Tisućljetno iskustvo i usmena predaja omogućili su spoznaju o vrijednosti samoniklih biljaka koje su rasle u bližem i daljem okruženju još od prapovijesti. Ljudi su ih koristili za prehranu i liječenje, poboljšavanje okusa mesa i začinjavanje jela.
Od biljaka su ljudi također pripremali alkoholna pića poput piva i vina, ljekovite infuzije (biljne i voćne „čajeve“) te uživali u njihovim ljekovitim i, u nekim slučajevima, halucinogenim svojstvima koja su imala važnu ulogu u ritualima i obredima. Osim toga, biljke su služile za izradu tkanina i odjeće, gradnju nastambi te izradu oruđa i oružja.
Tradicionalno etnobotaničko znanje
Etnobotanika je znanstvena grana botanike koja proučava odnos između ljudi i biljaka, povezujući botaniku, etnologiju, ruralnu sociologiju, povijest, etnografiju, jezikoslovlje i još mnoge znanosti. Prema Robertu E. Schultesu, etnobotanika se bavi istraživanjem biljaka koje različita društva koriste u raznim dijelovima svijeta. Fokus je na proučavanju i očuvanju tradicionalnog znanja o biljkama i prirodnom okolišu te proučavanju veze između ljudskih zajednica i biljaka. Glavni joj je cilj utvrditi kako određene ljudske zajednice koriste biljke u svakodnevnom životu – u prehrani, hranidbi životinja, u prevenciji i očuvanju zdravlja, za gospodarske namjene gradnje objekata, kao alat u poljoprivredi, u ritualne svrhe, za kozmetiku itd.
Tradicionalno etnobotaničko znanje prenosilo se s koljena na koljeno stoljećima i tisućljećima. U novije se vrijeme često kombinira također s pisanim izvorima ili drugim medijskim izvorima, koji su “izmiješali slojeve znanja“ u vremenu i prostoru. Etnobotaničko znanje može se stoga smatrati dijelom lokalnog ekološkog znanja , ali i tradicionalnom „narodnom mudrosti“.
Posljednjih desetljeća praksa upotrebe samoniklog „divljeg“ bilja sve više iščezava, kako u Europi, tako i globalno. Ipak, u mediteranskom dijelu Europe nekultivirano samoniklo bilje još uvijek se relativno često koristi u prehrani.
Na temelju nedavnih studija kulturne baštine na području Hrvatske i Slovenije zaključuje se da su lokalni stanovnici, zajedno sa stručnjacima i donositeljima odluka postali jedan od najvažnijih dionika u upravljanju baštinom. Promjena načina života i demografske promjene lokalnog stanovništva utječu na floru i vegetaciju. Nestankom biljnih vrsta i njihovih staništa te gubitkom nekadašnjih saznanja o korisnosti biljaka na određenom području, gubi se i važan dio identiteta lokalnog stanovnika područja. Stoga je izuzetno važno očuvati ekološku nematerijalnu baštinu određenog područja.
Navodi o korištenju bilja na otoku Krk opisao je svećenik Ivan Žic (1900.) u jednom od dijelova monografije grada Vrbnika. Nakon više od jednog stoljeća etnobotaničkim istraživanjem skupine autora (2016.) upotreba većine biljaka je potvrđena. Od 34 imena biljaka koje Žic spominje za Krk, danas je još uvijek poznato 28 (82 %). 26 vrsta je još uvijek u uporabi (76 %), iako se često korištenje odnosi na samo mali dio tih spomenutih vrsta.
Floristički sastav biljaka otoka Krka
Usporedbom s drugim područjima Mediterana, na otoku Krku se još uvijek koristi relativno velik broj biljaka, 76 vrsta samoniklih biljaka. Zabilježeno je da se gotovo 50% samoniklog bilja koristi za sirovu salatu ili kuhana jela (većinom listovi biljaka). 25 % su biljke jestivih plodova te se koriste kao samoniklo voće, te 25 % vrsta čiji se listovi, izdanci, plodovi ili cvjetovi koriste za svakodnevne biljne, rekreacijske čajeve ili voćne sirupe za piće, kao i za izradu alkoholnog pića „rakija“.
Otprilike polovica popisa sastavljenog od samoniklog povrća, te dugačak popis biljaka koje se koriste za biljne “rekreacijske” čajeve tipičan je za Mediteransko područje za razliku od srednje Europe gdje upotreba voća i gljiva dominira nad samoniklim povrćem.
Kuha se samo jedna vrsta lisnatog povrća
Bilježenje upotrebe samoniklog povrća važno je i s toksikološkog gledišta. Govoreći o prehrambenoj upotrebi samoniklog povrća, neobično obilježje Mediteranskog dijela Hrvatske u odnosu na druge dijelove Europe je to da se za jelo koriste listovi brojnih vrsta koje se u drugim zemljama smatraju otrovni primjerice obična pavitina (škrabutina, trtor) (Clematis vitalba L.)ili “jakog okusa” veprina (Ruscus aculeatus L.) ili biljke koje sadrže ljekovita svojstva npr. kadulja, žalfija (Salvia officinalis L.).
Biljke nalik šparogama (tj. one čije mladice u obliku olovke izlaze iz zemlje) bljušt, veprina, pavitina, hmelj, popularnije su među lokalnim stanovništvom i češće se jedu negoli lisnato povrće, posebice tijekom proljeća kad je njihova vegetacijska sezona. Kuhaju se posebno i miješaju s kuhanim jajima ili prže s (mućkanim) jajima (fritaja).
Najviše se koriste šparoge (Asparagus acutifolius L.), a u manjoj mjeri bljušt (Dioscorea communis). Na Krku se još uvijek jedu izdanci veprine (Ruscus aculeatus) i pavitine (Clematis vitalba). Mnogi su ih kušali u djetinjstvu, ali ih danas više ne skupljaju. Nitko više na otoku Krk ne jede mladice hmelja (Humulus lupulus) koje spominje Žic. Njihovo korištenje još je uvijek dobro poznato u sjeveroistočnoj Istri u općini Kršan.
Za izradu salata (sirovih ili blanširanih) često se koriste rikola (Diplotaxis sp.), maslačak(Taraxacum spp.)icikorija ili konjski radič (Cichorium intybus L.).
Plodovi samoniklih biljaka uglavnom se jedu kao sirovo samoniklo voće, ali se također prave džemovi i jaka alkoholna pića (rakije i likeri) te suše za biljne čajeve (rekreacijske ili medicinske).
Vrste jela koja se pripremaju na otoku Krku također su vrlo slične onima koja se pripremaju u drugim dijelovima Hrvatske i Mediterana, odnosno dominiraju kuhano lisnato povrće, sirove salate, džemovi, likeri i biljni čajevi.
Posebitosti u korištenju biljaka otoka Krka
Vjerojatno najzanimljivija i jedinstvena upotreba na otoku Krku je konzumacija biljke cjelolisne prženice, lokalnog naziva „rešetnica“ (Knautia integrifolia (L.) Bertol.) na zapadnom dijelu otoka Krk, čija je prehrambena upotreba ranije zabilježena samo u Toskani (Italija). Cijeli rod Knautia je prije toga rijetko bio zabilježen kao hrana za ljude. Osim ranije navedene, jedino je korištenje poljske prženice (Knautia arvensis (L.) Coult.) zabilježena također u Italiji.
Vrijedno je istaknuti i tradiciju konzumiranja gorkih, šparogama sličnih izdanaka Ruscus aculeatus i Clematis vitalba.
Mladi izdanci veprine (Ruscus aculeatus L.) jedu se kao šparoge, dok se zelene grane biljke koriste za čišćenje dimnjaka, ili kao ukras nose na groblje. Veprina je vrsta koja se široko koristi u biljnoj medicini protiv hemoroida te za jačanje i toniranje vena. Obično se koriste podzemni dijelovi. Djeluje kao prirodni vazokonstriktor s protuupalnim svojstvima. U literaturi je opisan slučaj trovanja ovom biljkom. Veprina se rijetko koristi kao hrana, osim u Istri i Dalmaciji jede se u Slovenskom primorju i Italiji.
Prava pavitina (Clematis vitalba L.) je jedina vrsta iz roda Clematis koja se koristi za hranu. Sve vrste ovog roda sadrže protoanemonin, tvar koja iritira kožu i stijenke probavnog trakta. Na Krku pravu pavitinu zovu „prava trtina“ (“pravi Clematis“), kako bi se razlikovala od plemenite pavitine (Clematis flammula L.) koja se smatra nejestivom. Mladi izdanci prave pavitine jedu se s jajima (fritaja, omlet). Slično korištenje je zabilježeno je u srednjoj i južnoj Italiji.
Nekad u prošlosti ljudi su bili više povezani s prirodom i više su poznavali biljke, a u vremenima oskudice i gladi (1. i 2. svjetski rat) bili su prinuđeni kušati neke možda danas nama neobične vrste, a kojih je u okolišu bilo mnogo. Tako se primjerice od zrelog ploda male smrdljike, tršlje, lenštika (Pistacia lentiscus L.) cijedilo ulje koje se u nedostatku nekog drugog biljnog ulja koristilo za prženje primjerice ribe ili mesa. Ovaj podatak zabilježen je još za putovanja riječkog svećenika Josipa Hosta (1755 – 1836), davne 1801. godine. Koristilo se i kasnije na otoku. Smrvljeno lišće tršlje koristilo se do nedavno za bojanje ribarskih mreža.
U vremenima gladi i nestašice ljudi su se također prehranjivali osušenim i prokuhanim, ili ispečenim podancima / gomoljima pjegavog kozlaca (Arum maculatum L.), lokalnog naziva: kačje zelje, zmijino grožđe, zmijski jezik, zminac, žminac) koji obiluje škrobom. Ponekad se kao zamjena za krumpir koristio gomolj cjevastog čepljeza ili brdena žutih cvjetova (Asphodelus fistulosus L.). U nedostatku pšenice, kruh se pravio od korijenja pjegavog kozlaca, namočenog u vodi, a zatim pretvorenog u kašu.
Većina biljnih vrsta spomenutih u starim etnografskim radovima, a koje se još uvijek koriste na otoku Krku, pokazuju izuzetnu otpornost i očuvanje tradicionalnog sakupljanja lokalne hrane. Danas je izuzetno važno usredotočiti se na dokumentaciju tradicionalnog znanja u statičkom obliku baza podataka ili video zapisa, posebno tamo gdje još ona nije zabilježena. Sve kako bismo je sačuvali za buduće generacije. Zbog brzine nestajanja biokulturne biološke raznolikosti u svijetu to je danas apsolutni prioritet!
