Ljekovite drvenaste vrste stoljećima su bile temelj tradicionalne medicine, prehrane i svakodnevnog života u ruralnim područjima. Njihova prisutnost u našim krajevima i lako prepoznavanje čine ih dragocjenim dijelom prirodne ljekarne.
Bijela breza (Betula pendula Roth)
Bijela breza je listopadno stablo iz porodice breza (Betulaceae). Stari Slaveni, ali i drugi narodi, brezu su štovali kao sveto drvo. Sveta Hildegarda iz Bingena preporučivala je korištenje lisnih pupoljaka kod kožnih osipa. Danas se listovi breze smatraju djelotvornim biljnim diuretikom. Breza naraste do 30 metara visine. Korijenov sustav je dubok, ima jako razgranate bočne žile. Grane su viseće, mlade grane su crvenkastosmeđe, malo ljepljive, gusto prekrivene bradavičastim nakupinama.
Listovi su naizmjenični, u početku ljepljivi, na obje strane goli, dugi 3,5-7 cm, široki 2-4 cm, trokutasti s dvostruko pilastim rubovima. Cvjetovi su jednodomni, skupljeni u resama. Muški cvjetovi su rahlo raspoređeni, stvaraju se tijekom jeseni u početku uspravnim, kasnije visećim resama dužine 10 cm i nemaju dršku. Ženski cvjetovi su zbijeni, dužine 2-4 cm javljaju se u uspravnim resama i drškama dugima oko 2 cm u proljeće. Nakon oprašivanja vjetrom stvaraju se plodovi, okriljeni jednosjemeni oraščići dugi oko 2 mm koji dozrijevaju u srpnju i kolovozu.
Bijela breza je rasprostranjena u zapadnoj, sjevernoj i južnoj Europi te dijelovima Azije. Nalazimo je od brežuljkastog pojasa do 1900 m nadmorske visine, na svježim, pjeskovitim, glinenastim i kamenitim, kiselim tlima siromašnim hranjivim tvarima. Zbog svoje izražene bijele kore često se sadi u parkovima, pogotovo djeluje impozantno kada raste u gustim skupinama. Razmnožava se sjemenom i vegetativno. Mladi listovi i lisni pupoljci su jestivi, sakupljaju se u rano proljeće čim se formiraju, mogu se osušiti, samljeti u prah i koristiti kao dodatak prehrani. Listovi sadrže flavonoide (1,5%), triterpenske saponine (3%), eterično ulje (0,05-0,1%), metilsalicilat, smole, katehinske trjeslovine (8%) i gorke tvari. Osušenim listovima i grančicama može se aromatizirati ocat za salate. Od listova se također mogu raditi ekstrakti za njegu kose. Kora sadrži eterično ulje i metilsalicilat. Kao i vrbina kora zbog sadržaja salicilne kiseline, koristila za ublažavanje bolova i groznice.
Suha kora, grubo usitnjena, koristi se za pripremu čaja od kojeg se pripremaju kupke za kožne bolesti i nečistoće. Čajem se odstranjuju i bradavice, tako da se njime namaču više puta dnevno ili se komad namočene kore položi izravno na bradavicu. Suhom destilacijom brezove kore dobiva se brezov katran, tamnosmeđa tekućina koja sadrži velike količine fenolnih spojeva (gvajakol, krezol) i ima protupalno i antiseptičko djelovanje. Pripravci od brezovog katrana koriste se za liječenje kožnih bolesti, ali mogu djelovati i nadražujuće na kožu.
U službenoj fitoterapiji danas se koriste listovi koji djeluju kao snažan diuretik i antiseptik. Potiču mokrenje te djeluju kao dezinfijens mokraćnih putova. Također, pomažu kod bolesti bubrega, mjehura, mokraćnog kamenca kao i kod drugih bolesti (giht) gdje poticanje mokraće ima povoljnog utjecaja. Najbolje ih je koristiti svježe, ali za kasniju upotrebu suše se na tamnom i suhom mjestu raspoređeni u tankom sloju. Pupoljci sadrže najviše hlapivog ulja (4%) u kojem se nalazi aktivna tvar seskviterpenski alkohol betulol.
Čaj od listova breze: jednu do dvije jušne žlice listova preliti šalicom proključale vode i pokriveno ostaviti 10-15 minuta. Tri do četiri puta dnevno između obroka piti nezaslađeno.
Obični lovor (Laurus nobilis)
Obični lovor je višegodišnja biljka iz porodice lovora (Lauraceae), najviše rasprostranjena na području Mediterana. U novijim istraživanjima otkrivena je njegova potencijalna antikancerogena aktivnost, što ga čini mogućim saveznikom u terapiji protiv leukemije i karcinoma. Kao što mu i latinsko ime govori, dolazi od latinske riječi laurus = hvaljen i nobilis = plemenit, osobito su ga štovali Grci i Rimljani. Nagrada na godišnjem atletskom natjecanju bila je kruna od lovorovog vijenca, a i danas se pobjednici u raznim natjecanjima nazivaju laureatima. Pobjednike Olimpijskih igara još su od 776. godine prije Krista ovjenčavali vijencem napravljenim od lovorovih grančica. Lovorov vijenac nosili su i rimski carevi kao simbol svojega „božanskog“ statusa na zemlji.
Rimskim je vojskovođama u rangu senatora nakon pobjede u ratu ili kakvoj važnoj bitci pri povratku u Rim priređivan trijumf, tj. javna ceremonija i vjerski obred u njihovu čast. Lovor je ostavio dubok simbolički trag u našoj kulturi, što potvrđuje Poeta laureatus – pjesnik ovjenčan lovorom, veliko priznanje koje se proteže još od antike. U srednjem vijeku plodovi lovora koristili su se kod kašlja i kao dobro sredstvo za zacjeljivanje rana. Listovi se koriste u narodnoj medicini u liječenju groznice, kao jaki antiseptikom u zaštiti od raznih bolesti.
Obični lovor je višegodišnja drvenasta vazdazelena vrsta. U prirodi se pojavljuje u obliku grma ili stabla visine 15-20 m, ovisno o ekološkim uvjetima. Listovi običnog lovora nisu samo značajni zbog svoje asimilacijske uloge već i zbog prisutnih žlijezda s eteričnim uljem. Obični lovor je dvodomna ili diecijska vrsta tj. vrsta s biljkama koje nose odvojeno muške i ženske cvjetove. Plod je jednosjemena, jajasto do jajastokuglasta boba duga 10-16 mm. Prilikom klijanja supke ostaju ispod površine tla, dok se na mladoj stabljici razvija nekoliko suličastih, malih, ljuskastih, crvenkastih listića. Prvi pravi list je okruglast, šiljasta vrha, zelen i sjajan. Sjemenka je kuglasta, promjera 8-10 mm.
Primjena u kulinarstvu i medicini
Obični lovor važna je ljekovita i aromatska biljka koja se osim u kulinarstvu koristi i u pučkoj ili narodnoj medicini (etnomedicini) te službenoj (oficijelnoj) medicini. Rasprostranjen je u Europi, jugozapadnoj Aziji i sjevernoj Africi, na području oko Mediterana. Odgovaraju mu topla i vlažna klimatska područja, a kod nas raste jedino u priobalnom području (Istra, Kvarner, Dalmacija) do 400 m nadmorske visine.
Budući da je riječ o mediteranskoj kulturi, lovoru prije svega odgovaraju sunčana staništa, a može uspjeti i na polusjenovitim staništima. Iako voli svjetlost, tijekom vrućih ljetnih dana potrebno ga je određenom sjenom zaštititi od prekomjernoga izravnog sunčevog svjetla. Tijekom zime podnosi temperature i do -6 °C. Povoljna temperatura tijekom faze ukorjenjivanja kreće se od 24 do 25°C. Zahtjevi lovora prema vodi nisu veliki, ali potrebno ga je redovito zalijevati. Nakon zalijevanja tlo treba ostaviti neko vrijeme da upije vodu, budući da na previše vlažnom tlu lovor neće uspijevati. Redovno zalijevanje utjecat će na pravilan razvoj korijena, koji će na taj način postati razgranat i rasti dovoljno duboko kako bi osigurao stabilnost biljci. Lovoru odgovaraju dobro drenirana i propusna tla.
Može rasti na glinastim, ilovastim ili pjeskovitim tlima. Za uzgoj lovora u uzgojnoj posudi dobro je koristiti gotove supstrate koji će biljci osigurati dobar vodozračni režim. Razmnožavanje lovora može biti generativno i vegetativno. Lovor se generativno razmnožava sjemenkama koje nastaju u plodovima, a vegetativno uporabom reznica ili položenica. Sjeme za generativno razmnožavanje lovora, odnosno sjetvu, potrebno je prikupiti u jesen. Ako nije prikupljeno vlastito sjeme, već kupljeno ili osušeno, potrebno ga je potopiti u toplu vodu 24 sata prije sjetve. Ukoliko se planira uporaba reznica, utoliko ih je potrebno uzeti krajem ljeta. Moguća je i uporaba položenica, ali iako se često radi o učinkovitijem postupku, razvoj biljke iz položenice svakako će teći sporije nego kod razvoja biljke iz reznica. Primjena osušenih listova i plodova kao začina temelji se na tome što djeluju kao prirodni konzervans i karminativ. Eterično ulje običnog lovora zbog svog kemijskog sastava ima dobro protuupalno djelovanje, što je dobro poznato u etnomedicini mnogih mediteranskih zemalja. Listovi i plodovi u pučkoj se medicini koriste kod gubitka teka, grčeva u želucu, groznice, a listovi u liječenju bronhitisa.
Listovi se sakupljaju obično od rujna i suše se u tankom sloju na prozračnom i toplom mjestu. Nešto rjeđe, ali kao začin koriste se i osušeni plodovi, sadrže oko 1% eteričnog ulja i do 30 % masnog ulja. Eterično ulje primjenjuje se pri liječenju reume i kožnih osipa te u kozmetičkoj industriji. Prema rezultatima najnovijih istraživanja, eterično ulje običnog lovora ima i dobro antifungalno djelovanje, osobito gljivica iz roda Candida. Zahvaljujući činjenici da su u eteričnom ulju običnog lovora izolirana dva prirodna seskviterpenska laktona (kostunolid i dehidrokostus lakton) koji pokazuju antikarcinogeno djelovanje, obični lovor ušao je krug biljaka potencijalno primjenjivih u terapiji protiv leukemije te karcinoma jetre, jajnika, dojke i prostate.
Ljekovito djelovanje lovora vezano uz njegovu potencijalnu antikancerogenu aktivnost proizlazi iz njegove poznate visoke antioksidacijske i njegove potencijalne citotoksične aktivnosti. Prema anatomsko-terapijsko-kemijskom sustavu lijekova, list i plod običnog lovora spadaju u skupinu biljnih pripravaka s eteričnim uljima ili načinjenih od eteričnih ulja koji se kao lokalni pripravci koriste protiv boli u zglobovima i mišićima. Masno ulje dobiva se cijeđenjem koštica plodova.
Eterično ulje lovora je dobar dezinficijens i insekticidno sredstvo. U prošlosti se upotrebljavao za sprečavanje širenja kolere, dizenterije i malarije, i to dim od paljenja drva i ulja lovora – kako bi se uklonili komarci i mravi. Istraživanjima je dokazano da se lovorovo masno ulje može koristiti u medicinskoj praksi kao osnova za izradu preparata umjesto kakao maslaca. Zdrobljeni plodovi i masno ulje lovora dio su nekih masti, na primjer, “mliječne” masti, koja se koristi protiv grinja, ze reumatske bolove, grčeve, neuralgiju. Lovorov list se dodaje kao začin u razna jela te kod konzerviranja povrća i aromatiziranja octa. Kao začin juhama, varivima i umacima dodaje se po jedan list lovora. Za kiseljenje povrća, te kao začin octu dodaje se dva do četiri lista. Kod pripreme hrane s lovorom, list se treba izvaditi na kraju kuhanja. Koristi se u konzerviranju i pakiranju suhog voća, posebice smokava te za popravljanje okusa i kao repelent. Od listova se mogu pripremati čajevi i sapuni.
Čaj od lovora: jedan list svježeg ili sušenog usitnjenog lovora prelije se sa 2 dl ključale vode. Šalicu je potrebno poklopiti i nakon pola sata procijediti. Pije se jedna do dvije šalice čaja dnevno, prije jela.
Biljna kupka od lovora: potrebno je usitniti oko 20 listova lovora i kuhati u 5 l vode. Posudu poklopiti, a nakon jednog sata uliti u kadu.
Borovica (Juniperus communis)
Borovica pripada u porodicu čempresa (Cupressaceae). Kao drvo ili manji grm raste po cijeloj Hrvatskoj u šumama i suhim obroncima. Borovica ima ljekovitu i kulinarsku primjenu. Postoji više od 170 sortimenata. Rasprostranjena je u Europi, planinskimpodručjima sjeverne Afrike, u Maloj Aziji, na Kavkazu, u Iranu, Afganistanu, na Himalaji, u sjevernoj Aziji te u Sjevernoj Americi. Kao varijetet borovice smatra se patuljasta kleka, planinska česmika ili klečica (Juniperus communis L. ssp. nana) koji naraste tek 20-50 cm visine, no vrlo dobro je razgranat i tvori gusti tepih, a plod je nešto veći od obične borovice. Obična borovica je vazdazeleni grm ili niže stablo.
Uspravna je rasta, naraste 5 metra visine iako rijetko može narasti i do 15 metara. Grane su polegnute, uzdignute ili viseće, korijenov sustav je dobro razgranat, s glavnom žilom. Kora je u mladosti glatka, crvenkasta do smeđa, u starijih primjeraka je sivosmeđa, izbrazdana i ljušti se u krpastim ljuskama.
Pupovi su mali, zelenkasti ili smeđi, ušiljenojajasti, prekriveni bodljastim ljuskama. Iglice su kratke, krute, u osnovi šire, šiljate i jako bodljikave, duge 0,5-2 cm, široke do 2 mm, na licu imaju bijelu prugu, naličje je zeleno, smještene su gusto po tri u pršljenu, a na biljci ostaju do 4 godine. Borovica je češće dvodomna biljka (muški i ženski cvjetovi nisu na istom stablu), a tek rjeđe jednodomna. Muški cvjetovi su jajasti i žuti, usmjereni prema gore i skupljeni su po 2-3 u pazušcima prošlogodišnjih iglica, pelud im je često bjelkast. Ženski cvjetovi su zeleni, uspravni, dugi 3-4 mm, rastu pojedinačno u pazušcima iglica, imaju 3-6 ljusaka pri dnu s po 1-2 sjemena zametka. Cvate u travnju i svibnju. Plodovi su male okruglaste bobice promjera 6-9 mm koje se nalaze na kratkim drškama, svaka sadrži po tri tvrde, jajolike, trobridne, smeđe sjemenke. Za dozrijevanje im je potrebno 2 godine kad iz zelene prelaze u tamnoplavu boju. U isto vrijeme mogu se naći nedozrele bobice i one koje će tek sljedeće godine sazrjeti.
Bobice se sakupljaju ujesen, ali zbog vrlo bodljikavih iglica teže se ubiru. Može se ispod biljke rasprostrti neka tkanina kao pokrivač te se štapom bobice otresu i kad padnu sakupljaju se. Suše se na hladnom, suhom i prozračnom mjestu te se čuvaju u dobro zatvorenoj posudi na tamnom mjestu. U davnim vremenima smatralo se da bobice borovice imaju čarobne ljekovite, pa čak i čarobne moći. Vjerovalo se da grančica borovice iznad ulaznih vrata pomaže u borbi protiv zlih uroka i vještica. Danas se također koristi u medicini, kao snažan sastojak u raznim lijekovima i tretmanima. Plodovi sadrže do 33% invertnog šećera, eterično ulje, flavonoidne glikozide, biflavonoide, proantocijanidine, katehinske trijeslovine, malo pektina i guma, vosak, smolu, organske kiseline. Obična borovica je blagi diuretik koji pomaže kod zadržavanja vode, nadutosti, PMS-a i infekcija mokraćnog sustava.
Snižava šećer u krvi, pomaže u obnavljanju gušterače te povećava proizvodnju inzulina, pa je stoga korisna kod dijabetesa. Suhe, zrele bobice borovice sadrže i do 2,5% eteričnog ulja koje se smatra njihovom najljekovitijom tvari, a osim u ljekovite svrhe upotrebljava se u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji te kao sastojak parfema. Iglice borovice mogu se koristiti kao čaj, bogate su vitaminom C (100 mg%) i karotinom (2-3 mg%). Bobice se koriste za začinjavanje hrane, najčešće kao dodatak varivima. Sirov okus im je intenzivno aromatičan i malo trpak. Čaj od bobica je koristan kao diuretik i za poticanje apetita. U pučkoj medicini upotrebljava se za čišćenje krvi no izbjegava se njegova konzumacija kod slabosti bubrega, pogotovo za dužu upotrebu jer dolazi do oštećenja bubrega. Trudnice bi je trebale izbjegavati.
Čaj od plodova borovice: 2 g plodova prelije se šalicom kipuće vode i pije 2-3 puta dnevno, ne duže od 7 do 10 dana.
Plodovi borovice sadrže eterično ulje (0,5-3%) te se njeno ulje dobiveno destilacijom vodenom parom koristi u aromaterapiji. Zbog analgetskog i protuupalnog djelovanja korisno je kod upalnih i degenerativnih bolesti zglobova. Nalazi se također u recepturama za celulit i ponekad, zbog antiseptičnih osobina, u pripravcima za njegu kože sklone bubuljicama.
Glavni sastojak ginova
Bobice borovice tradicionalno se koriste u proizvodnji gina i glavni su sastojak koji ginu daje njegovu karakterističnu aromu. Ubacuju se u klasični gin tonic kako bi dodatno naglasile sam okus gina. Sama riječ gin dolazi od francuske riječi “genievre”, ili nizozemske riječi “jenever,” koje obje znače juniper ili borovica. Također se koristi pri kuhanju kao začin, a sve se više počinju koristiti i u proizvodnji craft pive. Kao začin, dodaje se paštetama, juhama, ribljim i mesnim prerađevinama, raznim umacima, marinadama, nadjevima, itd. Izvrsno se nadopunjuje s mediteranskim začinskim biljem i citrusima.
Ružmarin (Rosmarinus officinalis)
Ružmarin je trajni, razgranati zeleni grm, visok i do 2 m. Listovi su čvrsti, vrlo uski i na stabljici se razvijaju po dva nasuprotno. Mlade stabljike su četverobridne, a starije drvenaste. Između listova, na kratkim ograncima, razvijaju se maleni, dvousnati cvjetovi, svijetloplave do plavoljubičaste boje. Ružmarin cvate gotovo cijele godine, no ipak najviše u proljeće, od ožujka do lipnja. List ružmarina sadrži 1,2-2,5 % eteričnog ulja s glavnim sastavnicama: 15-30 % 1,8 %-cineola, 15-20 % kamfora, do 25 % kamfena, 10-20 % (+)-borneola s bornilacetatom i limonenom te drugim monoterpenima. Kemijski sastav eteričnog ulja ovisi o podrijetlu biljnog materijala, razvojnom stadiju biljke i vremenu sabiranja. Uz eterično ulje ružmarinovo lišće sadrži i u porodici Lamiaceae rasprostranjenu ružmarinsku kiselinu, gorki karnozol i karnozolnu kiselinu te triterpenske alkohole.
Ružmarin je u starom vijeku osim kao ukrasna biljka bio i začin, a manje se rabio za liječenje. Tek u srednjem vijeku ružmarin postaje važnija ljekovita biljka. Ljekoviti oblici primjenjuju se oralno i lokalno. Djeluju kao stomahik i karminativ, kod tromosti želuca i digestivnih smetnji ali poboljšavaju apetit i lučenje želučanog soka. Ružmarinovo eterično ulje primjenjuje se oralno i lokalno, izvrstan je antiseptik za probavni trakt. Također, djeluje i kao stomahik i karminativ. Proširuje krvne žile i time utječe na bolji krvotok, pa se često i u kombinaciji s drugim tvarima rabi u liječenju reumatskih bolesti i tegoba cirkulacije. Ružmarinovo ulje se zbog antiseptičkog učinka rabi za inhalaciju pri prehladi. Osim u fitofarmaciji ulje se primjenjuje i u kozmetičkoj industriji kao sastavnica i mirisna komponenta mnogih parfema i preparata za njegu kose.
Čaj od ružmarina: jedna čajna žličica suhih ili svježih listova prelije se šalicom kipuće vode i ostavi se da odstoji 15 minuta. Pije se dvaput na dan uz obroke.
Tinktura od ružmarina: 20 g listova ružmarina natopimo u 100 ml 70%-tnog alkohola. Na čašu vode uzimamo 15-20 kapi. Koristimo je izvana za pojačavanje prokrvljenosti.
Kupelj od ružmarina: 50 g listova prelijemo litrom vruće vode, ostavimo da pokriveno odstoji 30 minuta, ocijedimo i dodajemo kupelji u kadi. Koristimo kod niskog krvnog tlaka, živčanih smetnji i opće slabosti.
Ružmarinovo vino: 20 grama listovatjedan dana držimo u litri kvalitetnog vina. Pijemo kod smetnji krvotoka, živčane iscrpljenosti i opće slabosti.
