U znanstvenim krugovima više od jednog stoljeća traje rasprava o životu biljaka, njihovoj svijesti i inteligenciji. Charles Darwin, engleski znanstvenik i prirodoslovac, davno je u svojoj knjizi The power of movement in plants (1880.) pisao o fototropizmu i drugim vrstama pokreta biljaka, o ‘inteligentnim’ odgovorima biljaka na podražaje iz okoline, o vršcima korijenovog sustava koji reagiraju slično mozgu životinja.
Bio je zadivljen sposobnošću pokreta vršaka korijenovog sustava, koji percepcijom više istovremenih podražaja iz okoline donosi odluke koje rezultiraju pokretom. Kako bi to potvrdio izložio je korijen raznim vanjskim podražajima, poput gravitacije, svjetlosti, vlažnosti i dodira te utvrdio kako na dva ili više istovremenih podražaja korijen donosi odluku o tome koji je odlučujući za preživljavanje, negirajući tako tezu o biljkama kao pasivnim bićima.
Biljna inteligencija
Spoznaja da biljke imaju puno veću sposobnost opažanja svijeta oko sebe, nego što se pretpostavljalo, iznjedrila je novu ideju o ‘biljnoj inteligenciji’ i formiranje nove znanstvene discipline, biljne neurobiologije, koja proučava sposobnost biljaka u primanju signala iz okoline i mehanizme koji te informacije preusmjeravaju u ostale dijelove biljke ili na okolinu. Za razliku od životinja, koje na podražaje reagiraju kretnjom, biljke mijenjaju vlastitu morfologiju i metabolizam. Nova znanost rezultat je istraživanja grupe znanstvenika sa sveučilišta u Firenzi i Bonnu, a predvode je Stefano Mancuso i František Baluška. U svibnju 2005. godine u Firenzi je održan međunarodni kongres First Symposium on Plant Neurobiology, gdje su prvi put znanstvenom svijetu predstavljena fascinantna istraživanja iz područja biljne neurobiologije, što je dovelo i do osnivanja međunarodnog laboratorija LINV (Laboratorio Internazionale di neurobiologia Vegetale) pri Sveučilištu u Firenci.
Prema navodima prof. Mancusa, najnovije studije iz biljnog svijeta pokazale su da biljke osjećaju, komuniciraju između sebe i sa životinjskim svijetom, spavaju, sjećaju se, čak su u stanju manipulirati druge vrste. Ovo se može opisati kao jedan vid inteligencije. Ta konstatacija izazvala je burne reakcije znanstvenika iz cijelog svijeta koji to ne podržavaju navodeći da biljke ne posjeduju neurone ni mozak, a samim time ni inteligenciju.
Mnoga istraživanja potvrdila su činjenicu da biljke percipiraju svijet oko sebe, da je svjetlost za njih od iznimne važnosti, da osjećaju dodir i da na njega reagiraju. U nekim biljkama gotovo 2% genoma odgovorno je za proizvodnju proteina koji sudjeluje u ponašanju kako bi mogle osjetiti vjetar, kišu i dodir živih bića. Biljke izlučuju i registriraju mirise preko kojih međusobno ‘komuniciraju’. Osjećaju prostor i gravitaciju. Nemaju živčani sustav i mozak, definitivno ne osjećaju bol, tugu ili radost, ali posjeduju memoriju. Dodirivanje biljaka uzrokuje povećanje električnog potencijala što dovodi do akumulacije kalcija uslijed kojeg se stvara električni krug sličan signalima u neuronima ljudskog mozga.
Prof. dr. Consuelo De Moraes sa ETH Zurich – Swiss Federal institute of Technology, zajedno sa suradnicima pokazala je da neke biljke osim što mogu ‘čuti’ kako im se približavaju kukci, mogu ih i ‘namirisati’, odnosno osjetiti hlapljive spojeve koje otpuštaju susjedne biljke kao reakciju na kukce. Dokazala je (2006.) da parazitska biljka vilina kosa ‘njuši’ potencijalnog domaćina. Vijugajući po zraku dolazi do nesretnog domaćina, omota se oko njega i počinje izvlačiti hranjive sastojke koji su joj potrebni za život.
Jack C. Shultz, profesor na Odjelu znanosti o biljkama na Sveučilištu Missouri, Columbia, proveo je četiri desetljeća u istraživanju interakcije između biljaka i životinja. Bezrezervno tvrdi da su biljke samo vrlo spore životinje – bore se za teritorij, ‘idu u potragu’ za hranom, izbjegavaju grabežljivce i hvataju plijen u zamku. Žive, poput životinja.
Iako biljke nemaju oči, posjeduju fotoreceptore i to u većem broju nego ljudi, što dovodi do zaključka da je njihov vid složeniji.
Danijel Chamovitz, američki biljni genetičar, dekan Ben-Gurion University of the Negev u Tel Avivu smatra da ukorijenjenost biljaka – činjenica da su nepokretne – znači da one zapravo moraju biti svjesnije svoje okoline nego ljudi.
U svojoj knjizi What a Plant Knows (2012.) Daniel Chamovitz otkriva iznenađujući svijet u kojem biljke vide, osjećaju, pamte. Odavno znamo da biljke koriste svjetlost, ne samo zbog fotosinteze, već i kao signal koji mijenja način na koji rastu. U istraživanjima je otkrio jedinstvenu grupu gena neophodnu kako bi biljka znala nalazi li se na svjetlu ili u mraku. Njegovo važno otkriće je proteinski kompleks COP9 koji je u biljkama glavni proteinski regulator razvoja (podjela stanica, rast neurona i funkcioniranje imunološkog sustava), nađen i u ljudskom DNA, a naknadno otkriven i kod životinja, posebno važan za reakcije na svjetlost.
To je potkrijepio mutantima voćnih mušica koje su izgubile sposobnost reakcije na svjetlost upravo zbog pomanjkanja COP9 proteina. Chamovitz tvrdi da ako postanemo svjesni ukorijenjenosti biljaka koja ih čini nepokretnima, onda možemo početi cijeniti njihovu istančanu biologiju koja se odvija u lišću i cvijetu. Ukorijenjenost je veliko evolucijsko ograničenje. To znači da biljke ne mogu pobjeći od loše okoline, ne mogu migrirati u potrazi za hranom ili svojim parom, kao što to čine životinje. Zato biljke moraju razviti nevjerojatno osjetljive i kompleksne senzorne mehanizme koji će im dozvoliti da prežive u okolinama sa stalnim promjenama.
On ih uspoređuje i s ljudima i zaključuje da ljudi ako su gladni ili žedni, mogu ići do najbližeg izvora hrane i vode, ako im je vruće, mogu se preseliti na sjever, ako traže partnera, mogu ići na tulum, ali biljke su nepokretne i one moraju vidjeti gdje im je hrana. Moraju osjetiti vrijeme i namirisati opasnost. Samo zato što ne vidimo da se biljke kreću ne znači da se u njima ne odigravaju bogati i dinamični procesi.
I biljke donose odluke
Tim istraživača sa Sveučilišta u Lausanni, Švicarska, (2014.) otkrio je da biljka Arabidopsis (mišje uho) aktivira električne impulse pri napadu gusjenice, što je već 1874. godine fiziolog John Burdon-Sanderson uočio kao mehanizam djelovanja venerine muholovke, a to se pripisuje molekuli glutamata. To je najvažniji neurotransmiter u našem središnjem živčanom sustavu, a ima potpuno istu ulogu u biljkama kao i kod ljudi, iako one nemaju živčani sustav.
George Bassel i suradnici sa Sveučilišta u Birminghamu u Velikoj Britaniji, objavili su u znanstvenom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences rezultate studije u kojoj tvrde da se stanice unutar sjemenke ponašaju poput ljudskog mozga (2017.).
Odluka kad proklijati je najvažnija odluka u životu svake biljke. Proklije li prerano, stradat će od hladnoće, proklija li kasno, ugrozit će je druge biljke i zaostat će u razvoju. Istraživanje pokazuje kako odluku o klijanju donose male stanice u zametku biljke, koje djeluju poput mozga. Grupe tih stanica komuniciraju međusobno pomoću hormona za pokret, slično analognom mehanizmu koji se odvija u mozgu čovjeka u trenutku donošenja odluke o mirovanju ili kretanju.
Najznačajnija uloga istraživanja na području biljne neurobiologije je jačanje svijesti ljudi i prihvaćanje činjenice da su biljke iznimno složena živa bića o kojima ovisi život na zemlji. Poznajemo svega oko 10% biljnih vrsta koje nastanjuju naš planet, a od njih crpimo čak 95% svih medicinskih sastojaka. Svake godine na tisuće biljnih vrsta, o kojima ne znamo baš ništa, propadaju odnoseći sa sobom tko zna koje dobrobiti za čovječanstvo. Biljke su dragocjeni poklon nadohvat ruke.
Prihvaćanje činjenice da biljke komuniciraju i osjećaju mogao bi biti prijelomni trenutak i novi put u stvaranje sinergije s biljkama preuzimajući napokon odgovornost za zajedničku budućnost.
Izvor: Gospodarski kalendar
