Zelena gnojidba ili sideracija je agrotehnička mjera popravka tla unošenjem zelene mase ciljano uzgajanih biljaka za tu namjenu. Uz organsku gnojidbu, korištenje stajskih gnojiva, komposta, mineralnu gnojidbu i plodored, važna je mjera održavanja i poboljšavanja plodnosti tla.
Tlo je naš nezamjenjivi resurs koji smo posudili od svoje djece i unuka, i trebali bismo ga ostaviti u što boljem stanju. Nažalost, intenzivni način proizvodnje doveo je do osiromašenja naših tala, malo je humusa (plodnosti) u njima, narušena mu je struktura, poremećeni su vodozračni odnosi, a mikrobiološka aktivnost tla se smanjuje. Postotak humusa u tlu nerijetko iznosi ispod 1 %. To je signal da se loše gospodari s organskom tvari, gnoji se velikim količinama mineralnih gnojiva, odnose se žetveni ostaci (slama) s polja, a ne vraća se stajski gnoj, a korištenjem teških strojeva i priključaka zbijamo tlo. Ako želimo i dalje proizvoditi dovoljno hrane na našim tlima, trebamo se prvo pozabaviti njihovom obnovom.
Najbolji način vraćanja tla u bolje stanje je zaoravanje krutog stajskog gnoja i biljnih žetvenih ostataka. No, stoke pa i gnoja sve je manje, pa moramo posegnuti za alternativnim rješenjima. Uzgoj višegodišnjih mahunarki (npr. lucerne) kroz 3-5 godina značajno popravlja osiromašena i degradirana tla.
Lucerna nije značajna samo za hranidbu stoke, već ima važno mjesto i u plodoredu. Ako je u proizvodnji 3-4 godine, u tlu ostavlja korijenovu masu tešku 8,5-10 t/ha suhe tvari, što je oko 200 – 300 kg/ha dušika, 60 -100 kg/ha fosfora, 80 – 100 kg/ha kalija itd. Sadržaj humusa u tlu se nakon dvogodišnjeg uzgoja lucerne poveća za 0,2-0,4 %. Osim toga, lucerna u simbiozi s bakterijama usvaja dušik iz zraka 114-223 kg N/ha/god (300 u optimalnim uvjetima), što je ekvivalent 422-826 (1.111) kg KAN-a, pa je uzgoj lucerne i s ekonomskog stajališta pun pogodak.
Velika prednost zelene gnojidbe
Iako je zelena gnojidba poznata od antičkih vremena, u zadnje vrijeme ponovno dobiva na važnosti. Njome se poboljšavaju fizikalna (rahli tlo), biološka (oživljuje mikrobiološku aktivnost) i kemijska svojstva tla (povećava plodnost tla). Primjenjuje se na tlima sa smanjenim sadržajem humusa, tlima s lošim vodozračnim odnosima, te na udaljenim i teže pristupačnim tlima do kojih je skupo dovoziti stajski gnoj ili kompost.
Zbog brzog rasta i velike nadzemne mase, biljke za zelenu gnojidbu dobro pokrivaju tlo čime se sprječava površinska erozija tla, a istovremeno smanjuje zakorovljenost. Korištenjem mahunarki za zelenu gnojidbu, dobivamo dodatni učinak na plodnost tla vezanjem određenih količina dušika iz zraka. Sjetva kultura za zelenu gnojidbu obavlja se u proljeće, ljeto ili jesen, a zaoravanje je najbolje obaviti 2 do 3 tjedna prije sjetve glavne kulture, na dubinu oranja. Ako su biljke previsoke, treba ih prethodno pokositi i/ili usitniti tanjuračama ili malčerima te pustiti da provenu, a biljke niže od 15 cm mogu se izravno zaorati (npr. bijela djetelina).
Najčešće korištene kulture za zelenu gnojidbu
Biljke za zelenu gnojidbu moraju što bolje i u što kraćem vremenu pokriti površinu tla, a u tlu razviti što bujniju korijenovu masu. U većini slučajeva postoji više ciljeva i više mogućih izbora kultura za zelenu gnojidbu. Osnovne grupe biljaka za zelenu gnojidbu su: mahunarke, trave, kupusnjače, glavočike… Najbolje rezultate daje kombinirana sjetva mahunarki i neleguminoza. Za zelenu gnojidbu se koriste biljke koje brzo rastu jer je zelena gnojidba često ograničena smjenom kultura tijekom uzgojne sezone. Ovdje ćemo opisati najvažnije krmne kulture za zelenu gnojidbu, a to su vrste mahunarki i trava.
Izbor mahunarki za zelenu gnojidbu
Crvena djetelina – Izuzetna rodnost i kakvoća krme. Pogodna za humidnu (vlažniju) klimu, plića, kiselija, hladnija i vlažnija tla, u područjima s kraćom vegetacijom (brdsko-planinska područja) najvažnija krmna kultura. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka. Glavna mane joj je slabija otpornost na sušu.
Bijela djetelina – Najvažnija višegodišnja mahunarka za napasivanje. Izvrsna kakvoća krme. Dobro podnosi zimu. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka. Glavne mane: ne podnosi zasjenu ni jaču sušu.
Smiljkita – Po ekološkim zahtjevima vrlo skromna kultura. Izvrsno podnosi sušu. Vrlo otporna na zimu. Vrlo pogodna za hranidbu stoke ispašom jer ne izaziva nadam i dugo traje. Usvaja znatne količine dušika iz zraka. Dugotrajna. Glavne mane: manje produktivna od lucerne ili crvene djeteline.
Lupina – jednogodišnja biljka. Stvara veliku količinu zelene mase i značajno povećava plodnost tla. Uspijeva na lakim pjeskovitim tlima, dobro podnosi kisela tla. Sadrži i alkaloide koji inhibiraju pojavu mnogih štetnih insekata. Jedna od najboljih vrsta za zelenu gnojidbu.
Grahorice, obična i dlakava grahorica– jednogodišnja i dvogodišnja biljka, obično se sije sa žitaricama jer je sklona polijeganju. Nema velike zahtjeve prema temperaturama. Pogodna za sve tipove tala, ali najbolje joj odgovaraju lagana i ilovasta tla slabo kisele reakcije.
Grašak – jednogodišnja biljka, brzo raste i stvara veliku količinu zelene mase, obično se sije sa žitaricama. Povoljna su srednje teška i duboka tla, a loša su plitka, suha ili prevlažna tla.
Lucerna – Izuzetna rodnost i kakvoća krme. Izvrsna otpornost na sušu, visoke i niske temperature. Može usvojiti velike količine dušika iz zraka. Osjetljiva na jaču kiselost tla. Ne podnosi stajaću vodu čak ni na kratko vrijeme.
Inkarnatka – jednogodišnja mahunarka izvrsna za zelenu gnojidbu. Dobro uspijeva u uvjetima blage klime. Ne podnosi jake i dugotrajne golomrazice i dugotrajni snježni pokrov. Ne podnosi stajaću kao ni visoku podzemnu vodu. Dobro uspijeva na lakšim, propusnim i toplijim tlima (Podravina, Istra) blago kisele ili neutralne reakcije. Suviše kisela ni alkalna tla ne podnosi.
Osim ovih vrsta mogu se koristiti i druge mahunarke poput: boba, esparzete i dr.
Od trava mogu se koristiti žitarice poput raži, zobi, ječma… ali i krmne trave (npr. talijanski ljulj, klupčasta oštrica i dr.)
Talijanski ljulj najbolja je trava za ovu namjenu jer osim bogate nadzemne mase, brzo razvija i bujni, žiličasti korijenov sustav koji ostavlja tlo u mrvičastom stanju. 
