Ljekovita svojstva aromatičnog bilja i njihova primjena u liječenju zabilježena je u prapovijesnom razdoblju. Tadašnji liječnici, pioniri današnje medicine, pored vjerskih praksi za liječenje su koristili različite biljne tvari.
Drevni Sumerski narod u južnoj Mezopotamiji razvio je oko 2500 godine pr. kr. prvo klinasto pismo i njime zapisao brojna otkrića i prakse. Pored pisma, brojevnog sustava i razvoja poljoprivrede (umjetno navodnjavanje, upute od sjetve do žetve), na tim glinenim pločama opisane su i prakse drevnih liječnika. Infekcije su liječili mješavinom meda, alkohola i smirne – aromatične smole drveta (Commiphora myrrha). Ova praksa temeljila se na kombiniranju antibakterijskih svojstva meda (osmotski učinak na bakterije zbog visoke koncentracije šećera i niskog pH meda), dezinfekcijskog učinka alkohola (podrijetlom iz grožđa i datulja) te antimikrobnog i protuupalnog djelovanja bioaktivnih sekundarnih metabolita smole drveta (flavonoidi, lignani, hlapljiva ulja i terpenoidi). Slični zapisi, kasnije kroz povijest, pronađeni su u Egiptu, Kini, Grčkoj i drugdje.
U svijetu medicine, dobro poznati antički liječnik Hipokrat s grčkog otoka Kosa (460-380 pr.kr.), u svojim je rukopisima opisao simptome bolesti te pristup liječenju jačanjem prirodne otpornosti ljudskog organizma: odmorom, dijetom, vježbanjem i raznim, empirijski nađenim, biljnim pripravcima (čije je učinke detaljno opisao za više od sto biljaka). Njegov značajan doprinos liječenju dokazuje i Hipokratova zakletva koju liječnici i dan danas prisežu prije nego započinju raditi u struci. Nakon tih početaka, uporaba biljaka u medicinske svrhe stoljećima se aktivno koristi u brojnim kulturama i tradicijama (pripravci, melemi i drugo).
Zlatno doba antibiotika
Prekretnicu u uporabi bilja obilježila je uspješna ekstrakcija alkaloida morfija (opijum) iz vrtnog maka (Papaver somniferum L.) 1806. godine. Uslijedio je značajan razvoj farmaceutske industrije i proizvodnja lijekova ekstrakcijom bioaktivnih tvari iz biljaka i razvojem sintetskih lijekova, bez kojih je nemoguće zamisliti (veterinarsku) medicinu današnjeg doba, a posebice liječenje različitih infekcija uzorkovanih štetnim (patogenim) mikroorganizmima. Zlatno doba antimikrobnih lijekova (antibiotika) započelo je 1907.g. kada je Paul Ehrlich otkrio antimikrobno djelovanje organskog spoja arsena (arsfenamin, salvarsan, spoj 606) te 1928. g. kada je Alexandar Fleming otkrio antibakterijsko djelovanje tvari iz plijesni Penicillium notatum (penicilin).
Uporaba ovih antibiotika spasila je milijune života ljudi i životinja. Međutim, kao što kaže drevna izreka „Panta Rei“ (gr. sve teče), opisujući shvaćanje opće mijene (nastajanja, promjene) drevnog grčkog filozofa Heraklita Efežanina (535-475 pr.kr.), zlatno doba antibiotika se promijenilo. Nakon gotovo stoljetnog uspješnog djelovanja antibiotika u liječenju infekcija, oni više nisu učinkoviti kao što su bili. Razlog tome je razvoj fenomena antimikrobne rezistencije (otpornost mikroorganizama na antimikrobne tvari).
Antimikrobna rezistencija
Uzrok nastanka antimikrobne rezistencije često se, a posve nepravedno, pripisuje isključivo prečestoj uporabi antibiotika pri uzgoju životinja. Uzrok je znatno kompleksnije naravi. Točno je da je prečesta i prekomjerna (preventivna) uporaba antibiotika u poljoprivredi i uzgoju životinja doprinijela nastanku rezistencije i širenju višestruko-otpornih mikroorganizama, no važan doprinos imali su i neprecizna uporaba antibiotika u liječenju infekcija u ljudi i životinja te evolucija mikroorganizama. Mikroorganizmi (bakterije, virusi, plijesni i dr.) su se promijenili (adaptirali) kako bi preživjeli uvjete izlaganja antibioticima. Nasljeđem ili različitim mutacijama i prilagodbama postali su „superbugs“ (eng. super-mikroorganizmi). Pritom su razvili specifične mehanizme rezistencije (otpornosti) na većinu ili čak na sve dostupne antimikrobne lijekove, ugrožavajući pritom zdravlje ljudi i životinja.
Nažalost, posljedice su dalekosežne i uzrokovale su globalnu krizu uslijed milijuna smrtnih ishoda godišnje u cijelom svijetu. Primjeri takvih „superbugs“ mikroorganizma su bakterija meticilin-rezistentni zlatni stafilokok (MRSA), karbapenem i vankomicin rezistentne enterobakterije (npr. E. coli, Enterococcus spp., Klebsiella spp.), neki virusi, kvasci, plijesni i paraziti. Osim što uzrokuju infekcije u ljudi i domaćih životinja, ovi mikroorganizmi prirodno žive u okolišu: tlu, vodi, divljim životinjama. Izolacija enterokoka otpornog na antibiotik vankomicin iz zdravih svinja i peradi, ukazala je na opasnost rutinske uporabe antibiotika u uzgoju životinja te moguće oboljenje ljudi koji rade s tim životinjama. Iako je dokazan mogući izvor otpornih mikroorganizama u životinjama i njihovom okolišu, način prijenosa i stvarna opasnost okoliša i životinja kao izvora infekcije i njihova prijenosa na druge životinje i ljude još uvijek se istražuje.
Antibiotici kao dodaci u hrani za životinje
Tijekom četrdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u je otkriveno da rezidue antibiotika klortetraciklina (proizvoda bakterije Streptomyces aureofaciens) u hrani potiču prirast životinja. Vrlo brzo nakon tog otkrića, hranidba životinja niskim dozama antibiotika znatno je porasla. Antibiotici su se osim za liječenje životinja počeli rutinski koristiti u profilaktičke svrhe i prodavati kao antibiotski promotori rasta u uzgoju životinja. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo 80% gotove hrane za svinje, goveda i perad sadržavalo je antibiotike. Antibiotici su se počeli koristiti u cijelom svijetu u sve višim koncentracijama u uzgoju domaćih životinja, u ribarstvu, u poljoprivredi, pa čak i u obliku bombona i kolača za ljude.
Zabrana uporabe antibiotika kao dodataka hrani za životinje
Zbog pojave rezistencije i nedostatka učinkovitih lijekova, devedesetih godina prošlog stoljeća započele su prve zabrane uporabe antibiotika. U Danskoj se od 1999. godine antibiotski promotori rasta ne koriste u uzgoju životinja. Zabrana uporabe antibiotika kao promotora rasta u uzgoju životinja u zemljama Europske unije uvedena je 2006. godine, a 2022. godine zabranjena je rutinska, preventivna i grupna uporaba antibiotika na farmama te je uvedena stroža kontrola uvoza iz zemalja izvan Europske unije. Razlog tome je što ostatak svijeta nije pratio ovu zabranu.
Antibiotici se još uvijek rutinski koriste u uzgoju životinja u brojnim zemljama uključujući velike proizvođače peradi kao što su Kina i Indija. U SAD-u je 2017. g. zabranjena uporaba medicinski važnih antibiotika kao promotora rasta, te je uvedena veterinarska kontrola uporabe antibiotika, ali se mnogi antibiotici još uvijek koriste u profilaktičke svrhe. Dodatni problem prekomjerne uporabe antibiotika na farmama je prisutnost rezidua antibiotika u tlu, vodi, sedimentu bilo putem fecesa, otpadnih voda ili gnoja. Rezidue antibiotika utječu na kvalitetu tla, vode, ali i zdravlja životinja (toksičnost, utjecaj na mikrofloru probavnog trakta, metabolizam, bolesti zglobova, smanjeni prirast i drugo).
Biljke kao alternativni antibiotici
Pojava višestruko-otpornih mikroorganizama, nedostatak učinkovitih lijekova, relativna sporost u razvoju novih učinkovitijih antibiotika, zabrane uporabe antibiotika te sve veći pritisak javnosti (dobrobit životinja i zaštita zdravlja ljudi) pokrenuo je lavinu znanstvenih istraživanja u pronalasku tvari koje bi mogle zamijeniti antibiotike. Istraživane su antibakterijske vakcine, tvari koje utječu na imunološki sustav, bakteriofagi, probiotici, prebiotici i sinbiotici, enzimi i biljni ekstrakti (fitobiotici). Istraživanje bilja i njihovih bioaktivnih tvari vraća priču o antibioticima na početak. Fitobiotici su zanimljivi zbog njihovog dokazanog antimikrobnog, protuupalnog, antioksidativnog i anti-parazitskog djelovanja. Ovaj učinak rezultat je bioaktivnih tvari, najčešće njihovih sekundarnih metabolita terpenoida i esencijalnih ulja, fenola i polifenola, glikozida, alkaloida, lecitina i polipeptida.
Uspjesi fitoterapije u liječenju životinja
Fitobiotici se u pravilu smatraju sigurnim za uporabu te učinkovitim poput antibiotika, a dodaju se u količini od 1% do 2% u hranu za životinje, a ponekad i u većem udjelu. U novije vrijeme, značajno je porasla njihova uporaba u uzgoju životinja u čitavom svijetu. Koriste se u preventivne svrhe i kao promotori rasta kao biljke (ili dijelovi biljaka), njihovi ekstrakti i esencijalna ulja. Antimikrobni učinak na patogene mikroorganizme dokazan je za veliki broj biljaka.
Primjerice, dokazan je antimikroban učinak za lišće babinog zuba (Tribulus terrestris), bosiljka (Ocimum basilicum), crnog sljeza (Malva sylvestris), eukaliptusa (Eucalyptus camaldulensis), gorčike (Marrubium vulgare), gospine trave (Hypericum perforatum), guave (Psidium guajava), kadulje (Salvia officinalis), kane (Lawsonia inermis), matičnjaka (Melissa officinalis), mažurana (Origanum majorana), metvice (Mentha piperita), mirte (Myrtus communis), origana (Origanum vulgare), sikomore (Ficus sycomorus) i vrtnog timijana (Thymus vulgaris); zacvijetcrnog sljeza (Malva sylvestris), kamilice (Matricaria chamomilla) i plavog graška (Clitoria ternatea); zasjeme i plodove anisa (Pimpinella anisum), drijena (Platanus hybrida), kardamoma (Elettaria cardamomum), kima (Carum carvi), klinčića (Syzygium aromaticum), komorača (Foeniculum vulgare) i sikomore (Ficus sycomorus); zakorubijele vrbe (Salix alba), cimeta (Cinnamomum zeylanicum) i šipka (Punica granatum); zakorijen / podzemni dio biljkečička (Arctium lappa), đumbira (Zingiber officinale), kurkume (Curcuma longa), tušta (Portulaca oleracea) i brojnih drugih.
Kao dodatak hrani za životinje u zemljama Europske unije odobren je relativno mali broj pripravaka na bazi bilja, ali se u novije vrijeme već redovito u uzgoju svinja i peradi koriste preparati na bazi cimeta, čajevca, češnjaka, klinčića, meksičkog papra, origana i timijana kako bi se poboljšala funkcija probavnog sustava te za bolji prirast. Važno je napomenuti da je svaka od ovih biljaka specifična s obzirom na kemijski sastav, kombinaciju i udio pojedinih poželjnih bioaktivnih tvari. Na sastav utječu brojni čimbenici uključujući vrstu biljke, geografski položaj, kvalitetu tla i klimatske uvjete. Nadalje, pri proizvodnji pripravaka značajni su uvjeti branja, proizvodnje (ekstrakcija, destilacija), pohrane i drugo. Iako u pravilu sigurni, biljni pripravci mogu sadržavati bioaktivne tvari koje nepovoljno djeluju u prisustvu pojedinih enzima ili umanjuju hranidbenu vrijednost.
Raznolikost biljnog svijeta je ogromna i nesumnjivo sadrži ljekovite tvari. Na nama ostaje da ih pronađemo, istražimo i koristimo uzimajući u obzir sastav pojedinih biljaka, udio bioaktivnih tvari, mehanizme djelovanja, kompatibilnost s drugim hranidbenim tvarima, moguću toksičnost i dozu koja je potrebna za postizanje povoljnog učinka.
Ovaj tekst rezultat je istraživanja bilja i biljnih ekstrakata te njihov učinak na mikroorganizme izdvojene iz peradi i kućnih ljubimaca a u sklopu projekta Hrvatskog veterinarskog instituta (NPOO15): „Istraživanje kemijskog profila biljnih ekstrakata i antimikrobnog učinka na rezistentne stafilokoke (CRISP)“, koji je financiran od strane Europske unije NextGenerationEU i uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske.
