Veće probleme od štetnika i vremenskih neprilika stvara nam sve više papirologije

Dario Frangen – ekološki poljoprivrednik, entuzijast, zaljubljenik u prirodu – predsjednik je Udruge za razvitak ekološke poljoprivrede, zaštitu okoliša i ruralnog prostora “Z-EKO”. Udruga okuplja ekološke poljoprivrednike s prostora Zagrebačke županije.

S početkom listopada udruga Z-EKO Velikoj Gorici je organizirala 4. Festival ekološke poljoprivrede. Na desetak štandova članovi Udruge ponudili su posjetiteljima ekološko voće i povrće, med, brašno, sirupe, sokove, namaze, liofilizirano voće, hidrolate… Tom prigodom razgovarali smo s predsjednikom udruge Dariom Frangenom.

S kojim je ciljem, još 2001., osnovana udruga “Z-EKO”?

Primarni cilj bio je promocija ekološke proizvodnje. On je i danas vrlo bitan, uz edukaciju naših članova, ali i edukaciju potrošača. I ne samo o ekološkoj poljoprivredi, već i o ekologiji, o očuvanju okoliša, o zaštiti prirode… To su stvari koje su u fokusu našega djelovanja. Danas je u udruzi tridesetak ekoloških proizvođača, a paleta naših proizvoda doista je šarolika – od žitarica, raznog voća i povrća, meda, aronije, lavande, borovnice, bamije, ljekovitog bilja, čajeva… Pokrivamo i mediteranske kulture – smokve, masline, nar, bajam… Član naše udruge može biti svaki proizvođač koji posjeduje valjani certifikat, a što znači da je proizvodnja pod nadzorom akreditiranoga kontrolnog tijela.

Koji su izazovi za ekološkog poljoprivrednika? Što ga najviše sputava u njegovu razvoju?

Koliko god to zvuči čudno, najveći izazov je – opstanak! Vjerovali ili ne, veći problem od štetnika i vremenskih neprilika postala je papirologija. Birokracija! Budimo realni, recimo to naglas, ekološki poljoprivrednik mora biti više i češće na ‘svojem gruntu’ nego konvencionalni. Mi ne koristimo herbicide, moramo okopavati. Ne koristimo insekticide, ručno uklanjamo štetnike. Koristimo pripravke koji su dozvoljeni u ekološkoj poljoprivredi, ali su manje djelotvorni. Dakle, moramo uložiti daleko više i vremena i truda. E sad, ako se želimo ozbiljno baviti proizvodnjom nemamo vremena baviti se i papirologijom. Ali, nažalost, birokracija nas je počela gušiti. To je postalo – prestrašno! Svakodnevno čujem kolege koji govore da to više nama smisla, da će odustati od ekološke proizvodnje, da im je ‘pun kufer’ papira.

Nažalost, polako se iz entuzijasta, iz zaljubljenika u prirodu, iz ekoloških poljoprivrednika pretvaramo u ‘knjiške moljce’ i ‘birokratske štakore’. Ako moram već u pet, u šest sati ujutro biti u svojem nasadu, kako onda imati snage do pola noći sjediti za računalom i pisati izvještaje i voditi evidencije?! Neke stvari, jednostavno – ne idu. Mene to osobno izuzetno boli i smeta. Smatram se entuzijastom i altruistom, dajem sebe u ekološku poljoprivredu, ali očito sam naivac. Čime se mi to bavimo? Papirologijom? Jesmo stvarno postali birokratizirano društvo? Ili želimo prehraniti ljude zdravom hranom? Znam kolege koji su kroz godine stvorili ‘bazu kupaca’ i odustali od ekoloških potvrdnica. Nastavili su s ekološkom proizvodnjom, ali bez papira. Kupci u njih imaju povjerenje i od njih i dalje kupuju proizvode.

Ako je suvišna papirologija primarni izazov, što je s klimatskim promjenama? Kako one utječu na ekološku proizvodnju?

Nema više ‘normalnih’ godišnjih doba. Nema proljeća, nema jeseni. Iz ‘japanki idemo u čizme’. To su veliki problemi. Pojavljuju se kasni mrazevi, kojih dosad nije bilo, stradavaju kulture koje dosad nisu stradavale. Svjedoci smo promjena koje su, usudim se reći, ‘lude i šašave’. Imamo ekstremne suše ili ekstremno niske temperature, ekstremne ‘izljeve’ kiše… Temperature enormno osciliraju, a biljke to strahovito osjete. Pate zbog toga, a mi dolazimo u velike probleme. Paralelno se javljaju štetnici i bolesti kojima pogoduju takvi klimatski ekstremi. Ako je bilo puno vlage za očekivati je da će ‘banuti’ gljivične bolesti. Ali one ne ‘banu’ kao nekada, one danas eskaliraju. I tako dolazimo i do problema ekoloških preparata. Nema ih! Odnosno, ono što imamo nije dovoljno djelotvorno. Mislim da nam vremenske (ne)prilike, ako govorimo o bilinogojstvu, donose nove štetnike i bolesti.

Prepoznaju li kupci ekološke proizvode? Kako ih uvjeriti da se doista radi o proizvodu bez pesticida i herbicida, o proizvodu koji nije tretiran ‘kemijom’?

Vrlo jednostavno. Nemojte ga uvjeravati! Jer, ako kupca krenete uvjeravati već budite određenu sumnju. Kada mene ide netko u nešto uvjeravati gubim povjerenje. Svi mi koji se bavimo ekološkom proizvodnjom imamo valjani ekološki certifikat. Kao predsjednik udruge uvijek inzistiram da naši članovi ovaj dokument imaju sa sobom na sajmu. Na njemu sve piše, koje proizvode prodajemo i u kojim količinama ih proizvedemo. Na nama je samo prezentirati naš proizvod. Svaki ga kupac može kušati i onda je na njemu da odluči hoće li ga ili neće kupiti.

Povjerenje između proizvođača i kupca mora se stvarati. Godinama govorim: ako imate svojeg automehaničara, ako imate kumicu na placu od koje kupujete sir, ako žene imaju svoju frizerku, pa imajte onda i svojega poljoprivrednika od kojega kupujete eko proizvode. Jedini opstanak nas malih proizvođača je imati svoje kupce koji u nas imaju povjerenje.

A kad kupac stekne povjerenje neće nam više trebati nikakav certifikat.

Troškovi ekološkog uzgoja osjetno su veći nego u konvencionalnoj poljoprivredi. Iz vašega iskustva, kakva je ekonomičnost ekološke proizvodnje?

Poljoprivreda je proizvodnja na polju, u koju morate unijeti sebe i svoje emocije. No, ako nema matematike nemojte se time baviti. Vrlo često proizvodnja u ekološkoj poljoprivredi graniči s isplativošću. Veliki ulazni troškovi, manji prinosi, znatne štete… utječu na cijenu finalnog proizvoda. A zbog kupovne moći građana naše proizvode ne možemo prodati po realnoj cijeni. U puno slučajeva cijena ekološkog proizvoda svega je ‘zeru’ viša od proizvoda iz konvencionalne proizvodnje. Većina ekonomista reći će da to nije isplativo. Ipak, osobno smatram da je ekološka poljoprivreda isplativa, ali uz puno više rada i opreza kod ulaznih troškova.

Zašto je važno udružiti ekološke proizvođače? Koja je dobrobit od udruživanja? Koja je prednost?

Benefiti su višestruki! Nažalost, pojedinci danas na udruge gledaju kao na zadruge. Na nekoga tko će za njih odraditi prodaju, što je apsurd. Smisao svake udruge civilnoga društva, pa tako i naše, jest “jači smo ako nas je više”. Glasniji smo! Evo, ekološki sajam na kojemu se sada nalazimo (4. Z-EKO festival; op.a.) primjer je našega zajedništva. Svi naši štandovi označeni su ‘ekološkom markicom’, a s desetak štandova na jednome mjestu pokazujemo i našu snagu – prema našim kupcima, prema lokalnoj i regionalnoj samoupravi, prema državnoj razini. Pokazujemo da nas ima! Imamo svoj identitet. Ako smo sami, ako nismo udruženi, onda nemamo ništa. Pojedinac, samo jedan glas ne znači ništa. Kao jedinka premali ste. Preslabi! Ovako, kad nas je više lakše je izaći na sajmove. Lakše se pokazati, promovirati. Jer sajmovi su kontakt s kupcima, promocija nas i naših proizvoda. Na sajmovima stvaramo svoj identitet koji će nam koristiti u budućnosti. I to je ono što osigurava udruga – zajednički nastup i zajedničku promociju.

Prošle godine 24.svibnja, jedan veseli autobus pun ekološki osviještenih poljoprivrednih entuzijasta, otisnuo se na put u Austriju. Članovi udruge Z-EKO posjetili su našu “enklavu” u Gradišću i Biofeldtage sajam (sajam/prezentaciju ekološke poljoprivrede). Ustvari je malo neobično ovu manifestaciju nazvati sajmom, jer se odvija na površini od oko 70 ha, sa zaista mnoštvom praktičnih prezentacija. Pravi sajam, koji se odvija na polju! A hoda se ne po betonu, već po prirodnim materijalima ..kamen, zemlja, drvena sječka, trava ..pravi seoski (eko) ambijent. Hrvatska ekspedicija predivno je dočekana od strane organizatora sajma (Poljoprivredna komora Gradišća), bivšeg ministra poljoprivrede Republike Austrije g. Berlakovića (koji i dan danas njeguje svoj materinji jezik), a zahvaljujući organizatoru putovanja Upravnom odjelu za poljoprivredu Zagrebačke županije i austrijskom veleposlanstvu u Hrvatskoj.

Što je sa sadnim materijalom? Gdje se on nabavlja?

Sadni i sjetveni materijal je ogroman problem. Ako me kolega traži dvije-tri sadnice naravno da će ih dobiti. Ali one nemaju certifikat i to više nije ekološka proizvodnja. Dakle, morao bih se registrirati kao rasadničar. S druge strane ekološko sjeme ima slabu klijavost, a platite ga deset puta više od konvencionalnoga. Neki dan sam razgovarao s kolegicom, od tri kilograma sjemena dobila je svega šest biljaka. I još nešto, u Hrvatskoj je dobavljača ekološkoga sadnoga i sjetvenoga materijala jako malo.

Kako stvoriti kratke lance opskrbe s ekološkim proizvodima?

Teško. Kupci su okrenuti trgovačkim lancima, naučeni su na komociju, naučeni su da sve kupuju na jednom mjestu. S druge strane ne isplati se iz Velike Gorice dostavljati jedan ili dva proizvoda u, recimo, Križevce. Dakle, domaći ekološki proizvodi trebali bi se prodavati tamo gdje se i proizvedu. Tu ulogu trebaju odigrati općinski, gradski i županijski oci. Mi mali to ne možemo sami.

Jeste li zadovoljni s potporama ekološkim proizvođačima?

Potpore nisu male i treba ih pohvaliti. Vrlo često one ekološkim poljoprivrednicima znače i preživljavanje. Neke potpore namijenjene su za proizvodnju, neke za kupnju repromaterijala, neke za samu sirovinu, a neke se dobiju po jedinici poljoprivredne površine. Tako da, ako ulažete, ako se razvijate, ako stvarate novi proizvod, ako imate viziju napretka sve se to da lijepo zaokružiti s potporama. Nisu to mali novci, nisu zanemarivi, vrijedni su… Osobno mogu zahvaliti i svome gradu – Velikoj Gorici i Zagrebačkoj županiji, njihovim upravnim odjelima koji brinu o nama ekološkim poljoprivrednicima. Nadam se da će tih sredstava biti i dalje. Iako…

Europska unija je najavila rezanje proračuna za poljoprivredu, moramo se naoružavati… Očito nam hrana manje treba od oružja da budemo sigurni. Ali upravo su hrana i zdravstvo osnova sigurnosti svakog naroda. Boli me kad čujem da se ‘reže na poljoprivredi’. Poljoprivreda nam stvara hranu, a hrana nam stvara život. Nek’ se reže na birokraciji, a ne na poljoprivredi.

Vlasnik ste OPG-a “Eko Ranch Frangen” i trgovačkog društva “Altair f”. Oba subjekta su u upisniku ekoloških proizvođača. Vaša priča, prije 25 godina, počinje s pčelarstvom…

Pčelarstvo je i danas okosnica naše proizvodnje. Uzgajamo i šipak (Rosa canina), imamo plantažu crne murve, a u našoj „dalmatinskoj ekspozituri“ uzgajamo masline, smokve, badem, nar, nešto agruma, vinogradarsku breskvu, samoniklo bilje – kadulju, lavandu, ružmarin, komorač… sve su to, uglavnom, mladi nasadi. Moja supruga ima razne ideje pa se pokušavamo ‘igrati’ s proizvodima kako bi oni bili inovativni, drugačiji, šaroliki…, da ne vlada jednoobraznost na tržištu. Želimo se po nečemu razlikovati od drugih. Imamo mediteranske čajeve, kiselimo motar, prvi smo u Hrvatskoj liofilizirali smokvu…

Zašto baš ekološka proizvodnja?

To je škakljivo pitanje. Svaki proizvođač koji je u ekološkoj poljoprivredi mora se prebaciti na drugačiji način razmišljanja. Godinama sam bio u pčelarstvu i u jednom trenutku kolega me pitao “zašto ne prijeđeš na ekološko pčelarstvo”. Nisam ga tada ozbiljno shvatio, no pitanje je ponovio još nekoliko puta. Bio je to prvi okidač, a drugi je uslijedio kad sam kupio satne osnove. Sve se deformiralo pa sam shvatio da to nema veze s voskom, nego s parafinom i raznim dodacima. Jednostavno, u glavi se dogodio ‘klik’, prelomio sam i rekao – dosta!

Sutradan sam nazvao kolegu i pitao kako ući u sustav ekološke certifikacije. I krenuo iz početka… Formirao sam novi pčelinjak i više nije postojala druga opcija, nego samo ekološka proizvodnja. Smatram da se dodatno treba pobuditi svijest o važnosti potrošnje ekoloških proizvoda. Jer ako u u organizam unosite pesticidima zatrovanu hranu, a što je danas, nažalost, postala svakodnevica, onda imate efekt ‘punih bolnica’ i pojave zloćudnih bolesti. Jasno kao dan! S druge strane ako proizvodite zdravu hranu i zdravo se hranite i vaš organizam bit će zdrav.

Foto: Dražen Kopač