, čime se postiže brz povrat ulaganja. Naravno, kao i u svim drugim granama proizvodnje, uspjeh u svinjogojskoj proizvodnji ovisi i o mnogim drugim čimbenicima. Uz sve ostalo, sam uzgajivač svinja mora se kontinuirano educirati i pratiti najnovije trendove u struci, pratiti stručnu literaturu, trendove, legislativu, natječaje, zahtjeve tržišta i potrošača, kako bi bio uspješan u proizvodnji kojom se bavi.
