U svijetu brze proizvodnje i globaliziranih lanaca hrane, postoje ljudi koji čuvaju tradiciju i autentičnost domaćih sorti. Jedna od njih je Marija Cafuk, čuvarica sjemena varaždinskog zelja, i peta generacija obitelji koja uzgaja čuveno varaždinsko zelje, proizvod s europskim certifikatom i simbol čitavog vidovečkog kraja.
U mirnom vidovečkom kraju, gdje magla jutrom nježno pada po poljima, a u zraku se osjeti miris zemlje i svježe ubranog povrća, već pet generacija obitelj Cafuk njeguje ono što se s pravom može nazvati zelenim blagom Hrvatske — varaždinsko zelje. S Marijom Cafuk razgovarali smo o tradiciji, izazovima poljoprivrede, manifestaciji „Zeljarijada“, ali i o budućnosti povrćarstva u Hrvatskoj.
Dolazite iz obitelji koja već pet generacija uzgaja varaždinsko zelje. Kako je sve počelo?
Naši korijeni u poljoprivredi sežu više od 150 godina unatrag, 5 generacija. Još su moji pradjedovi sadili varaždinsko zelje i prenosili to znanje s koljena na koljeno. Zelje je doslovno diglo našu obitelj, ali i cijeli vidovečki kraj. Sjećam se vremena kad su se punili vagoni i kamioni, pa se naše zelje vozilo diljem zemlje – od Zagreba do Dalmacije. To je bio pravi ponos, ljudi su znali da gdje piše “varaždinsko zelje” – to znači kvaliteta.
Danas radite u sklopu obrta Jurica Cafuk. Koliko je obimna vaša proizvodnja?
Trenutno obrađujemo oko 200 hektara zemljišta, od čega je 80 hektara pod krumpirom, 20 hektara pod zeljaricama, 3 hektara cikle i 7 hektara tikvi uljarica. Ostatak su pšenica i kukuruz zbog plodoreda. Zelje ne smije ići na istu parcelu svake godine, pa se plodored strogo poštuje. Sve što proizvedemo – prodamo. Opskrbljujemo kratke lance opskrbe, jednu bolnicu u Zagrebu i jedan trgovački centar. Članovi smo i Poljoprivredne zadruge „Varaždinsko povrće“, kroz koju se naši proizvodi nalaze i na policama trgovina. Nema većeg priznanja nego kad nam se javi kupac i kaže: „Kupili smo vaše zelje, bilo je izvrsno, ali ga više nema – možemo li doći k vama po još?“ To je dokaz da radimo dobro, da kvaliteta govori sama za sebe.
Vaše gospodarstvo ima i brojne certifikate. Koliko su oni važni?
Imamo Global GAP već desetak godina, to je međunarodni certifikat koji potvrđuje da proizvodimo u skladu s visokim standardima sigurnosti hrane i održivosti. Varaždinsko zelje ima i europski certifikat izvornosti, a naše bučino ulje i krumpir nose oznaku Dokazana kvaliteta. Takva priznanja ne dolaze slučajno – ona su rezultat znanja, tradicije i stalnog ulaganja. Nama nije cilj masovna proizvodnja, nego očuvanje autentičnosti.
Zeljarijada u Vidovcu postala je pravi zaštitni znak vašeg kraja. Kako je nastala ta ideja?
Ideja je jednostavna, željeli smo proslaviti ono što nas definira. Varaždinsko zelje nije samo biljka – to je identitet. Prva „Zeljarijada“ održana je prije više 25 godina, 1998. g., i od tada svake godine raste.Jedne godine smo napravili 1500 metara dugu sarmu, a ove godine smo pripremili 13.000 komada sarme. To je prava atrakcija!U organizaciju su uključeni i učenici Gospodarske škole Varaždin te Arboretum Vinica. Mladi kuhari uče kako se listovi varaždinskog zelja lako savijaju, kako se s njima radi i zašto su posebni.
Kroz tu manifestaciju godišnje prođe i do 5000 posjetitelja, a red za sarmu zna biti dug stotinjak i više metara. No, naš angažman tu ne staje. Meni osobno najljepši dio je rad s djecom. Idemo u vrtiće i škole, pripremimo im male parcele i zajedno sadimo zelje. Na jesen dolaze „gaziti zelje“ – to im je neprocjenjivo iskustvo. Djeca koja ne žive na selu tako prvi put vide kako nastaje neka hrana. Kad ih vidiš kako s ponosom nose glavicu koju su sami posadili, da ih to sve zanima i veseli, znaš da ima nade.
Što znači biti čuvarica sjemena varaždinskog zelja?
To znači čuvati autentičnost sorte, njezinu genetiku i okus. To nije lagan posao. Proizvodnja sjemena traje dvije godine. U studenom, na Svetog Martina, skupljamo najljepše glavice – one plosnate, čvrste, svijetlozelene boje. Takve glavice spremamo u trap i čuvamo od zime. Inače, moram naglasiti još jednu specifičnost varaždinskog zelja, a tiče se okusa koji je lagano hrenast. Nekad su se glavice trpale pod stajski gnoj, a danas to radimo sa slamom i agril folijama. U proljeće ih otkrivamo, glavica puca, izbija cvijet, a zatim se formira komuška sa sjemenom. Kad sjeme posmeđi, ručno ga beremo, sušimo i čistimo. To je mukotrpan, ali predivan proces. Mi i zainteresirani iz Udruge zeljari iz Općine Vidovec iz tog sjemena radimo presadnice i čuvamo sortu da ostane ista kakva je bila od davnina.
S kakvim se izazovima danas susreću poljoprivrednici na području Općine Vidovec?
Najveći problem trenutno su vrane, to moram naglasiti. Pokušali smo putem Poljoprivredne komore, Ministarstva zaštite okoliša, Ministarstva poljoprivrede, zaista na razne načine da se taj problem vrana pokuša riješiti. Doista teško ide. Poljoprivrednicima treba pomoći. A kakvi su tek problemi s tikvom uljaricom i kukuruzom! U postocima negdje su štete i gotovo 100 %. Populacija vrana je svake godine sve veća. Loptica se prebacuje, pa je prijedlog bio da lovci trebaju pucati i tjerati vrane, ali sve je to mrtvo slovo na papiru. Od 3. do kraja 8. mjeseca se ne smije pucati. Ako lovački savez zatraži može se sezona produžiti na cijelu godinu.
Nebudemo mogli saditi i sijati uskoro jer neće biti ništa od proizvodnje. Poljoprivrednici pronalaze rješenja i u vidu topova, što uznemirava određene stanovnike, razumljivo jer imaju djecu. Pa se šalju prijave, a sigurno niti jednom poljoprivredniku nije ugodno da mu policija kuca na vrata. Ali zaista, problem s vranama je ozbiljan, pa apeliramo na sve institucije da nam pomognu. Poljoprivrednici su uložili u repromaterijal, gnojiva, sjeme, obradu tla, a na kraju imaju velike gubitke. Ako se nešto ne promijeni, mnogi će odustati od sjetve.
Što za vas osobno znači varaždinsko zelje?
To je moj život. Moj identitet. Kad vidim glavicu varaždinskog zelja, vidim trud svojih predaka, ljubav svoje obitelji i budućnost svoje djece. Kad zelje okiseli i zamiriši, to je miris doma. Mi ne čuvamo samo biljku, čuvamo uspomene, znanje, kulturu. Zato ću dok god mogu, s ponosom reći da sam čuvarica sjemena varaždinskog zelja.
Uskoro ćete sudjelovati na Konferenciji Hrvatsko povrće 2025. u Varaždinu. Što očekujete od tog događaja?
Jako se veselim toj konferenciji. Održat će se u hotelu Turist u Varaždinu, i bit će to prilika da se okupe svi – proizvođači, znanstvenici, zadruge i institucije. Takvi događaji su važni jer mi, proizvođači, možemo izravno govoriti o problemima koji nas muče: o klimatskim promjenama, o cijenama repromaterijala, o vranama, o tržištu. Važno je da nas netko čuje, ali i da se međusobno povežemo. Hrvatska ima izvrsne proizvođače povrća, ali trebamo više zajedništva i podrške.
Foto: Gospodarski list
