Uloga države u krizi hrvatske poljoprivrede

U prošlom članku u Gospodarskom listu objavljen je prvi dio dokumenta pod nazivom”Apel za Novu poljoprivrednu politiku u Hrvatskoj“. Taj dokument je pripremila Razvojna mreža Republika. (RMR) intelektualna platforma koja okuplja i umrežava sve građane Republike Hrvatske koji promišljaju njen dugoročni razvoj, a posebno društvene, političke, ekonomske i kulturne čimbenike koji taj razvoj na ovaj ili onaj način ugrožavaju. Cilj je da se na temelju ovog apela pokrene javna rasprava o hrvatskoj poljoprivredi. Slijedi drugi nastavak.

U svakome od vladajućih narativa o krizi hrvatske poljoprivrede na ovaj ili onaj način kritizira se država i njeno (ne)činjenje u službi razvoja domaće poljoprivrede. Nije to bez razloga jer je popis strateških državnih promašaja u poljoprivredi golem.

Popis promašaja i nečinjenja države u domaćoj poljoprivredi uključuje: institucionalnu potkapacitiranost, neprimjerenu zemljišnu politiku, nerealizirane projekte komasacije, prekomjeran uvoz stranih poljoprivrednih proizvoda, disfunkcionalan sustav potpora, izostalu zaštitu domaće proizvodnje od inozemne (nelojalne) konkurencije, izostali otkup domaćih poljoprivrednih proizvoda od strane velikih trgovačkih lanaca, slab transfer novih znanja u poljoprivredu i dominacija tradicionalnih kultura, ciklično propadanje pojedinih OPG-ova uslijed periodičnih kriza u otkupu njihovih proizvoda (što proizvodi zemljišno-vlasnički diskontinuitet u organizaciji proizvodnje), neučinkovite projekte udruživanja poljoprivrednika u zadružne i proizvođačke organizacije, devastiran stočni fond, itd.

Hrvatska još uvijek nije pronašla svoj model poljoprivredne politike

Naznačene teme podsjećaju da Hrvatska još uvijek nije pronašla svoj model poljoprivredne politike u europskom kontekstu. U njemu je većina zemalja već ostvarila značajnu samodostatnost i tržišno liderstvo u poljoprivredi. Svjesni te „povijesne asinkronije“ u ciljevima razvoja poljoprivrede, smatramo da Hrvatska mora pronaći model poljoprivredne politike koji bi uz uvažavanje ključnih načela tržišta doista razvijao domaću poljoprivrednu proizvodnju, njenu proizvođačku i društvenu mrežu, njen vrijednosni volumen i proizvođačku samodostatnost te konkurentnost na domaćem i europskom tržištu.

U tom je kontekstu ulogu države nužno sagledati kroz sociološku analizu jer je bez nje nemoguće racionalno detektirati ključne deficite javno-sektorskog nacionalnog okvira za razvoj Nove poljoprivredne politike, te kompleksna polja društvene moći koja određuju ponašanje pojedinih dionika poljoprivredne politike i ruralnog razvoja.

Devastirano selo

Sociološko sagledavanje problema u našoj poljoprivredi pokazuje da je dio njih posljedica jedne velike političke zablude – da je poljoprivreda tek jedan od klasičnih sektora gospodarstva, a ne složeni sustav društvenih i gospodarskih su/dionika, njihovih međusobnih odnosa i obveza. Prema novim sociološkim istraživanjima, više od 90% teritorija Hrvatske klasificira se kao ruralna područja, u hrvatskim ruralnim naseljima živi više od 40% stanovnika, a važnost ruralnih područja, stanovnika, zajednica i okoliša ne jenjava ni u Europi ni u svijetu.

No, selo u Hrvatskoj ekonomski je i društveno toliko devastirano da se problemi poljoprivrede mogu početi smanjivati tek kada se rješenja počnu tražiti u sveobuhvatnoj poljoprivrednoj i ruralnoj politici, a to znači istovremeno u različitim sektorima (primjerice, o revitalizaciji ruralnog područja razmišljati kroz obrazovnu, prometnu, stambenu i poljoprivrednu politiku). Riječju, moderno shvaćanje poljoprivrede u ruralnom razvoju obuhvaća i multifunkcionalnost poljoprivrede tj. i njezine druge uloge osim proizvodnje hrane, u čemu smo i dalje vrlo neuspješni u regionalnim i europskim razmjerima.

Naša agrarna, tj. ruralna sociologija, koja je baštinila i radove prijeratnih autora poput R. Bićanića (Bićanić, 1936./1996.), svojevremeno je 70-tih i 80-ih godina prošlog stoljeća transformacijsku dramu „seljačkoga društva“ i tzv. „egzodus poljoprivrednika“ opisivala kroz prizmu nastalih promjena tradicionalnoga društva uslijed socijalističke „polu-modernizacije“. Uoči i nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine porastao je broj tekstova i ekonomskih analiza koji su tematizirali (pretpostavljenu) tržišnu transformaciju hrvatske poljoprivrede u novom, međunarodnome kontekstu od 500 milijuna potrošača, te izazove ruralnoga razvoja.

Sadašnji sociološki pristupi krizi hrvatske poljoprivrede nadilaze vladajuće medijsko-stručne narative jer društveni prostor hrvatske poljoprivrede i ruralnog razvoja doživljavaju kao prostor kompleksnih „polja moći“, bremenit specifičnim i latentnim sukobima između sudionika tih polja, ali i dubinskim društveno-ekonomskim silnicama post-modernog doba (depopulacija, migracije, deruralizacija, itd.).

Svođenje malih i srednjih poljoprivrednika te stanovnika ruralnih prostora na socijalne slučajeve (umjesto da ih se tretira kao realne nositelje poljoprivrednog gospodarstva) samo je jedan od primjera korištenja političke moći u poljoprivredno -ruralnome društvenome prostoru.

 Nova poljoprivredna politika

Nova poljoprivredna politika crpi dio svojih načela iz širih uvida, dobivenih temeljem nekoliko socioloških modela za analizu poljoprivrede i njene šire „sistemske okoline“.

U našem slučaju, to su:

a) model tržišne i sociokulturne adaptacije poljoprivrednih proizvođača na europsko tržište;

b) model latentnog sukoba između ortačkog (engl. crony capitalism) i poduzetničkog kapitalizma u poljoprivredi;

c) model neo-endogenog razvoja te,

d) model nekompetentne države, koja „simulira“ državni intervencionizam u poljoprivredi bez stvarnog pokušaja prilagođavanja europskih legalnih okvira potrebama razvoja domaće poljoprivrede, i obrnuto.

Prvi pristup istražuje nekoliko ključnih socioekonomskih zapreka koje onemogućuju kontinuiranu pojavu sve većeg broja „poljoprivrednih proizvođača rasta“ (iz redova OPG-ova i tržišno orijentiranih malih i srednjih poljoprivrednih tvrtki) među onima koji značajno povećavaju svoju proizvodnju, zadovoljavaju potrebe hrvatskog tržišta i još izvoze na europsko tržište. Temeljna teza ovog pristupa po nama jest ova: dominantne vrijednosti i raspoloživi ljudski (čitaj: demografski) te zemljišni potencijali onemogućuju pretvaranje dijela poljoprivrednika u „poljoprivrednike rasta“. Za pretpostaviti je da bi se ulaskom mladih i obrazovani(ji)h ljudi u poljoprivredu dobar dio navedenih problema riješilo. Oni su, prema sadašnjim uvidima, ipak skloniji udruživanju, korištenju novih praksi i inovativniji.

Drugi pristup polazi od socioloških tipologija hrvatskog kapitalizma razvijenih u posljednjih dvadesetak godina, kao što su koncept političkog kapitalizma, koncept ortačkog kapitalizma i koncept poduzetničkog kapitalizma. U hrvatskoj poljoprivredi možemo identificirati i sukob između protagonista ortačkoga kapitalizma i modernih, poduzetnički orijentiranih poljoprivrednih proizvođača. Kako pokazuje iskustvo s europskim poticajima i potporama iz prošloga desetljeća, nositelji ortačkog kapitalizma u poljoprivredi imaju lakši pristup do ključnih resursa (potpore, zemljište, financije), a sa svim raspoloživim beneficijama ipak ne isporučuju željene rezultate: povećanu proizvodnju, izvoz i veću samodostatnost u proizvodnji ključnih poljoprivrednih proizvoda. Zašto? Na to ćemo pitanje također morati potražiti prave odgovore. Poduzetnički orijentirani poljoprivrednici su u manjem broju i minimalno se oslanjaju na resurse koje bi im trebala dati država, a mnogo više na proizvodnju kultura koje imaju stabilnu potražnju u tzv. „tržišnim udubinama“ (engl. market niches) na domaćem i stranom tržištu.

Treći pristup jest model neo-endogenog razvoja, koji je svojevrsni srednji put između endogenog razvoja, oslonjenog na vlastite snage i kapacitete lokalnih zajednica te egzogenog razvoja, potaknutog dionicima izvan lokalnih zajednica, mahom državom. Ovaj model pretpostavlja višerazinsku i međusektorsku suradnju u potpori lokalnom razvoju, koji u našim prilikama vrlo često izostaje te poseban odnos prema ruralnome razvoju.

I ovaj model pretpostavlja određeni intervencionizam države, ali ne samo onaj „odozgo prema dolje“ već intervenciju koja jača uzgojne i proizvodne potencijale lokalnih dionika uvažavajući svu kompleksnost okoline u kojoj žive i proizvode. Pojedini su istraživači temeljem ovoga modela uspješno identificirali nove, mlade poljoprivrednike koji kroz kvalitetne proizvode, inovativne marketinške ideje i kroz specifične „tržišne udubine“ pronalaze svoje mjesto na domaćem i stranome tržištu.

Četvrti pristup nazivamo „model nekompetentne države“.

U modelu nekompetentne države riječ je o nedosljednom državnom intervencionizmu u poljoprivredi, a bez stvarnog pokušaja prilagođavanja europskih legalnih okvira potrebama razvoja domaće poljoprivrede i obrnuto. U pozadini je neuspješno definiranje jasnih i mjerljivih ciljeva poljoprivredne politike i njenih glavnih ekonomskih sudionika,  tzv. „slaba država“ – premrežena partikularističkim i klijentelističkim interesima, što onemogućuje dosljednost u provedbi kako-tako zacrtanih razvojnih ciljeva u poljoprivredi.

Vladajuća politika načelno je svjesna velikih problema u poljoprivredi; o tome svjedoči popis strateških razvojnih ciljeva hrvatske poljoprivrede u različitim dokumentima i prošle godine usvojenoj Strategiji poljoprivrede do 2030. (NN, 3.3.2024.). No, takva poljoprivredna politika nailazi na skup prepoznatljivih zapreka, kao što su neznanje o stvarnom stanju u poljoprivredi i o problemima poljoprivrednika koje je prisutno u institucijama (od Ministarstva nadalje), izostanak multi-sektorskog pristupa i modela endogenog razvoja, te posljedično nesposobnost da se postave mjerljivi ciljevi i mehanizmi za ostvarenje, praćenje i evaluaciju politika koje se provode.

Dodajmo tome da neki poznati agronomski stručnjaci tvrde da država ni danas nema potpune podatke o tome kolikim površinama poljoprivrednog zemljišta točno raspolažemo, koja je njihova struktura, tko su njihovi vlasnici i u kakvom su stanju te površine. Ovaj podatak govori sam za sebe.

Državni intervencionizam

I u zemljama EU postoje različiti oblici državnog intervencionizma u poljoprivredi; to su sve one mjere koje, vodeći računa o europskoj regulaciji slobodnog tržišta i nacionalnim interesima, jačaju vlastitu poljoprivrednu proizvodnju i njen ukupni ekonomski i izvozni potencijal. Imajući u vidu ukupne probleme naše poljoprivrede, pitanje je zapravo na čemu je do sada počivala naša poljoprivredna politika i kakav bi nam tip državnog intervencionizma u poljoprivredi trebao.

Načelno govoreći, kompetentan tip državnog intervencionizma bi trebao jačati adaptacijske i ekonomske sposobnosti hrvatskih poljoprivrednika u odnosu na trženje na domaćem/europskome tržištu, podržavati poljoprivrednike rasta, poduzetnički (a ne ortački) orijentirane proizvođače i zadovoljiti neke od nacionalno važnih razvojnih ciljeva, kao što su: samodostatnost u energiji i hrani, fokusirane potpore u poljoprivredi, jačanje konkurentnosti kroz ulaganje u preradu domaćih poljoprivrednih proizvoda i proizvodnju visoko-finaliziranih proizvoda s većom dodanom vrijednosti, osiguranje poštenih odnosa između velikih tvrtki i malih kooperanata uz poticanje ekonomskog udruživanja malih uzgajivača i proizvođača, brži i ujednačeniji razvoj ruralnih prostora, itd.

Ekonomski rečeno, nema veće konkurentnosti bez jačanja ponude na strani uzgoja i poljoprivredne proizvodnje. Zbog toga Nova poljoprivredna politika mora biti i institucionalno promišljena jer mora uzeti u obzir i brojne deficite kumulirane kroz velik broj dosadašnjih državnih promašaja u njenome oblikovanju i izvedbama. (nastavlja se)

Izvor: Razvojna mreža Republika