Grupe solidarne razmjene

S grupama solidarne razmjene susrela sam se 2013. kad je moja prijateljica odlučila uzgajati organsko povrće s ciljem prodaje u jednoj takvoj novoosnovanoj grupi.

Dok mi je prepričavala principe po kojima grupa solidarne razmjene (GSR) funkcionira, učinilo mi se da je to odličan, logičan model, u kojem profitiraju i proizvođači i potrošači, zbog toga što se stvara stabilno tržište za proizvođača organskih proizvoda, zaobilaze se prekupci, što znači da i cijena može biti niža nego u specijaliziranim trgovinama.

Model zahtijeva angažman potrošača, međutim, uz pravu motivaciju i neznatno izlaženje iz zone komfora dobrobiti su velike, ne samo za potrošače koji se zdravo hrane, ne samo za poljoprivrednike koji imaju stabilnu bazu kupaca, ne samo za lokalno gospodarstvo koje jača, već i za bioraznolikost, za zdravlje zemlje. Taj je model alternativa postojećem modelu koji djeluje destruktivno za lokalnu poljoprivredu te dokida prehrambenu neovisnost zemlje. Vidjeli smo nedavno i tijekom nedavne globalne karantene, i u početkom rata u Ukrajini, koliko je važna prehrambena neovisnost, na lokalnoj razini također. To bi trebao biti strateški cilj.

Svjetski poljoprivredni i društveni pokret

Za solidarnu poljoprivredu postoje nazivi u različitim dijelovima svijeta pod različitim imenima. Od teikei (u značenju suradnja) grupa u Japanu, preko Jardins de Cocagne (Vrtovi obilja) u Francuskoj do Gruppi di Acquisto Solidale (GAS – Grupe solidarne potrošnje) u Italiji, gdje se principi solidarne ekonomije primjenjuju i na druge vrste proizvoda, ne samo na poljoprivredne.

DESET TEIKEI NAČELA SOLIDARNE POLJOPRIVREDE

1. Uzajamna pomoć. Bit partnerstva leži ne u samom trgovanju već u

prijateljskom odnosu među ljudima, što znači da uz međusobno razumijevanje proizvođači i potrošači trebaju pomoći jedan drugome. Takav odnos se ostvaruje kroz razmatranje prvobitnih iskustava.

2. Namjerna proizvodnja. Proizvođači trebaju, u dogovoru s potrošačima, ostvariti maksimalnu količinu i maksimalnu raznolikost proizvoda u skladu s kapacitetom svojih farmi.

3. Prihvaćanje proizvoda. Potrošač treba prihvatiti sve proizvode koji su proizvedeni u skladu s prethodnim dogovorom unutar grupe, a njegova ishrana bi trebala što više ovisiti o tim proizvodima.

4. Obostrana koncesija u određivanju cijena. U procesu odlučivanja o cijeni, proizvođači trebaju uzeti u obzir svaku moguću uštedu rada i završne cijene, znači svi procesi obrade ili pakiranja bi se trebali što više smanjiti; dok potrošači trebaju uzeti što više u obzir korist od dobivanja svježih, zdravih i ukusnih namirnica.

5. Produbljivanje prijateljskih odnosa. Kontinuirani razvoj ovog partnerstva zahtijeva produbljivanje prijateljstva između proizvođača i potrošača. To se može ostvariti samo ako se povećava kontakt među partnerima.

6. Autonomna distribucija. Prijevoz proizvoda do mjesta skupljanja trebao bi organizirati proizvođač ili potrošač, a da prijevoz ne ovisi o profesionalnim dostavljačima.

7. Demokratska uprava. Proizvođači, potrošači i njihove grupacije trebaju izbjegavati pretjerano se oslanjati na ograničen broj rukovodilaca u svojim aktivnostima i truditi se da prakticiraju oblike demokratskog upravljanja gdje svi dijele odgovornost. Posebne situacije obitelji članova trebaju također biti uzete u obzir na principu uzajamne pomoći.

8. Učenje unutar grupa. Obje grupe proizvođača i potrošača trebaju pridati veliku pozornost međusobnom učenju i truditi se da njihove aktivnosti idu dalje od same distribucije zdrave hrane.

9. Održavanje odgovarajuće veličine grupa. Svi spomenuti principi neće moći biti dosljedno provedeni u praksi, ako članstvo grupa na određenom teritoriju postane preveliko. Zbog toga veličina grupe treba ostati na prikladnom broju. Razvoj ovoga pokreta treba biti zasnovan na rastu broja grupa (a ne članova unutar grupe) i na međusobnoj suradnji među njima.

10. Postupni razvoj. Od samog početka rada u većini slučajeva ni proizvođači ni potrošači neće biti u stanju doživjeti samo tako dobre situacije kao što smo naveli. Prema tome, nužno za oboje je izabrati perspektivne suradnike, čak i kad njihova trenutačna situacija nije baš zadovoljavajuća, i truditi se napredovati u međusobnoj suradnji.

U SAD-u se taj princip poljoprivrede udomaćio pod nazivom Community-Supported Agriculture, što bi se kod nas moglo prevesti poljoprivreda potpomognuta zajednicom.

Zbog dominacije engleskog jezika u znanstvenoj produkciji ne čudi da se upravo taj termin proširio i udomaćio kao krovni. Taj se koncept naslanja na ideju da se pojedinci moraju dodatno angažirati kako bi jeli hranu uzgojenu po principima koje smatraju odgovarajućim (najčešće se radi o organskoj hrani, ali ne mora se raditi uvijek o tome, može se raditi i o hrani lokalnih proizvođača). Taj se angažman ostvaruje tako da se stvori grupa kupaca oko nekoliko (organskih) proizvođača i ta grupa sustavno nabavlja namirnice od njih, bez posrednika. Najčešće se naručuje online, a dostava se obavlja jednom tjedno na određenoj lokaciji li pak postoji spremište u koje se hrana dostavlja i gdje se preuzima.

Na taj se način zaobilaze posrednici, a poljoprivrednik dobiva veći dio za svoj rad i trud. Kupci tvore tržište koje je, ukoliko je dovoljno snažno, sposobno utjecati na poljoprivrednike i utoliko ih potaknuti da proizvode organski (tj. da prijeđu s konvencionalne na ekološku proizvodnju) upravo zbog toga što im oni osiguravaju tržište. Solidarni su s proizvođačima upravo stoga što opstanak takvih poljoprivrednika i njima jamči opstanak željenog oblika poljoprivrede. Poljoprivrednici su solidarni s kupcima na taj način da im osiguravaju niže cijene. To je i moguće, jer su iz cijelog lanca isključeni prekupci.     

Ključ podupiranja je u sustavnosti, odnosno u tome da se hrana nabavlja redovito od istog poljoprivrednika (ili iste grupe poljoprivrednika), čime on(i) stječe stalnu i sigurnu bazu kupaca te zato ne mora razmišljati o plasmanu i prodaji svojih proizvoda, može ukalkulirati količine i u konačnici se može više fokusirati na samu proizvodnju.

Za koga je taj koncept najkorisniji ?

Taj je koncept koristan svima u ovom kratkom lancu opskrbe, ali ne samo njima. Taj je koncept dobar i za društvo u cjelini i za planetu. Dobar je za poljoprivrednike koji na taj način razvijaju bazu kupaca odnosno osigurano stabilno tržište koje ga redovitom kupovinom podupire. Dobar je za kupce koji dobivaju upravo onakvu hranu kakvu žele, a radi se najčešće o kupcima koji zaziru od konvencionalne poljoprivrede i žele se hraniti organskom, ekološkom hranom. Kontinuiranom, sustavnom kupovinom baš takvih proizvoda od baš tog poljoprivrednika, potrošači ne samo što sebi osiguravaju neposredan izbor organske hrane po prihvatljivijim cijenama, već i budućim generacijama priskrbljuju opstanak organskih proizvođača u kompetitivnom tržištu koje pogoduje velikim proizvođačima konvencionalnim poljoprivrednicima.

Naime, računica je jasna – ako ekološki (organski) poljoprivrednik može sebi i svojoj obitelji takvim načinom proizvodnje osigurati život, ima snažan poticaj nastaviti se baviti upravo takvim načinom proizvodnje. S druge pak strane, veliki prodajni lanci ili veliki agrobiznisi mogu dugotrajnim “držanjem” niskih cijena uzrokovati odustajanja malih proizvođača zbog neisplativosti. Jednostavno je reći da u takvoj igri veliki igrači ispadaju konkurentniji. Međutim, u konačnici takav pristup politike i potrošačkih odluka dovodi do smanjivanja izbora. Lokalni proizvođači odustaju od proizvodnje, što na kraju te utrke konkurentnosti ostavlja potrošače bez pravog izbora. Tada igrači koji preostanu mogu diktirati i cijene i uvjete, jer konkurencije nema.  Upravo zbog takvog pogleda u budućnost bitno je sada djelovati. Ako se zauzme takva perspektiva/pogled, jasno je da svi profitiraju od solidarne poljoprivrede – i poljoprivrednici i kupci i lokalno gospodarstvo, i planet.

Razvoj solidarne poljoprivrede

Nekako paralelno s pojavom grupa solidarne poljoprivrede u Japanu, već 1978. osnovana je prva takva grupa u Švicarskoj za koju se smatra da je pionir solidarne poljoprivrede u Europi. Istraživači smatraju da je oko 1986 ideja solidarne poljoprivrede iz Švicarske prenesena u Sjedinjene Američke Države – SAD. Tamo se proširila i udomaćila pod nazivom community-supported agriculture. Za nas je važna Italija, s obzirom na to da su se inicijatori naših grupa solidarne razmjene pod kojim se nazivom solidarna poljoprivreda proširila u HR, inspirirali upravo talijanskim modelom.

Prva grupa solidarne poljoprivrede u Italiji je osnovana 1994 godine. Diljem Europe puno je različitih modela koji djeluju pod različitim nazivima, a dobar pregled inicijativa u 22 europske zemlje pruža Overview of Community Supported Agriculture in Europe u izdanju Europske grupe za istraživanje poljoprivrede potpomognute zajednicom URGENCI (European CSA Research Group / URGENCI.) iz 2016. godine.

Iako je na području Europe model krenuo iz Švicarske, Njemačke i Francuske, čini  se da je danas upravo u Njemačkoj i Francuskoj najrašireniji. AMAP (Associations pour le Maintien d’une Agriculture Paysanne) modeli funkcioniraju diljem Francuske i ostaju najrašireniji i najstabilniji obrazac grupa solidarne razmjene u Europi jer kombiniraju ekološku proizvodnju s dugotrajnim ugovorima između proizvođača i potrošača. U Njemačkoj je model posebno raširen u Solidarische Landwirtschaft (Solawi) zajednicama koje često nude sezonske dostave kutija članovima i surađuju s urbanim potrošačima. Pri tom treba imati na umu da je i Italija snažna u smislu solidarne potrošnje, tamo postoje cijele mreže.

Širenje solidarne poljoprivrede u Hrvatskoj

Taj se model počeo širiti u Hrvatskoj 2012. godine. Već 2009. godine pojedinci su imali prilike, na poziv talijanskih grupa solidarne potrošnje, proučiti kako to izgleda u praksi, detektirati dobrobiti i poželjeti tako nešto organizirati i kod nas. Nakon početnih problema, inicijativa je zaživjela 2012. godine i od tada do danas, uz uspone i padove, opstaje. Širila se po različitim dijelovima Hrvatske, ali ne i svugdje. Osim toga, razvile su se i pojedine regionalne specifičnosti.

Tako su npr. istarske grupe solidarne razmjene 2015. uzele drugačije ime – solidarne ekološke grupe –  kako bi se razlikovale od ostalih. Naime, kod njih se inzistira da su svi proizvođači certificirani, ali isto tako su i sami proizvođači članovi grupe, čime se osigurava kvaliteta, s obzirom na to da oni jako dobro znaju neke detalje koje npr. klasičan kupac ne mora znati i na taj način osiguravaju kontrolu. U drugim takvim grupama ciljano se izbjegavalo certificiranje i cijela se priča gradila na povjerenju u ljude, a ne institucije.

Iako se čini kao da je zamaha nestalo, GSR-ovi su, u modificiranom obliku, nastavili živjeti. Stvorile su se i neke individualne dostavne priče. Problem održavanja GSR-a je organizacijski, ali i motivacijski. S obzirom na to da se radi o bottom-up inicijativi, ponegdje je s vremenom došlo je do rutinizacije, odnosno svojevrsnog zamora. Naime, često organizacijski dio posla uvijek preuzima ista grupa ljudi, dok određen dio članova prolazi bez dodatnog angažmana, uz sve dobrobiti.

Takav stav nagriza solidarnost i može rezultirati urušavanjem poduhvata te ga je dobro, ako ga se već ne može prihvatiti kao činjenicu, u samom početku anulirati, npr. zahtijevanjem jednakog sudjelovanja svih članova grupe. Ljude koji kupuju na ovaj način potrebno je osnažiti u toj praksi i pomoći. Takva potpora nije nužna svima, ali komfornije članove takvih grupa potrebno je poticati na aktivniji angažman. Činjenica je da živimo u doba kad je sve dostupno jednim klikom. Ovaj način je kompleksniji i zahtjevniji. Potrebno je osvijestiti da je dugoročno i bolji, ali da se za njegov opstanak potrebno angažirati.

Model u kojem dobivaju svi, a gube samo posrednici

Grupe solidarne razmjene jedan su od oblika proizvodnje i razmjene hrane koji su suprotstavljene komercijalnoj poljoprivredi. Sastoje se od sudionika koji kupuju svježu, netretiranu i lokalno uzgojenu hranu izravno od proizvođača, čime se dijeli rizik i eliminiraju prekupci i posrednici. Evo ključnih informacija o grupama solidarne razmjene u Hrvatskoj:

• ZMAG (Zelena mreža aktivističkih grupa): Ova udruga je jedan od glavnih pokretača i edukatora o GSR-u u Hrvatskoj. Na stranicama ZMAG-a možete pronaći priručnike i smjernice za osnivanje ili priključenje grupama.
• GSR Zagreb: Postoji nekoliko aktivnih grupa u Zagrebu (poput onih u kvartovima Jarun, Prečko ili Maksimir) koje funkcioniraju putem tjednih narudžbi i distribucije na dogovorenim lokacijama.
• Solidarna ekološka grupa (SEG) Pula: Aktivna grupa u Istri koja povezuje lokalne eko-proizvođače s građanima Pule i okolice.
• GSR Rijeka i GSR Split: Veći gradovi često imaju aktivne zajednice koje se organiziraju putem zatvorenih Facebook grupa ili mailing lista.
• Način funkcioniranja:
  • Izravna narudžba: Kupci se obvezuju na kupnju “košarica” voća i povrća, čime podupiru proizvođača čak i u lošijim sezonama.
  • Povjerenje umjesto certifikata: Iako mnogi imaju eko-certifikat, članovima je često važnije osobno povjerenje i poznavanje načina uzgoja.
  • Transparentnost: Cijene određuje proizvođač, a često su niže nego u trgovinama zdrave hrane jer nema marži preprodavača. 

Za najtočnije informacije o grupama u vašoj blizini, preporučuje se provjera lokalnih Facebook grupa pod nazivom “Grupa solidarne razmjene [Ime grada]” ili kontaktiranje udruge ZMAG.

Kako pokrenuti grupu solidarne razmjene u svom mjestu?

Pokretanje Grupe solidarne razmjene (GSR) ne zahtijeva kompliciranu pravnu proceduru, već dobru organizaciju i zajednicu koja dijeli iste vrijednosti.

Evo osnovnih koraka za pokretanje grupe u vašem mjestu:

1. Pronađite istomišljenike
   • Za početak je dovoljno 3 do 5 osoba koje će činiti inicijativnu jezgru.
   • Organizirajte prvi informativni sastanak kako biste definirali zajedničku viziju i potrebe (koje namirnice želite, koliko često).
2. Pronađite lokalne eko-proizvođače
   • Potražite poljoprivrednike u okolici koji uzgajaju hranu na ekološki način.
   • Posjetite njihova imanja kako biste se uvjerili u način proizvodnje i uspostavili odnos povjerenja, što je temelj GSR-a.
3. Dogovorite model suradnje
   • Košarica: Proizvođač nudi sezonski miks proizvoda po fiksnoj cijeni.
   • Narudžba: Članovi biraju konkretne artikle s popisa koji proizvođač šalje tjedno.
   • Dogovorite lokaciju i vrijeme primopredaje (garaža, dvorište člana ili javni prostor).
4. Odredite način komunikacije
   • Za lakše upravljanje koristite besplatne alate poput Google Grupa, WhatsApp/Signal grupa ili mailing lista.
   • Neki GSR-ovi koriste tablice (npr. Google Sheets) za tjedne narudžbe kako bi proces bio transparentan.
5. Educirajte se uz stručnu pomoć
   • Udruga ZMAG nudi besplatan Priručnik o GSR-u koji sadrži detaljne upute i modele dobre prakse.
   • Mreža Zmergo također pruža podršku kroz projekte lokalnog razvoja. 

Važno je znati: GSR u početku ne mora biti registriran kao udruga; to je neformalna skupina građana. Registracija kao udruga obično dolazi kasnije ako grupa naraste ili želi prijavljivati projekte. 

Hrana je važna tema za proučavanje

Hrana je odavno važan predmet proučavanja znanstvenika za etnologiju, antropologiju i folkloristiku, neovisno o tome radi li se o proučavanju hrane kao izraza identiteta, hrane u procesima baštinizacije i folklorizacije, ili pak, u suvremenijim antropološkim istraživanjima usmjerenim na razumijevanje načina funkcioniranja lokalnih i globalnih prehrambenih sustava. Definicija totalne društvene činjenice sociologa i antropologa Marcela Maussa u potpunosti je primjenjiva na hranu – naime, hrana povezuje nepovezane aspekte svakodnevice: obiteljske, ekonomske, pravne, religijske, moralne i estetske.

Hrana nije samo materijalna potreba, nego je i društvena, kulturna, identitetska i ritualna činjenica. Hrana je važno globalno pitanje i stoga donošenje javnih politika povezanih s hranom nije nešto što nas se ne tiče. Hrana je stoga predmet izučavanja mnogih disciplina – —agronomije, biologije, prekekonomije, do kulturne antropologije, sociologije, pa i psihologije.

Etnologija i kulturna antropologija, kao discipline koje se bave kulturom, zajednicama i identitetima, od svojih začetaka legitimno istražuju i ekonomsku problematiku. Primjerice, postoji grana ekonomske antropologije koja proučava proizvodnju, razmjenu i potrošnju materijalnih i nematerijalnih dobara u društvenom i kulturnom kontekstu. Upravo zbog toga, njihov istraživački interes uključuje i proučavanje inicijativa poput solidarne poljoprivrede, zbog značaja koje one imaju za razumijevanje šireg društvenog i kulturnog okvira.

Solidarna poljoprivreda, odnosno poljoprivreda potpomognuta zajednicom, predstavlja suvremen način oblikovanja zajednica kao zajednica praksi. Takve zajednice ne povezuje etnicitet, kultura ili srodstvo, već određena zajednička praksa — primjerice, aktivistički obojena nabava hrane. Istraživanjem ovakvih zajednica praksi, etnolozi i antropolozi proširuju svoj istraživački fokus, što je neizbježno zbog činjenice da se društva kontinuirano transformiraju.

Poljoprivreda potpomognuta zajednicom, što je najčešći, a možda i najsmisleniji prijevod ovog koncepta, predmet je interesa i ekonomista, humanih geografa, sociologa, posebice ruralnih sociologa, ta tema može biti zanimljiva i istraživačima iz drugih znanstvenih disciplina. To je posve logično jer se radi o pojavi koja je važna za brojne aspekte ljudskog života, uključujući ruralni razvoj i razumijevanje odnosa čovjeka i okoliša.

Projekti

Postoje brojni aktualni agronomski usmjereni projekti, ali s obzirom na društvenu komponentu, pozornost zaslužuju rezultati HRZZ projekta izv. prof. dr. sc. Tijane Trako Poljak “Socijalno‑ekološki izazovi ruralnog razvoja” (SECURAL), a važne rezultate ostvario je i europski projekt GRASS CEILING (Gender Equality in Rural and Agricultural Innovation Systems) usmjeren na rodnu ravnopravnost i socio‑ekološke inovacije u poljoprivredi i ruralnim područjima širom Europske unije, koji je u Hrvatskoj vodila prof. dr. Ramona Franić.

Solidarna ekonomija izvrsna je tema za interdisciplinarni pristup, a projekt SOLIDARan okupio je antropologe, ruralne sociologe, ekonomiste i geografe. Osim toga, nisu rijetke suradnje između znanstvenika različitih područja na člancima s istim istraživačkim fokusom. Autorica ovog priloga je i sama , prilikom pisanja o GSR-ovima, surađivala s kolegicama ekonomisticama prof. dr. Kosjenkom Dumančić i izv. prof. dr. sc. Anitom Čeh, a u istraživanju povijesnih praksi koje se mogu sagledavati kao svojevrsne preteče suvremene solidarne ekonomije, ali i na drugim temama, s ruralnom sociologinjom izv. prof. dr. sc.Natašom Bokan.

Od 2020. do 2024. godine proveden je znanstveno-istraživački projekt Solidarna ekonomija u Hrvatskoj: antropološki pristup (SOLIDARan), financiran od strane Hrvatske zaklade za znanost, krovne hrvatske institucije za financiranje znanstveno-istraživačkih projekata. U okviru tog projekta, interdisciplinarni tim znanstvenika koji je okupila i vodila dr. Olag Orlić, nastojao je uočiti i dubinski razumjeti način funkcioniranja, ali i motivacije glavnih aktera različitih praksi solidarne ekonomije diljem Hrvatske. Poljoprivreda potpomognuta zajednicom, ili solidarna poljoprivreda, kako se ponegdje naziva, istaknuti su i relevantan primjer solidarne ekonomije te su svoje mjesto našli i u tom projektu. Osim toga, oni su glavna tema knjige dr. Orlić: Antropologija solidarnosti u Hrvatskoj: poljoprivreda potpomognuta zajednicom iz 2019. godine, u izdanju Hrvatskog etnološkog društva. Knjiga je, kao i sve knjige hed-biblioteke, besplatno dostupna u otvorenom pristupu na stranicama Društva. https://hrvatskoetnoloskodrustvo.hr.

Međutim, grupama solidarne razmjene bavi se, projektno ili izvanprojektno, više znanstvenika različitih disciplina. Sociolog i aktivist dr. sc. Dražen Šimleša, viši znanstveni suradnik uspješno je spojio znanstveni interes s praksom. Poznat je po promicanju održivog razvoja, „dobre ekonomije“ i solidarne ekonomije u Hrvatskoj i regiji. Time se bavi i u znanstvenom radu, kroz kritiku klasičnog kapitalističkog modela, zagovaranje važnosti lokalne ekonomije, potrebe ekološke tranzicije i koncepta „dobre ekonomije“ (ekonomije koja služi ljudima). Ivan Sarjanović, prof. geogr. jedan je od aktivista povezanih s razvojem i promicanjem GSR-ova u Hrvatskoj. Njegov pristup je prvenstveno praktičan i organizacijski, usmjeren na jačanje lokalnih mreža proizvođača i potrošača.

Grupama solidarne razmjene bavi se i izv. prof. dr. sc. Lana Slavuj Borčić, humana geografkinja čiji je interes usmjeren na održivost i alternativne ekonomske prakse — među kojima su i grupe solidarne razmjene (GSR). Izv. prof. dr. sc. Nataša Bokan, ruralna sociologinja, u svojim znanstvenim i stručnim tekstovima istražuje ruralni razvoj, održive zajednice te alternativne oblike prehrambenih i ekonomskih praksi, uključujući i grupe solidarne razmjene.

I sve više diplomskih radova stavlja ovu temu u fokus, pa tako raste i broj istraživanja o ovoj neformalnoj građanskoj inicijativi.

Institucionalna podrška ovom modelu lokalnog razvoja proizvodnje hrane

Za poljoprivredne stručne službe ne raspolaže se točnim podacima, ali iz istraživanja s vlasnicima OPG-ova u Hrvatskoj oni se uvelike oslanjaju na pomoć takvih službi, iako uvijek ističu njihovu malobrojnost.

Što se tiče institucija, postoje primjeri dobre prakse, poput Istarske županije, koja je podupirala procese certificiranja organskih poljoprivrednika i osiguravala im prostor za prodaju na specijaliziranoj povremenoj tržnici u Puli.

Bilo je i pokušaja organiziranja poljoprivrednika u proizvodne organizacije, s ciljem osnaživanja njihovih kapaciteta, primjerice za sudjelovanje u javnim nabavama. U tom kontekstu važna je i zelena javna nabava, primjerice pilot-projekt kojeg provodi Grad Zagreb. Općenito, trebalo bi zelenu javnu nabavu doraditi kako bi omogućila kontinuiranu nabavu od različitih proizvođača, s obzirom na to da naši proizvođači često nemaju dovoljne količine.

Legislativa često kaska za stvarnošću i pri tome se gubi vrijeme. Udruživanje bi trebalo postati model za privlačenje novih generacija poljoprivrednika, što je ključno. Ako ne radimo aktivno i sustavno na uklanjanju stigme s tog zanimanja i ne omogućimo poljoprivrednicima da dostojno i dobro žive od svog rada, dogodit će se da ćemo u budućnosti biti prisiljeni jesti hranu koju nam netko drugi servira.

Podrška jedinica lokalne i regionalne samouprave odnosno, općina, gradova i županija varira od regije do regije, odnosno od lokalne samouprave do lokalne samouprave. Jedan od novih dobrih primjera je i program u gradu Klanjcu u kojem je taj model ušao u program za 2026. godinu.

Već je spomenuta Istarska županija kao dobar primjer, a moguće je da takvih primjera ima još. Bilo bi odlično kada bi se program potpore organskim poljoprivrednicima kreirao na nacionalnoj razini i postao strateški prioritet. Zašto? Zato što količinama nikad nećemo moći konkurirati nekim velikim zemljama. Stoga bismo se trebali fokusirati na nišno tržište organskih proizvoda i tako zadovoljiti vlastito tržište. Naše tržište, ne zaboravimo, uključuje i turiste.

Svakako treba spomenuti i konferenciju Dobra hrana – konferencija o održivosti prehrambenih sustava, koja se organizira od 2018. godine. Iako nije posvećena isključivo poljoprivredi potpomognutoj zajednicom, obrađuje važne teme koje se tiču održivih prehrambenih sustava, agroekologije i lokalne hrane. Naravno, ponekad se održavaju tematske konferencije, poput one koja je organizirana 2022. u okviru projekta SOLIDARan – Practicing Solidarity for the Future. Plenarno izlaganje održala je Cristina Grasseni, talijanska antropologinja koja se bavi alternativnim prehrambenim sustavima, solidarnom poljoprivredom i praksama društvene participacije u opskrbi hranom. Vodila je i ERC projekt Food Citizens? Collective Food procurement in European cities: solidarity and diversity, skills and scale, koji je istraživao ulogu građana u stvaranju održivih i pravednih lanaca opskrbe hranom.

Važno je istaći da je gotovo na svakoj većoj antropološkoj konferenciji hrana važna tema, kojoj se pristupa iz različitih istraživačkih kutova. Tako, primjerice, SIEF ima Grupu za istraživanje hrane koja svake dvije godine organizira konferenciju i izdaje zbornik radova, pristupajući istraživanju hrane s različitih aspekata. Postoji i prostor za teme praksi solidarne ekonomije.

Drago mi je da se na inicijativu Milana Husnjaka u Klanjcu pokušava ojačati lokalna poljoprivreda i aktivirati građane da brinu o tome što jedu i gdje i od koga nabavljaju hranu. Mislim da je ova inicijativa pokretanja solidarne poljoprivrede po principima poljoprivrede potpomognute zajednicom u gradu Klanjcu izuzetno važna, kao i njezino sustavno promoviranje. Usmjerena je na jačanje poljoprivrednika, a još više na razvoj prehrambeno osviještenog građanina (engl. Food Citizen).Taj pojam označava pojedince koji su voljni dodatno se angažirati kako bi konzumirali hranu proizvedenu na njima odgovarajući način. To ponekad znači čitati etikete, kupovati lokalnu hranu, odlaziti na mjesta dostave ili specijalizirane tržnice (poput tržnice ekoloških proizvoda Zeleni Kastav, koja se održava dva puta mjesečno, ili nedavno pokrenute prodaje ekoloških proizvoda četvrtkom popodne na zagrebačkoj Jarunskoj tržnici), te uključiti se u alternativne lance opskrbe, kakvi su najčešće, ali ne isključivo, grupe koje podupiru solidarnu ekonomiju.

Još je važnije to činiti kontinuirano – nastaviti i kad je teško, kad zahtijeva promjenu navika, režima kuhanja, pa čak i stjecanje novih ili zaboravljenih vještina (poput npr. pripreme zimnice). Sve su to radnje koje, pod teretom svakodnevnih obaveza i jednostavnosti nabave gotove hrane, lako zanemarimo. Ipak, u trenucima bolesti često se vraćamo hrani kao lijeku, pa se tada nađe i vremena. Možemo možda početi razmišljati o prehrani kao preventivi za zdravlje, a o prakticiranju solidarne poljoprivrede kao preventivi za zdravlje lokalne ekonomije i okoliša (ako se radi o organskoj proizvodnji).

Važno je osvijestiti vlastitu ulogu u prehrambenom sustavu te uporno i dosljedno djelovati za njegovo poboljšanje. Ne bismo trebali misliti: „Pa tu se ništa ne može promijeniti.“ Vjerujmo da može jer svaki euro koju daješ za nešto, nešto s tim novcem govoriš – poručuješ u kakvom svijetu želiš živjeti!

Pročitajte više:

Solidarna poljoprivreda: model za veću održivost obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava

Program za pravedan, zdrav i ekološki  prehrambeni sustav te održivo korištenje šuma

Istarski eko proizvodi na Solidarnoj ekološkoj tržnici