Često se kod nas može čuti jadikovanje kako nedostaju ulaganja u proizvodnju, u nova postrojenja, u nešto što stvara veću dodanu vrijednost, neko ulaganje koje će dovesti do vala zapošljavanja na određenom prostoru.
Isto tako se može čuti kako se kod nas investira samo u nove kvadrate shoping centara, kojih je po mišljenju takvih ionako previše, i koji nemaju nikakvog smisla ili ne donose ništa novo ili ništa što uistinu treba određenoj zajednici.
Previše negativizma i otpora ulaganjima
Općenito, u Hrvatskoj se investira i ulaže. Naravno da to može biti na još većoj razini nego što je to trenutno, ali definitivno ne stoji teza da nema ulaganja u proizvodnju. Mnoge kompanije koje već posluju dugi niz godina na našem tržištu kontinuirano ulažu u nove proizvodne kapacitete, nova postrojenja, nove linije i slično. To što su takve investicije kod nas medijski ispod ili na marginama radara, odnosno nedovoljno zastupljene u glavnim medijima, ne znači da se ne događaju.
Ono što možemo konstatirati, da kad su u pitanju greenfield investicije, one uglavnom polariziraju lokalnu zajednicu, a ponekad i cijelu Hrvatsku. Dovoljno je samo spomenuti Rimac Grupu i prisjetiti se kroz što sve je trebao proći vlasnik i sama kompanija da bi došli do pozicije gdje su sada. Puno previše negativizma i otpora ulaganjima koja su napravljena. Postavlja se stoga s razlogom pitanje jesmo li mi kao država i kao stanovnici otvoreni za strana ulaganja i za ulaganja u proizvodnju ili nam je draže postojeće stanje i status quo po tom pitanju, a koji omogućuje da se kuknjava i jadikovanja mogu nastaviti?
U istu skupinu možemo staviti i potencijalno ukrajinsko ulaganje u farme pilića, koka nesilica, klaonica i raznih pogona za preradu piletine u Sisačko-moslavačkoj županiji. Projekt o kojem se već toliko tinte potrošilo, a koji nije ni blizu realizacije, a pitanje je hoće li se na kraju ikada realizirati. Premda su svima puna usta kako Hrvatskoj trebaju greenfield investicije, sada kada imamo jednu (ili su to ipak dvije?) onda to ipak ne želimo!? Da ponovimo, za sada postoje dva potencijalna ukrajinska investitora koja žele investirati u Sisačko-moslavačku županiju, a spominje se da je planirana ukupna investicija veća od 600 milijuna eura! Jedan investitor je ukrajinski MHP, vlasnici slovenske Perutnine Ptuj u čijem sastavu posluje i Perutnina Ptuj PIPO iz Čakovca, inače najveći europski proizvođač piletine.
Paralelno s njima, još jedna ukrajinska tvrtka, Premium Chicken Company, želi u istoj županiji uložiti novac u izgradnju farmi pilića i koka nesilica. Razlika između dva investitora je ta što prvi želi investirati na državnom zemljištu, a drugi otkupljuje privatne parcele i na njima želi izgraditi farme. Možda je samo slučajnost da dva investitora imaju gotovo identične projekte na istom prostoru, a možda će ipak to biti jedan zajednički projekt oba investitora ili neka kombinacija u kojem sudjeluju oba investitora. U svakom slučaju, ne toliko bitno za širu javnost. Pa zašto onda takav projekt nije poželjan? Rekao bih da je to na kraju problem našeg mentaliteta, jer uvijek se nađe netko tko ima nešto protiv bilo kojeg projekta. Jesu li to zeleni koji smatraju da će izgradnjom farme doći do zagađenja okoliša, voda i tla? Za njih pitanje zašto bi te farme bile drugačije od postojećih koji se već nalaze na prostoru RH? Valjda bi bile izgrađene po istim standardima zaštite okoliša. Tu su onda i lokalni političari, koji se okreću kako vjetar puše, odnosno osluškuju reakcije lokalne zajednice s ciljem da se ne zamjere glasačkom tijelu kako bi i na sljedećim izborima zadržali stolicu i mandat.
Nema tu nikakve politike, ni odluke. Na kraju, tu su i ministarstva koja prebacuju loptice i odgovornost u čijoj je nadležnosti koji dio. Nitko da se konkretno zauzme da izgura projekt do kraja. Projekt koji je trebao biti dio obnove i razvoja tog područja nakon potresa i koji bi stvorio potražnju za radnom snagom na jednom takvom području koje se bori s depopulacijom i pesimizom oko ostanka stanovništva u tom dijelu države. Ukratko, kao i mnogo puta do sada samo se nižu „NE“ razlozi. Zašto nešto ne valja, zašto se nešto ne može, zašto nešto ne treba i slično.
Je li to poruka i za ostale investitore koji razmišljaju o potencijalnom ulaganju u Hrvatsku? O pozitivnim efektima uopće se ne govori. Nabrojat ćemo samo neke, poput stvaranja domaće potražnje za stočnom hranom, stvaranja veće proizvodne vrijednosti u Hrvatskoj (umjesto izvoza žitarica, izvozimo jaja i/ili piletinu), stvaranje novog izvoznog potencijala, djelomična supstitucija uvoza jaja i piletine, stvaranje novih radnih mjesta, više prihoda za lokalne jedinice samouprave…
Jaja i uvoz
Kad smo već kod jaja, u zadnjih nekoliko mjeseci kad se govori u uvozu raznih roba u Hrvatsku, spominju se često i jaja. Dosadašnji uvoz jaja iz Poljske sada smo supstituirali uvozom jaja iz Ukrajine koji je u zadnje dvije godine potisnuo uvoz jaja iz ostalih zemalja i sada je uvoz iz ukrajine dominatan u ukupnoj strukturi uvoza jaja. Posljedica je to izazova u domaćoj proizvodnji jaja, pogođenoj problemima sa salmonelom na pojedinim farmama. Smanjen je broj koka nesilica i posljedično smanjena je proizvodnja jaja na ispod 700 milijuna komada godišnje. S druge pak strane, procjene su da se u Hrvatskoj godišnje potroši oko milijardu komada jaja.
U tu brojku ubraja se potrošnja svježih jaja, ali i jaja za preradu. Pod potrošnjom jaja za preradu, misli se na jaja koja se kao sirovina utroše u procesu proizvodnje nekog drugog finalnog proizvoda, poput primjerice majoneze ili slično. Dakle, s jedne strane uvozimo jaja, a s druge strane ne želimo investiciju u nove farme. Umjesto da postanemo kao država neto izvoznik jaja, ostajemo neto uvoznik. Nekima je vjerojatno tako bolje, ali je li tako bolje za domaću poljoprivrednu proizvodnju i domaćeg potrošača?
Napomena: autor u članku iznosi vlastita mišljenjai stavove koji ne odražavaju nužno stajališta Gospodarskog lista
